Sunday, July 20, 2014

U redu je D-mol, znam da si tu...

Reći ću ti nešto, Prijatelju... Reći ću ti al nemoj da me žališ,  nemoj da osjećaš tugi zbog mene, i nemoj da ti bude teško... Nisam ja za žaljenje, nisam ja samo jedna tužna priča u tvojoj svakodnevnici... Nisam ja tamni oblak tvog plavog neba, ne brini neću ti kvariti dan... Ma koliko usamljena bila...

Znaš nije isto biti sam i biti usamljen. Toliko ljudi oko tebe, toliko "prijatelja" koji imaju pogled predatora... Toliko ljudi koji koriste ovaj broj tel 06833...... Toliko njih, a toliko samoće... Kad prestaneš vjerovati ljudima? Nakon bezborj padova, promašenih ljubavi ili nakon izdaje, nakon odustajanja... Ili to nekako dođe sa godinama, kad shvatiš da su muški prijatelji oko tebe iz požude, a ženski iz ljubomore... Kad shvatiš da svi glume žrtve sopstvenih problema, ili kad otvoriš vrata stana i dočekaju te prazni zidovi? Je li usamljenost izlečiva bolest ili samo trenutno stanje uma, tijela...? 

Ne znam, Prijatelju, ali znam da je teško vući deceniju samostalnosti na leđima... Vući sa sobom uspomene na neke srećne i manje srećne trenutke... teško je biti svoj u propaloj državi gdje vladaju interes i podvale... Gdje se izdaja prodaje u parfimeriji, a ljubomora u pizzeriji... "Dođite, uzmite parče, najedite se tuđim bolom, začinjenim ljutim suzama a od priloga savršeno pristaju psovke i prokletstva..."... Tužno je to Prijateljju moj... Znam da se slažeš sa mnom. 

Ponekad poželim pobjeći od svakodnevnice, od nemirnih talasa mojih brodoloma... Od svih neostvarenih želja, paučine po snovima koja se kao posmrtni pokrov prostrla preko njih... Odvojim se od ostatka svijeta, osjetim samoću u prstima... Već odavno sam se odvojila od očiju svih boja, od lažnih osmijeh i uvježbanih fraza koje vode samo na jedno mjesto... Na madrac prepun lažnih dodira, trenutne želje i izlizanih obećanja... Nisu te odaje za moje uzdahe... Ja želim more, okean i nebo iznad sebe... Želim ruke šire od svijeta, i tolik otijesne da se u njim osjećam najsigurnije na svijetu... Želim oči koje će sve da vide, a samo u mene da gledaju... Želim više od riječi, želim apsolutnu tišinu u kojoj ću vidjeti svaku neizgovorenu riječ... Znam, Prijatelju, želim nemoguće... 

Nije lako biti sam, a tako je lako biti usamljen u gradu koji ne spava... Među ovim svjetlima koja se nikad ne gase... Pod ovim suncem koje nikad ne prestaje da grije moje ledene prdjele... Nije lako, ali hej... I dalje nosim moj osmijeh oštriji od mača, i dalje se radujem svakoj zori koja osvane na mojim prstima... Radujem se i dalje i pronalazim sitne izvore osmijeha... Ponekad mi usamljenost bude teža od pustinje, ali onda se sjetim svih predjela koje sam prešla, sjetim se svih svojih uspona i svojih padova, svih razbijanja o hridi i stijene mojih očekivanja... sjetim se koliko jak trebaš biti da preživiš kad si sam, i kad si usamljen... I ponosna sam na svoje srce, na ovo što je ostalo od njega a koje nosim na dlanu, kao otvorenu školjku... Ne stidim se svojih rana,ni svojih osmijeha... Ponosna na svoju snagu lava i ranjivost srne... 

I zato ti kažem Prijatelju, nije teško biti sam... 
Teško je biti sa nekim bez maski, bez laži, bez obmana... teško je vjerovati u ljubav, pružiti je, vvjerovati... 
To je teško... a najlakše je biti sam... Tako lijepo sam... Do kosti sam...