Wednesday, August 27, 2014

Srećan ti rođendan zlatokosi dođošu....

Bas negdje prije 10 godina sam je upoznala. Malu mršavicu plave kose i najšireg osmijeha koji sam ikada vidjela. Ali onog toplog, iskrenog... Onog kojeg nikad više nisam srela. Ona je bila moje zlatno, bila je moj oslonac u preteskim danima... Bila je moj osmijeh koji nikad ne mogu zaboraviti.

Znale smo sve, znale smo više nego što je trbalo riječima reći. Njena želja i volja za životom, i njena duša su mi davale snagu... Ona, moje Jare... Da, smiješno kako smo zvale jedna drugu, a i to je sasvim slučajno bilo. Ali nama je ostalo slatko i jedinstveno, onako kakvo je naše prijateljstvo bilo... Ona je znala moje strahove, moje komplekse, moje ljutnje i moje ljubavi... Znala sam i ja, i nikad nikom nisam rekla sva ona šaputanja koja smo dijelile. Bila je moje sve u tuđem gradu.

Al život je takav, mnoge stvari ne mogu da budu onakve kakve želimo, trnovit je to put, ali na neko trnje se navikneš, naučiš hodati po njemu... Ja sam se vratila mom gradu, ona je ostala. Naravno, takve prijatelje nikad ne možeš da ostaviš, nikad da zaboraviš, čak i da tunel kroz okean prokopaš i negdje u Kinu izađeš... Svaki susret je bio naš, uvijek prekratak, i uvijek nasmijan.

Danas, opet živimo u istom gradu ali se ne viđamo često, ne onoliko koliko bi željele. Tako je s obavezama u životu, nameću ti neka svoja pravila. Ona je danas mama dvoje predivne djece, predivna žena i i dalje je moje Jare sa najširim osmijehom na svijetu. Ona danas slavi rođendan, i umjesto poklona ja joj poklanjam ovaj tekst... Da zna da, ma gdje bila, ma kojim morem plovila, ona će uvijek biti moje Jare, uvijek će imati posebno mjesto u mom životu zbog svih trenutaka kad sam plakala sa njom i smijala se sa njom... I uvijek ću je voljeti kao da je od mog srca parče...

Srećan rođendan :)


Tuesday, August 26, 2014

Sav taj mali, sitan, običan svet...

Ustaneš, kao po navici. Spremanje, miris prve jutarnje kafe... Preskačeš doručak jer nemaš naviku. Na putu do posla toneš u misli kako ćeš danas pregurati dan, koliko kafa možeš da popiješ, a ako si žena šta ćeš da kupiš u Voliju za već gotov ručak. Ili možda da djecu pošalješ na hamburger ili pizzu, dobro je to za njih, baš su napredna djeca, u širinu... Toneš i dalje u razmišljanje... Sa kim popodne popiti kafu? Da li i večeras odglumiti umor i glavobolju da ne bi vodili ljubav...? Toneš i ne primjećuješ...

Ne vidiš ljude oko sebe, ne vidiš onek oji ti svakodnevni život čine lakim, jednostavnim. Ne vidiš one ljude koji nose narandžasto i koji ti možda nevaspitano dobacuju kada ideš ulicom, ali ti ljudi su razlog pa su tvoje ulice čiste, pa nemaš smeća oko kuće... Ti ljudi koji rade posao koji tvoj muž ne bi... I ti ih prezrivo pogledaš, opsuješ u sebi, nekad i naglas zavisi koliko jako udara PMS, i produžiš dalje. Ali hej, tako je to... Mi ne primjećujemo onu ženu u tržnom centru koja drži čiste podove, i zbog koje se sve sija... Ali sjaj vidimo. I mislimo da je to tako, jednostavno... Sve sjajno, kao čarolija...

Misliš da se tebi nikad to neće desiti, da jednog dana nemaš... Bacaš ostatke hljeba i ručka jer ne daj Bože da jedeš nešto sto je prenoćilo. Bacaš, i prolaziš pored one žene na ulici koja svaki dan na istom ćošku traži milostinju drugih. Ne, ti ne možeš tako nisko pasti... A ipak, ta žena ima više obraza od tebe. Kupuješ skupe magazine, i vjerovatno planiraš neko ljetovanje u Budvi, možda na Zlatiboru... A i ne sjećaš se one djece napuštene u domu, koji nisu željni ni ljetovanja ni novca, već onog što ni ti nemaš u srcu... Željni ljubavi, a ti nisi hraniteljska porodica. Ti si neko ko svaki dan baca hljeb, i prolazi pored gladnih pasa na ulicama. Ne, tvogh malog bišona ili maltezera ne bi dala ni za koje novce... Taj svoj mali izlog, tu paradu... Ne treba tebi pas, ni ljubav... Samo izlog za komšiluk, samo farsa za tvoj srednje staležni svijet... Da te vide kako si uspješna, porodična slika iz magazina koje kupuješ...

Bacaš cipele kad ti se potroše potpetice jer ti je prljavo ući u radnju obućara koji pošteno zarađuje svoj hljeb svojim rukama. Okrećeš glavu od djece Roma jer znaš da su to mali prevaranti koji su prisiljeni na takav život... Jer nisu ga ni birali. Misliš da se tebi ne može desiti ništa loše, jer tvoj život je skladan, jer imaš odgovarajuće veze na nekim položajima, imaš onog doktora koji će te uvijek uvesti preko reda... Tebe, lutku bez srca, i krvotoka...Šta tebe može da zaboli?

Ovaj veliki svijet počiva na leđima nas, običnih smrtnika, koji ćutimo i radimo, ćutimo i radimo, ćutimo i ćutimo i ćutimo i... Mi koji nemamo političke veze, kumovske veze ili pak tako uticajne prijatelje, koji ne dugujemo usluge i rate za kredit, i koji smo svoje sami stekli... Ova država počiva na leđima jednog takvog naroda koji spava začaranim snom, kao iz bajke, i ne primjećujući svijet koji ga krade, i koji ga gleda sa visine... Ne primjećuje jer ne gleda u nebo, jer zna da sve što poleti mora i da padne. Taj svijet mojih ljudi za koje pišem ove redove... I nek se stidi svak ko sa visine pročita ovo, jer nema hrabrosti u oči da me gleda.

Monday, August 25, 2014

I treba da se stidiš...

Ponekad se stvarno pitam dal je ovaj moj crnogorski narod normalan? Ne pratim vijesti, politiku, tračeve, skandal, ne čitam Gloriu u kojoj opisuju poznate i njihove vile i kule, i njihove svadbe, ko je s kim, ko se razveo... Da, ljudi svuda u svijetu uživaju da čitaju o tome i da zavide takvim ljudima na njihovom bogatstvu i slavi. Djevojčice reckaju te iste novine i lijepe ih u spomenare maštajući da će jednog dana i one tako da postignu, da se udaju za bogatog muža i da rode djecu i da imaju dadilju, i da žive srećno do kraja života.

Mislim, koja logika? Koji uzor? Koja bajka u napaćenoj Crnoj Gori? Ili možda nije tako... Možda je ovde baš toliko dobro i svi imaju posao, toliko dobar posao da su svaki dan lokali puni do iznemoglosti, da se voze auta čije se godište poklapa sa nekom klinkom iz gimnazije... Sipa se gorivo za 2e, nabaci se neki Iphone 5,6,7,8... (neki na taj način naučiše brojati do 5) i to na otplatu na par godina, pijucka se dojč 3h u fensi lokalu... Fuj, koja gluma. Nanaslovnim stranama novina svakodnevno piše kako je neki političar ojadio narodza neki miliončić... Ma šta je to za nas? Imamo mi, možemo mi... MI smo tegleće mazge za njih, žigosani vječnim siromaštvom, robovlasnička roba 21.vijeka.

Mi smo ti koji su dozvolili da se privatnici ophode prema radnicima kako im je volja, mi smo ti koji smo dozvolili da nam se taksisti obraćaju drsko i sa nepoštovanjem, mi smo ti koji su dozvolili da nas u hitnoj pregledaju ljudi bez iskustva, da nam postavljaju slijepe dijagnoze bez nalaza, i pretraga. Mi smo ti koji su dozvolili da naša djeca plaćaju ispite, da budu lijenčuge bez grama mozga, jer mama i tata mogu sve. Važno da imaju tablet, i PC, telefon na dodir i da ostaju posle ponoći na ulici. Mi smo ti koji su dozvolili da nam se sinovi sa 16 vraćaju kući pijani, nadrogirani, da nam se po primorskim gradovima klanovi bore za prevlast na ulicama, mi smo ti čije su oči slijepe i zamazane "ludim provodom" i "elitnim turizmom" dok nam se u najljepše more izlivaju fekalije, i sezona propada. Nema pas za šta da nas ujede.

Naši mladi ne mogu da dobiju stambeni kredit, ne mogu da dobiju posao, ne mogu da dobiju znanje, ne mogu da imaju slobodu govora, jer ne daj bože da neko progovori protiv... Ne, neka ih, neka ćute, bolje nisu ni zaslužili. Dok nam korupcija, mito i šverc cvjetaju kao kukuruz, ljudi jedva sastavljaju iskrzane krajeve, jedu jedan obrok bez mesa da bi djeci mogli kupiti knjige za školu, toj djeci koja ne znaju šta je skromnost i moral i poštovanje jer vide od drugih... uče od starijih, gledaju televiziju i igraju ratne igrice... Ta djeca koja ne znaju šta je rat u Gazi, ni šta je glad u Africi... Ta djeca koja nikad neće vidjeti Rim, ni Škotsku, ni Australiju jer će morati da rade dok im privatnici gule kožu sa leđa, i moliće za još, za bijednu platu kojom neće moći dap okriju osnovne troškove.

I moja omladina i dalje ćuti jer im je dobro. Jer im je neko iz neke partije obećao posao kad se domognu kolača vlasti, jer im je neki prijatelj tatinog kuma obećao da će da im završi te ispite... Moje cure i dalje ćute jer dizanje glasa nije za žene, jer je bojlei mati bogatog dečka koji ubija boga u tebi batinama, nego dići glas. Ćute jer im je bolje raširiti noge nekom direktoru nego se zaljubiti, imati gram poštovanaja prema sebi i svom tijelu... Ne,njih troše neki dripci iz Čorbine pjesme, neki starci i oni isti s početka priče... I nije ni čudo što mi je muka, nemam više antitijela za ovu državu, za ovo društvo. Nisam imuna više na to kad čujem kako se poslovi završavaju, kako se doktori kupuju, kako se ljudi prodaju.

Umjestnost je osuđena na izumiranje, ako imaš novca možeš i da se proguraš, eto iz zabave da izdaš knjigu, dok oni koji imaju talenta za to, ne mogu da nađu sponzore ni pomoć jer neće niko da uloži novac u knjigu poezije. Ne, jer ko to još danas čita... Važno je da se čitaju nijanse sive i da se klinke obrazuju o sado-mazo sexu. Ko još čita poeziju? Još gore, zar to još neko piše u Crnoj Gori? Da, pišu političari i direktori jer oniimaju novca da plate izdavanje, pa se izdavačka kuća ne stidi kvaliteta, važno je uvrstiti ime u svoje klijente, važno je zaraditi koju kintu, jer znate, u Crnoj Gori se teško živi.


Sramota. Crna Goro, narode Crne ore, stidi se i sram da te bude zbog svog ćutanja. Sram da te bude od svoje djece, i još više od samoga sebe!

Friday, August 22, 2014

Srce na svim jezicima znači isto...

Znaš, život ti je sličan jabukama... Onim zelenim, sočnim... Bez brašna. Bez gorčine. I kad je gledaš onako zelenu, reklo bi se savršenu i ne pomisliš da s njom nešto nije u redu. I ne pomisliš da možda neki vrtlog nemira spava u njenom srcu... Da možda neki crvić rovari kroz njen centar kidajući vlakna dio po dio... Gubeći svoju ljepotu... Ukus... smisao...

I ja imam mog crvića... Ovaj grad u kom sam. Ove ulice kojima trčim i svjetla koja gledam... Ovde su svi više toliko truli da se to počelo primjećivati na spoljašnjosti. Zalud redovno pranje i dezinfekcija, zalud pesticidi i prskanje protiv mrava. Već se osjeća ta trulež ljudskosti... Laž, zavist, ljubomora... Pa još ako neka bude veća od ostalih, malo više ponosno zelena... Zalud, i ona bude pojedena ovim gradom. Postane samo ljuštura od onoe ljepote nekad...

Još uvijek se borim. Još uvijek ubijam larve koje se sakupljaju oko mene, ne dam im da se razviju u napad na moje srce, ne dam im da mi se previše približe. Moje srce će ostati za onu vrstu zbog koje samo možeš biti bolji, za onu vrstu koja te hrani svojim nagrizanjem... To ti je nešto kao steroidi, al od ljubavi... Još uvijek odolijevam svim nalickanim izgledima, i slatkim riječima gradeći što jaču koru, što jači oklop, i sakupljajući onu slatkoću unutar vlakana...

Nije lako odoljeti tom sjaju, i onima koji ti pružaju na dlanu kamenje u zamjenu za bisere, maskirane u neke omote šarenih boja... Sa raznim vrpcama, mirisima... Nije lako prozreti kroz sve te folije, pazeći se da ne zagrizeš, da srce ne slomiš od takve... Jer pozlata je laž, ma kako je ljudi zvali... To nije ono pravo, nikad ne može biti isto... Pazi se... Takve ćeš poznati po mirisu... Previše dobro mirišu dabi zamaskirali svoj smrad... Bajke iz filmova i knjiga koje si čitao ne postoje... Realnost je drugačija... Nikad nećeš porasti toliko da se probiješ kroz oblake kao čarobni pasulj, ali nikad ne možeš biti toliko otrovan kao ona crvena jabuka iz bajke o Snežani...

Samo pazi koga puštaš u svoje srce...

Sunday, August 17, 2014

Biti isti, slobodan, biti samo svoj...

Kad u stoplaima imaš koraka koliko ja, i kad ti zvijezde na nebu izgledaju smiješno shvatićeš... Shvatićeš da u životu  postoje prioriteti, trenuci kad moraš da kažeš NE, trenuci kad moraš da priznaš grešku, i oni trenuci kad moraš biti iskren prema sebi. Ovo poslednje je najteže. U raznim situacijama pokušavaš ubijediti ljude oko sebe da si dobro, pokušavaš odglumiti da ti je dan dobar, brak savršen, glumiš sreću i prijateljstvo, orgazme i strast, odglumiš i uvjeravaš sve oko sebe da si zadovoljan svojim životom. Sve osim sebe... Lažeš svoju ličnost konstantno, samo da ne bi priznao da si u stvari nezadovoljan, da nisi srećan, da ti nedostaje nešto/neko... I proći će godine prije nego shvatiš da si u stvari rob svoje zablude, da si glumacu sopstvenoj tragediji, lažirana predstava za narodne mase...

Dugo mi je trebalo da razumijem, i još duže da prihvatim... Teško mi je i sad da priznam sebi svoje strahove, znajući da nikad u potpunosti neću moći da ih pobijedim. Ukroijenili su se duboko, pustili korijenje i ne umijem ga sasjeći. Ponekad se ne umijem odbraniti. Možda ću jednom samo povećati vojsku protiv njih, možda će nekad neko uspjeti da razumije... Da mi bude snaga... Da bude moja potpora... Možda tad neću osjećati sve ono što lijepim po zidovima ovog surovog grada prepunog primitivizma, zabluda i tuge. Nikad ovaj grad neće biti  moj sjaj. Jer ja ne umijem biti lažna zvijezda.

Odavno već stoji pedometar mog srca, ne broji korake jer nema te ulice kojom nisam prošla. Kad te ostave važni ljudi, i odgurnu oni još bitniji, kad nema radosti tamo gdje je oduvijek trebala biti, ni jedne kapi želje i nostalgije tamo gdje su ti prve suze pale... Tada ćeš znati... Ja ti želim da nikad ne osjetiš sumornu stranu samostalnosti i da nikad ne kreneš u potragu za svojim parčetom neba znajući da ga tu gdje tražiš - nećeš naći. Nije taj dio horizonta za tebe, znaš to, i ipak i dalje tražiš... Vjeruješ i nadaš se.

Ja sam stvorila svoj mir. Trčim da sačuvam zdrav razum, da ne utonem u ove jednolične ljude, da se ne povežu moji atomi sa njihovim zlobnim dušama. Jer danas nikom ništa nije sveto... Ni prijateljstvo, ni ljubav, ni porodica... Sve se svodi na trku za vremenom, dokazivanjem, jurnjavu da ti godine ne izmaknu... A u svemu tome jedino ti nestaješ... Rastapaš se kao karamela na prejakom suncu...

Jedina razlika između mene i ostatka ovog sumornog neba jeste što ja znam da priznam sebi da moje mjesto nije ovde... Znam da prigrlim svoju raznolikost i da je nosim kao najveći prden za hrabrost. Znam da biti sam ije slabost, i znam priznati sebi kad sam umorna... Kad me snaga izdaje... Lijek? Ono malo prijatelja koje čuvam kao bisere na dnu okeana, moje more široko, trening koji je nezaobilazni dio mog dana i očuvanja zdravog razuma... I onaj Neko... kog još nisam srela a u kog vjerujem... Al o Njemu neki drugi put...

Saturday, August 16, 2014

Ljubav ne pobeđuje, al je zato nepobediva....

Godišnji odmor je prošao brzinom svjetlosti. Neko u Pariz, neko na sjever, neko nigdje...
S godinama sam naučila... ma nema to veze sa godinama, tačnije. Iskustvo i život te uče mnogo čemu, i najvažnije lekcije se obično kriju u nekim sitnim stvarima. Za 10 dana odmora sam naučila dovoljno... I desilo se možda nekih sitnih stvari ali opet krupnih...
To su one lekcije koje naučiš u poslednjim dvadesetim godinama, prije nego zakoračiš u tridesete i počnu ti tražiti muža po proslavama maturskih večeri...

Lekcija br. 1
Ono što ti porodica može biti niko ne može. Ma koliko bila loša, ili dobra, puna trnja i zlata, svejedno, opet je to tvoj kutak neba, to je nešto tvoje što voliš i za koje gineš ako treba. Moja politika je "svakom po zasluzi"... čak i kad su u pitanju neki mnogo bliski i dragi ljudi. jer postoje one kočnice u nama, one granice koje postaviš kad prođeš neke stvari koje sam ja prošla rano. Krv nije nikad bila voda, niti može ma koliko da je razrijediš, uvijek će ti ostati genetska struktura i od tebe zavisi način n akoji ćeš se izboriti sa tim. Možeš da prihvatiš gene i budeš kopija svojih roditeolja, ili da iskoristiš najbolje od svega toga i stvoriš neku svoju ličnost. Ono što je jako važno, bar meni jeste, da ne smiješ da se bojiš da kažeš ono što osjećaš, ma koliko to ponekad bilo teško, ma koliko to znalo da povrijedi, i posebno kad su roditelji u pitanju - uvijek im reci kako se sodjećaš zbog onog što (ni)su učinili. Nikad nemoj da nosiš teret prećutanog na leđima jer to zna da slomi kad tad... kao čačkalica se prelomiš... i to ona Samurai, japanska...

Lekcija br 2.
Bila sam par puta u situaciji tokom godina da sa najboljim drugom kojeg znam 15 godina i koji mi je spasio život, da ne razgovaramo zbog mog momka... Tačnije dva puta mi se to desilo i rekla sam da se to više nikad ne smije dogoditi. Onaj sa kim trebaš da budeš mora da te prihvati takvu... Ovo se posebno odnosi na nas žene, jer mi smo mnogo više sklone zanemarivanju prijatelja zbog momaka. Ljudi sa kojima si prijatelj su ono što jesi, zbog njih si to što jesi, zbog onog što ste prošli zajedno si se izgradila u takvu osobu, i nije u redu da ti prihvatiš njegove prijatelje, a da on ne želi biti u društvu tvojih. Tvoji prijatelji su ti... i nikad ne treba pristati na manje, na odlamanje srca zbog nekog muškog ega, ili neke nebulozne ljubomore, nesigurnosti... Dragi moj, ako budeš siguran u moju ljubav vjeruj mi, neće ti smetati moji prijatelji, kad u mojim zenicama možeš samo sebe da vidiš.

Lekcija br 3.
Nemoj da odustaješ od ljubavi... nemoj da budeš sa nekim zato jer te komšiluk i rodbina pitaju kad ćeš se udati/oženiti (jer vrijeme ti je, jel, ulaziš u te trideseste)... Lijepo i kulturno im odgovoriš nešto onako sočno, i detaljno i malo iritirajuće, dvosmisleno... Ma pusti ih, nije te majka rodila za njih, već za onog nekog posebnog. Onog koji će znati da te cijeni takvu, da te želi u svakom trenutku, da mu nikad nije dosta tebe... za onog koji će te gledati kao cijeli svijet, i zbog kog će ti srce silaziti u pete svaki put kad te pogleda... Vrijedi ga čekati. Na kraju, ako ne nađeš takvu ljubav, ako se odrekneš ljubavi bar danas nije sramota roditi dijete, ili pak usvojiti... Zašto da ne? Zar samo zbog komšiluka, ili nekog reda, radi jednog komada mesa da trpiš nekog ko te ne poštuje i ko neće razumjeti ni djelić tvoje ličnosti? Ma zajebi bre... Neću, ne mogu da se udam bez ljubavi, ne zato jer se to očekuje od mene, ne mogu... Ja sam neko ko diše za ljubav... I vrijedi je čekati, vrijedi čekati taj zagrljaj moje rijeke snova...

Lekcija br 4.
Nemoj da odustaješ nikad, ni u kojim snovima, ni pod kakavim uslovima, ne odustaj,.. Nikad ne odustaj od sebe i svojih želja... Onog što želiš da budeš... Profesije će se mijenjati, ljudi u tvom životu, ali ne odustaj od svoje ličnosti... Jer važno je da budeš svoj, jak i samostalan... da znaš ustati, da znaš pasti, da znaš za šta se vrijedi boriti... A to se uči cijeli život, ali nemoj da se plašiš... U svakom danu izvuci nešto pametno, nešto lijepo, neku sitnicu i neki razlog... Vidjećeš, sve će dobiti smisao jednom i biće ti drago zbog toga...

Eto, ja sam opet na pragu nekih promjena, i još uvijek učim da ostanem dosledna sebi, i da gradim svoj živit na najbolji mogući način, neki svoj mir u kojem mogu da uživam, ali ipak da unjemu zadržim one ljude koji su vrijedni mog vremena i mog žrtvovanja. Znam da će mem oja ljubav čekati, znam da će mi srce tada biti potpuno, osjetiću to... To prirastanje i spajanje kao kad sklapaš lego kockice... Jednostavno će to biti baš TO... Ne želim prestati da vjerujem da t aljubav postoji... Ta ljubav koja ruši prepreke i koja je nepobjediva, ona zbog koje se i okeani preplivaju na samo jednom uzdahu...


Thursday, August 7, 2014

...jedne noci ko ova znace Bog, doslikacu portret zivota svog...

Nije mi baš biilo svejedno sresti MrRight posle pet mjeseci izolacije...Izbjegavanja... I to baš na isti dan kao i prije godinu, kako i prvi put... Slučajnost... Da... Vjerovatno...

I odjednom sve slike pred očima, svi susreti, sve filmski nestvarne stvari i sve ono što sam osjećala i što sam željela... I osjetih tugu u srcu, žal za nečim što je moglo biti svo bogatstvo svijeta i više... Žal što nije uspjelo i po prvi put znam da nisam kriva, da sam dala sve od sebe, da sam bila najbolja što sam mogla biti... Ali jednostavno nekim ljudima nije dovoljno ni da im pružiš svijet na dlanu.

Osjetila sam drhtaj ruke u zagrljaju, i vidjela sam taj uzdah koji se oteo, i sjaj u očima, i opet osjetih sve ono što tako vješto skriva pod maskama svoje svakodnevnosti... Osjetih opet onog čovjeka u kojeg sam bila zaljubljena, onu dušu koja me vezala... Srce se ritnu kao divlji vranac, pojuri opet galopom, ali već trenutak kasnije sjetih se i onog dana kad sam saznala koliko nisko čovjek može pasti i koliko prašine može progutati i vrano moje stade... Opet ista bol preko srca presječe, i osmijeh se zaledi na usnama. Ostao je i dalje moja velika tuga, jer znam ...svijet je mogao biti mali za nas...

Ja sam izgradila opet svoj mir, posle njega sam konačno shvatila šta želim, uz njega sam naučila šta neću i ne pristajem na manje... Posle njega, po prvi put u mom životu me niko ne boli... Po prvi put u grudima kuca jedno zdravo srce, zaliječeno i bez posjekotina... Po prvi put znam ko sam... I ponosna sam na to!!! Voljela bih da je srećan, da ima sve ono što potajno želi a što ne smije naglas da izgovorii... Voljela bih da ponovo vidim onaj život u njegovim očima i onaj žarjer uprkos svemu on to zaslužuje... On koji mi je krila dao i pokazao mi kakvog je dodira sreća... On, veselo majmunče mojih dana...

Nadam se da ću ubrzo moći sa njim sjesti za isti sto, pogledati ga u oči i pričati o nekim običnim stvarima, bez drhtaja u stomaku, bez klecanja u koljenima... Nadam se da ipak, posle svega mogu da mu budem prijatelj jer šta bih ja bila ako mu ne bih željela sreću... Tom čovjeku kojeg sam mogla voljeti više nego što će ga ikad iko voljeti... U to sam ubijeđena... On,koji je bio MrRight u svemu, osim u srcu... On koji je prepun straha i ja ga razumijem... Ili sam bar pokušala...

Wednesday, August 6, 2014

Al vidiš, neko to odgore vidi sve, povlači te konce, igra se....

NAPOMENA: Ovaj tekst posvećujem onima koji su izgubili najvažnije, jer biti sam ne znači biti slab, već koliko si jak... 

Kad izgubiš drage ljude, bitne ljude iz svog života... Da li tad možeš reći za sebe da si sam? Da nemaš ništa? Kako se nositi sa bolom, sa nostalgijom, sa tim mučnim osjećajem da je život stao... Gdje naći izvor snage, volju i želju da nastaviš dalje u toj besvijesti...? Prekriti lice maskama svakodnevnice, a uveče, kad ostaneš go utapaš li se u svom bolu, jadu i suzama... Uspavljuješ li sebe jecajima...?

Oni najvažniji u mom životu su još uvijek tu... ali postoji toliko njih koje sam izgubila. Na ovaj ili onaj način. Bila sam sama, bila sam usamljena, bila sam ostavljena a i ja sam ostavljala. Zaboravljala... Padala i ustajala... I naučila... Naučila sam da ti nije najteže prihvatiti činjenicu da nekog više nema u tvom životu... Oni koje volimo nikad ne umiru, oni su uvijek živi u nama i kroz nas... Oni koji su otišli iz našeg života ostavili su tragove i sjećanja, ostavili su nas bogatijim za jedno iskustvo, za jedno sjećanje... Lako je raditi svakodnevne stvari, smijati se uprkos bolu... Najteže - izboriti se sa sobom... Pobijediti sebe u trenucima osame, pobijediti svoje sopstvene demone koji će uvijek prijetiti da te progutaju pred spavanje... Možeš izbjegavati da se boriš s njima, ali ta bitka te uvijek čeka, svako veče pred spavanje ti objavljuju novi rat... I ti imaš samo jedan izbor....

Izaći na bojno polje, boriti se svim svojim željama, ili se povlačiti svako veče i puštati bujicu suza preko tijela, spavati na vodenom krevetu u sopstvenim suzama. Teško je... Najteže... Znam... Možda će neko reći da ne znam osjećaj, ali nemoj suditi o meni jer nisi išao mojim stazama, nisi bio u mojim cipelama. Ne boli te sazanje da tog nekog važnog nema, jer je uvijek duboko urezan u tebi, živi kroz tebe i tvoja djela. Ne boli te ni bol... Boli te činjenica da si izgubio oslonac, da si izgubio nekog uz koga si bio jak... Pretoči tu bol u svoju snagu, izdigni se iznad sebe. Nije lako, niko nije ni rekao da će biti lako. Niko nije rekao da ćeš tu bitku dobiti za jedan dan.... jednu noć...

I još nešto... Sam si onoliko koliko dozvoliš ljudima da budu uz tebe. Sam si onoliko koliko želiš. Postoje ljudi koji imaju sve na svijetu, a tako su prokleto sami da nemaju sa kim podijeliti ni vic... Znam da je preteško izgubiti onog nekog bitnog, ali u znak sjećanja izgradi sebe onim što si naučio/la uz njega/nju... Izgradi svoju snagu i svoju veličinu od svih onih srećnih trenutaka, i učini ono što nisi imao/la prilke dok je taj neko bio uz tebe... I tako mnogi nastavljaju da budu uz tebe, da budu tu, kroz tvoja djela... Roditelji tako nastavljaju da žive kroz svoju djecu, ponosni na to kakve su ljude stvorili, ponosni na to što su uspjeli... 

Kad razmišljaš o svom bolu uvijek se sjeti da postoji i gora vrsta, da postoje oni koji žive u ratovima, u strahovima, u prašini i blatu, dok granate sijevaju oko njihovih glava... Uvijek se sjeti da postoje uništena djetinjstva, da postoje zemljotresi koji cijeli grad odnesu sa sobom... Sjeti se da je tvoja snaga u sposobnosti da pobijediš strah i bol... Jer život je tek pred tobom, toliko toga lijepog i neproživljenog, tamo negdje tvoja djeca čekaju da se rode, i uprkos bolu koji nikad možda neće potpuno proći, bićeš srećan opet...

Ne brini, kad isplivaš iz rijeke koja te kida kao najoštrije sječivo, vidjećeš da su neki drugi ljudi bili tu čekajući te da završiš najveću bitku svog života... Vidjećeš da možeš i na krov svijeta da poletiš svojim krilima... Samo nikad ne odustaj... Samo se nikad ne predaj... 
 

Tuesday, August 5, 2014

Ne volem.. Izbore..Televizor..Plakate.. Dosta, ako boga znate..

Pamtim moje djetinjstvo ko da je juče bilo. Donese mi sunce neke mirise, i vjetar mi zamrski kosu, baš kao onda kad bi ujak došao u goste pa ti protrlja glavu ko Aladinovu lampu... U to vrijeme, kad smo ličili na male mehaničare u kombinezonima i gumenjacima, kad su nas šišali na tutu i "talijanku", kad smo pravili Sneška i igrali se žmurke i one čuvene Između dvije vatre... U to vrijeme kad je inflacija bila takva da smo samo mi između 4 zida znali šta je za ručak... Raslo se, poštovalo se, spavalo se u pola 8, odmah posle crtaća... Nedeljom je bilo dozvoljeno gledanje Boljeg života i dogodovštine Gige moravca su bile prepričavane sutradan u školi.

I kad smo odrastali, kad smo bili tinejdžeri sa podivljalim hormonima, znali smo gdje ćemo se sresti - park kod fontane je bio glavno sastajalište, tu se muvalo, tu se upoznavalo, plakalo i raskidalo, ljubilo i svađalo... Tu, u samom centru mog malog grada...

A onda je došao internet... I svjetska kataklizma je počela...

Nisam obožavalac interneta, telefona, drustvenih mreža i Vibera... Nisam, neću nikad ni biti. Sve što su takve stvari mogle da mi donesu je - nevolja. U stvari oduzeli su mi mnogo vise. Otkako se pojavio, svi se liječe preko interneta i svi imaju rak (daleko bilo) ili neko oboljenje iz Malezije... Otkako se pojavio, prestali smo kupovati CD-ove i knjige, prestali smo učiti i pisati. Kuckanje, tipkanje, tastatura i skraćenice.
Prestali smo se smijati... Šalju se smajlići, tužići i kojekakva iscrtana lica... Copy - paste je postala nezamjenljiva opcija u svakom segmentu života. Prestali smo slati pisma i razglednice sa mora, prestali smo raditi fotografije i ljubomorno ih čuvati u albumima. Ja doduše, te stvari nikad neću prestati da radim... Ja i dalje pišem pisma, i razglednice, i dalje lijepim slike u album i svuda ga nosim sa sobom... I dalje pišem poeziju u rokovnik... Omiljenom olovkom koja onako tanko crta slova... Ona iz pjesme "Vera lepo piše"...

A onda se pojavio Facebook... i Viber... I usraše nam se u život i ljubav (da prostite na rečniku)...

Koliko je samo veza i brakova Facebook razorio, jer su neki sujetni ljudi tražili svoje bivše ljubavi, upoznavali neke nove... Koliko je samo riječi progutano sličicama na Viber-u... pa zar zaista misliš da iscrtane usne, napućene u poljubac mogu da zamijene ono pravo? I da jedan obični smajli može da mi popravi dan umjesto tvog osmiejha od pola km? Priznaću - pronašli ste prijatelje iz vojske, i izgubljenu familiju, ali iskreno - smijem da se kladim - sa tom silnom dragom familijom jedina komunikacija je preko zahtijeva za igrice... Ispravi me ako griješim, u ovom slučaju bih voljela da nisam u pravu. Pronašao si stare frendove iz škole... I sa njima se čuješ od praznika do praznika, možda ni tada. Ljudi su postali brojevne imenice... Prijatelj br taj i taj...

Ja sam sakupljala modrice i posjekotine u djetinjstvu, školjke i po neku slomljenu kost, mirišljave bločiće i salvete... A današnje klinke sakupljaju recke iznad kreveta, lajkove i selfije... I tako sigurnim putem u propast. A ljubav i prijateljstvo, poštovanje i moral... sakrili se u nekim kineskim kolačićima sudbine, i kao Gremlini, ne smiju na svijetlost... Ono vampirsko drevno u njima ih čuva od umiranja.

I ma koliko dobrih stvari da mi je donijela nova era elektronske komunikacije, mnogo više mi je oduzela... One za mene nezamjenljive stvari. One bez kojih ne mogu biti potpuna ni srećna... I neću se nikad uklopiti u taj napredni svijet jer ja sam neko ko voli miris knjige i drveta, neko ko voli poštara i uspomene, zagrljaje i ruže, ko cijeni prijateljstva i emocije... neko kome ne možeš poslati srce i ružu Viber-om, jer meni to ne znači ništa... Želim mnogo više od toga. Možda sam zato čudak, ali sam dosledna sebi...

Na kraju, umjesto post skriptuma onom vanzemaljcu iz baba Vanginog proročanstva... Vrati se lepo na svoju planetu i molim te odnesi internet sa sobom. Pusti da se grlimo i volimo ljudski, kao u dobra stara vremena Juga... Pusti da se volimo kao nekad kad su koljena klecala od pogleda... Idi bre i nosi sa sobom svu tehnologiju, jer mi smo nekad bili srećan narod...
Tako... Na Balkanu ništa novo...
Šlaufijada u Beranama, Severina u Top Hillu, Stiven Sigal u Budvi...
Nezaposlenih sve više, zaljubljenih sve manje... Zadovoljnih - najmanje...


Saturday, August 2, 2014

....i kleće se u pretpostavke kljuckajući kao čavke moje loše prepričane reči...

Na svu sreću  ja nisam neko ko voli da kritkuje i ko voli da osuđuje. Ja sam neko ko svoje mišljenje i svoje stavove bazira na sopstvenom iskustvu, nikako na govorkanjima, pričama i zabludama. Tako i ovaj tekst - stvar ličnog mišljenja. I ne mora niko da se složi sa mnom, ja ću idalje da stojim ispred ovog teksta...

Voljela bih da se i profesionalno bavim pisanjem... Voljela bih da od te profesije živim, da tobudem oj životni poziv... To su vrata koja se za mene još uvijek nisu otvorila, eto tek se malo otškrinula i ja tako kao miš virkam sa druge strane. I pokušavam da pronađem malecnu rupicu, da nađem način da progrizem zid, ili da otvorim ta vrata. To jako teško ide, priznajem, ali ne odustajem.
Razgovarala sam sa direktorom/urednikom naših dnevnih novina... Hajd da ne navodim ko je on, ni koje su novine u pitanju. Jasno mi je da je politika aktuelna, ali mislim da se nigdje u svijetu ne piše o tome kao kod nas. Mediji su napravili od naših političara zvijezdde i previše poznate ličnosti. Iskreno, bojim se da ako otvorim frižider tammo ne nađem Ranka i Mićka. Toltalno ludilo, ako mene pitate. Ta prepucavanja ko je s kim, zašto sporazumi nisu postignuti, priča o izborima, ko je koga podmitiko, ko koga izj****ao, ko je koga ubio, koji vuk je zaklao koju ovcu... Da li imaju išta ljepše da pišu???? Da li postoji nešto drugačije što može da se napiše... Zašto se ne piše o onima koji jedva žive?? Zašto, kao pokojni čika Dragan Radulović ne pišete o djeci koja su ostavljena? Zašto ne podstičete hraniteljstvo i kulturu, i umjetnost??? Zašto ne pišete stvarne priče iz stvarnog života? Zašto se nigdje ne pojavi kolumna iz stvarnog života, sa stvarnim temama i poteškoćama????

Dnevne novine - sredstvo za zaglupljivanje većih narodnih masa!!!! Da, jasno mi je... Ispirate već ionako ispran mozak i stomak izgladnjelom narodu... jasno mi je....

Da se vratim na direktora/urednika... U mom mailu je lijepo s poštovanjem pisalo da želim da pišem kolumnu iz stvarnog života... Da tražim šansu, da želim da pokušam, da se ne bojim kritike ili neuspjeha, da se ne bojim reakcija... Da želim da jednom nedeljno možda nekom uljepšam dan ili ga nasmijem, da izazovem neku reakciju... Dotični gdin. kaže da su moji tekstovi jako dobri, vidi se da imam talenta (?) ali da su oni moj lični stav i mišljenje i da kao takvi nisu za dnevnu štampu. WTF??? A čije stavove i mišljenja trebam da opisujem? Komšijine? Njegove? Tvoje? Nije mi jasan... Ja ostajem uporna, pokušavam mu objasniti da kolumna u stvari znači lični stav, ali on eto kaže da ne odustajem, jako lijepo pišem, ali nisam za njih... I dan danas mi nije jasno ko je njemu dao da uređuje novine... Ne osuđujem ga i ne kritikujem. Nije on kriv što mu niko nije objasnio šta znači kolumna...

Ja neću pisati političke tekstove, i neću pisati ekonomske tekstove i neću pisati o crnoj hronici... Ja mogu prozvati cijeli sistem, i mogu rafal ispaliti riječima na sve one koji svojim zmijskim jezicima zavađaju i diejle ovaj jadni narod... Ja ću pisati i dalje o ljubavi, o životnim situacijama, osudiću javno svaku nepravdu, svaku nerealnost, podržaću svakog kome to treba i uvijek ću biti na strani slabijih... Moje srce nosiću i dalje na dlanu, otvoreno i puno ljubavi... Neću da odustanem jer šta bih bila ja ako bih odustala od sebe, od svojih snova... Od onog što jesam... Bila bih kao i velika većina naroda Crne Gore - marioneta u rukama političara, prazna školjka bez ičeg svog.

A to nikako ne mogu! Jer moje srce je ono što sam ja.... Jer moje srce će biti i na tvojoj strani... Jer ono ne umije da ćuti!!!!