Sunday, August 17, 2014

Biti isti, slobodan, biti samo svoj...

Kad u stoplaima imaš koraka koliko ja, i kad ti zvijezde na nebu izgledaju smiješno shvatićeš... Shvatićeš da u životu  postoje prioriteti, trenuci kad moraš da kažeš NE, trenuci kad moraš da priznaš grešku, i oni trenuci kad moraš biti iskren prema sebi. Ovo poslednje je najteže. U raznim situacijama pokušavaš ubijediti ljude oko sebe da si dobro, pokušavaš odglumiti da ti je dan dobar, brak savršen, glumiš sreću i prijateljstvo, orgazme i strast, odglumiš i uvjeravaš sve oko sebe da si zadovoljan svojim životom. Sve osim sebe... Lažeš svoju ličnost konstantno, samo da ne bi priznao da si u stvari nezadovoljan, da nisi srećan, da ti nedostaje nešto/neko... I proći će godine prije nego shvatiš da si u stvari rob svoje zablude, da si glumacu sopstvenoj tragediji, lažirana predstava za narodne mase...

Dugo mi je trebalo da razumijem, i još duže da prihvatim... Teško mi je i sad da priznam sebi svoje strahove, znajući da nikad u potpunosti neću moći da ih pobijedim. Ukroijenili su se duboko, pustili korijenje i ne umijem ga sasjeći. Ponekad se ne umijem odbraniti. Možda ću jednom samo povećati vojsku protiv njih, možda će nekad neko uspjeti da razumije... Da mi bude snaga... Da bude moja potpora... Možda tad neću osjećati sve ono što lijepim po zidovima ovog surovog grada prepunog primitivizma, zabluda i tuge. Nikad ovaj grad neće biti  moj sjaj. Jer ja ne umijem biti lažna zvijezda.

Odavno već stoji pedometar mog srca, ne broji korake jer nema te ulice kojom nisam prošla. Kad te ostave važni ljudi, i odgurnu oni još bitniji, kad nema radosti tamo gdje je oduvijek trebala biti, ni jedne kapi želje i nostalgije tamo gdje su ti prve suze pale... Tada ćeš znati... Ja ti želim da nikad ne osjetiš sumornu stranu samostalnosti i da nikad ne kreneš u potragu za svojim parčetom neba znajući da ga tu gdje tražiš - nećeš naći. Nije taj dio horizonta za tebe, znaš to, i ipak i dalje tražiš... Vjeruješ i nadaš se.

Ja sam stvorila svoj mir. Trčim da sačuvam zdrav razum, da ne utonem u ove jednolične ljude, da se ne povežu moji atomi sa njihovim zlobnim dušama. Jer danas nikom ništa nije sveto... Ni prijateljstvo, ni ljubav, ni porodica... Sve se svodi na trku za vremenom, dokazivanjem, jurnjavu da ti godine ne izmaknu... A u svemu tome jedino ti nestaješ... Rastapaš se kao karamela na prejakom suncu...

Jedina razlika između mene i ostatka ovog sumornog neba jeste što ja znam da priznam sebi da moje mjesto nije ovde... Znam da prigrlim svoju raznolikost i da je nosim kao najveći prden za hrabrost. Znam da biti sam ije slabost, i znam priznati sebi kad sam umorna... Kad me snaga izdaje... Lijek? Ono malo prijatelja koje čuvam kao bisere na dnu okeana, moje more široko, trening koji je nezaobilazni dio mog dana i očuvanja zdravog razuma... I onaj Neko... kog još nisam srela a u kog vjerujem... Al o Njemu neki drugi put...