Tuesday, August 26, 2014

Sav taj mali, sitan, običan svet...

Ustaneš, kao po navici. Spremanje, miris prve jutarnje kafe... Preskačeš doručak jer nemaš naviku. Na putu do posla toneš u misli kako ćeš danas pregurati dan, koliko kafa možeš da popiješ, a ako si žena šta ćeš da kupiš u Voliju za već gotov ručak. Ili možda da djecu pošalješ na hamburger ili pizzu, dobro je to za njih, baš su napredna djeca, u širinu... Toneš i dalje u razmišljanje... Sa kim popodne popiti kafu? Da li i večeras odglumiti umor i glavobolju da ne bi vodili ljubav...? Toneš i ne primjećuješ...

Ne vidiš ljude oko sebe, ne vidiš onek oji ti svakodnevni život čine lakim, jednostavnim. Ne vidiš one ljude koji nose narandžasto i koji ti možda nevaspitano dobacuju kada ideš ulicom, ali ti ljudi su razlog pa su tvoje ulice čiste, pa nemaš smeća oko kuće... Ti ljudi koji rade posao koji tvoj muž ne bi... I ti ih prezrivo pogledaš, opsuješ u sebi, nekad i naglas zavisi koliko jako udara PMS, i produžiš dalje. Ali hej, tako je to... Mi ne primjećujemo onu ženu u tržnom centru koja drži čiste podove, i zbog koje se sve sija... Ali sjaj vidimo. I mislimo da je to tako, jednostavno... Sve sjajno, kao čarolija...

Misliš da se tebi nikad to neće desiti, da jednog dana nemaš... Bacaš ostatke hljeba i ručka jer ne daj Bože da jedeš nešto sto je prenoćilo. Bacaš, i prolaziš pored one žene na ulici koja svaki dan na istom ćošku traži milostinju drugih. Ne, ti ne možeš tako nisko pasti... A ipak, ta žena ima više obraza od tebe. Kupuješ skupe magazine, i vjerovatno planiraš neko ljetovanje u Budvi, možda na Zlatiboru... A i ne sjećaš se one djece napuštene u domu, koji nisu željni ni ljetovanja ni novca, već onog što ni ti nemaš u srcu... Željni ljubavi, a ti nisi hraniteljska porodica. Ti si neko ko svaki dan baca hljeb, i prolazi pored gladnih pasa na ulicama. Ne, tvogh malog bišona ili maltezera ne bi dala ni za koje novce... Taj svoj mali izlog, tu paradu... Ne treba tebi pas, ni ljubav... Samo izlog za komšiluk, samo farsa za tvoj srednje staležni svijet... Da te vide kako si uspješna, porodična slika iz magazina koje kupuješ...

Bacaš cipele kad ti se potroše potpetice jer ti je prljavo ući u radnju obućara koji pošteno zarađuje svoj hljeb svojim rukama. Okrećeš glavu od djece Roma jer znaš da su to mali prevaranti koji su prisiljeni na takav život... Jer nisu ga ni birali. Misliš da se tebi ne može desiti ništa loše, jer tvoj život je skladan, jer imaš odgovarajuće veze na nekim položajima, imaš onog doktora koji će te uvijek uvesti preko reda... Tebe, lutku bez srca, i krvotoka...Šta tebe može da zaboli?

Ovaj veliki svijet počiva na leđima nas, običnih smrtnika, koji ćutimo i radimo, ćutimo i radimo, ćutimo i ćutimo i ćutimo i... Mi koji nemamo političke veze, kumovske veze ili pak tako uticajne prijatelje, koji ne dugujemo usluge i rate za kredit, i koji smo svoje sami stekli... Ova država počiva na leđima jednog takvog naroda koji spava začaranim snom, kao iz bajke, i ne primjećujući svijet koji ga krade, i koji ga gleda sa visine... Ne primjećuje jer ne gleda u nebo, jer zna da sve što poleti mora i da padne. Taj svijet mojih ljudi za koje pišem ove redove... I nek se stidi svak ko sa visine pročita ovo, jer nema hrabrosti u oči da me gleda.