Saturday, September 27, 2014

Ti budi daleko ti samo budi daleko zelena rijeko davnih momackih snova

Imala sam neke snove... Zelene... Moje, i tople... Strogo zaštićene kao najveću svjetsku tajnu. Čuvala sam ih tako dobro, krila ih ponekad i od same sebe, jer su bili jedino iskreno i čisto u mom turbulentnom vremenu. Moji zeleni snovi, sa usnama od stakla... Godinama sam ih čuvala, i sanjala, i u tome je bila njihova čar... Ta činjenica da se oni nikad neće ostvariti, zato sam ih i voljela jer me nikad nisu okrznuli ni povrijedili... Nikad me nisu izdali, a bili su moja snaga u dugim noćima kad nigdje izlaza nije bilo... Moje zeleno svjetlo spasa...

Kad je trenutak da se drekneš tih svojih snova? Da ih prefarbaš u neku tamnu boju i da ih se odrekneš zauvijek... Je li to trenutak kad ti neko šapne da će se svi ti snovi ostvariti, da ćeš biti dio zelene rijeke, da češ plivati u njenim dubinama i nikad ne ugledati dno? Ili je to trenutak kad povjeruješ, i zaplivaš i odjednom počneš da toneš... Uhvati te strah, panika, i toneš... Grabiš ka vazduhu a njega nema... kad je pravi trenutak odreći se svojih snova u koje vjeruješ? Kad ti ti isti snovi počnu nanositi bol jer želiš svim srcem da ih ostvariš?

Tražiš hiljadu razloga da i dalje vjeruješ u njihovo ostavrenje, tražiš hiljadu načina da se ne odrekneš svojih emocija, ali oni ti klize između prstiju poput pijeska vremena, klize i izmiču... Pokušavaš da ih zadržiš što duže, boriš se kao ranjena lavica kad štiti svoje malde, boriš se i kidaš sopstveno meso samo da zadržiš jednu kap u dlanu... Jednu kap samo... Ali ne ide... Tvoji snovi više nikad ne mogu biti tvoji kad pokupaj da ih ostvariš propadne... Nikad više neće biti ona ista tajna, i ista želja, biće samo bol...Pretvoriće se u prah i bolnu uspomenu i više nikad ne mogu biti tvoje svjetlo u tami... Biće otvorena rana na koju se svakim podsjećanjem sipa so...

Kad je ono pravi trenutak da se odrekneš svojih zelenih snova? kad i svaka kap isklizne iz tvojih zenica, ili kad shvatiš da neki ljudi jednostavno nikad neće imati hrabrosti da posegnu za svojom srećom?

Ja znam da se moram odreći, i da moram pustiti rijeku da teče, jer više ne može biti moja strogo čuvana tajna koja nosi u sebi eliksir radosti... Jer to više nije moj san... Neki snovi trebaju ostati samo to što jesu - snovi... Neki ljudi trebaju ostati samo želja... Jer neki ljudi nikad neće moći da se oslobode straha od ljubavi...

Monday, September 22, 2014

Život je more...

Probudiše me gromovi jutros... Na tren sam pomislila da mi je srce negdje u snu prepuklo, pa to odjek od miniranja se čuje... I kiša... Jedna teška, tužna kiša poput vriska... Ne nije me strah gromova, nije me strah oluja, spremna sam uvijek za njih... Strah me mirnog mora, jer ono sluti na tišinu, sluti na umiranje svih osjećanja, na crnu površinu vodde moje duše... Bojim se takvih noći, kad samoća odzvanja pregalasno u tišini, kad počne stezati u grudima i srce na usta hoće da iskoči... Misli da je ptica jadno, vinulo bi se u tamno nebo...

I onda, nenadano kao što je počelo... Gromovi zašutješe, nebeske suze presušiše... Vodopad tuge nestade pod jastukom... Kao i sve u životu što ima svoj početak i kraj, svoju tamu i svoje jutro... I uvijek vjeruj u to jutro, ma koliko ti besmisleno bilo... Ono mora doći, uvijek dođe... Nauči da ploviš u tami, nauči da raspoznaješ obrise mraka, i crna lica sjenki... Krpi i pokrivaj naprsline na duši, ušivaj pocijepana jedra, od kože ih svoje sastavi, ali ne odustaj... Nikad ne spuštaj sidro u tami, nemoj da se zaustaviš, jer vjeruj, baš tad si na korak od zore...

Život je previše kratak da bi se bojao, ali previše dug kad bi odustajao. Borba je ponekad preteška, ponekad ti se čini ii uzaludna jer talasi znaju biti preveliki, struje prejake... Znam ja to vrlo dobro. Znam i kad galije počnu da tonu, kad nemaš snage za vesla sa svojim robovima. Znam, ali sve oluje prolaze, ništa ne traje toliko dugo da ne može proći... Loša su vrmena, znam i to. Prijateljski vjetrovi su tako rijetki, sunce sve češće krije u oblacima, a ajkule vrebaju sa svih strana samo na jedan tvoj pogrešan korak. Znam kako je kad ti otkinu dio srca, pregrizu te na pola i ostave da krvariš, mučeći te tako što te ostavljaju u životu, da krvariš, da dišeš...

Sačekaj i tada, sačekaj i skupi snagu, zaliječi svoje rane i ustani, zalij ih usijanim čelikom svog krvotoka, svoje snage... Obriši suze i ustani, nikad nemoj ostati a ležiš na vlažnom tlu, na daskama koje bi posustale od tvoje težine bola. Ustani i preuzmi kontrolu nad svojim brodom, jer samo ti to možeš, samo ti znaš kuda trebaš poći. Nemoj da se bojiš, otvori srce i vjeruj... Vjeruj da među morskim nemanima postoje dobra stvorenja, vjeruj da među svim tim olujama ima i neka mirna luka, neki kutak za tebe... Vjeruj, i diši. Svoje rane nosi sa ponosom, nemoj da se stidiš da si nekad bio slab i ranjen. Tvoja snaga je u tome koliko možeš da budeš ponosan na svoje greške, na svoje padove, da budeš svjestan svojih slabosti, ali i svojih kvaliteta. Ti treba da budeš svoj najveći uzor...

Udahni sunce i okreni se uvijek ka novom horizontu...


Wednesday, September 3, 2014

Ja nisam luzer, ne naprotiv...

I ponovo neki novi početak... Stare navike, novi stil, malo drugog ritma. Ono vrijeme samo za tebe, samo kad si svoj... Kad imaš svoj mir u kom možeš da vježbaš ustajanje, disanje i plakanje. Kad se ne stidiš suza i bola i psovke... Kad skupljaš hrabrost da pustiš neke nove ljude u svoj svijet uz dozu rizika i straha da će te povrijediti, ali moraš da učiš da vjeeruješ... Jer šta bih ja bila kad ne bih vjerovala u dobro u ljudima...?

Ne želim da budem samo klovn i zabavljač na pozornici života od trošnih daski... da budem samo žongler sa hiljadu maski u kolekciji... "Eh, danas ćemo ovu sa širokim osmijehom... a sutra možda ovu sa malo sarkazma..." Ne želim da budem učesnik u maskenbalu ovog grada gdje se maske ne kupuju, već se rađaš sa njima... Od malih nogu te uče da ne pokazuješ emocije, da ne pokazuješ strah, da je sramota za muškarca da voli, da je sramota za ženu da plače... Ne želim biti ni publika u toj predstavi.

Ja svoje predstave pravim sma... One su stvarne, bez vještačke glume i lažnih suza... Svoje srce nosim na dlanu, široko otvoreno, jer ne želim više da ga krijem u sopstvenom mraku, iz straha da će ga neko opet pregaziti, slomiti... Jako je to srce, izdržaće znam... Nosim ga sa vjerom u sebi da postoje oni koji nisu rođeni ljudožderi da ga na živo kidaju... Nosim ga na dlanu sa vjerom da u svima postoji čovjek... Ali ne, nisam naivna ni glupa... Školovali su me mnogo gori od tebe...

Znam ja kao je nositi sve te kostime na periferiji i glumiti sporedne uloge, kriti se iza zavese, i šepuriti se gradom... I znam da posle nekog vremena i sam postaneš dim, maska, samo sopstvena iluzija... I znam da zaboraviš da osjećaš, da ne prepoznaješ sreću, ni radost, ni ljubav, ni tugu... Suze su ti nepoznata stvar, ali ne brini od njih se ne umire. one ne pokazuju da si slab, već naprotiv da si toliko jak da se ne bojiš sebe i svojih osjećanja. Da si zreo i da si čovjek...

Znaš, ja ne pristajem više na smijeh pun suza, na smijeh radi onih lažnih ljudi koji bi uživali u tvom bolu... Ne...! Jer nema ništa draže od sopstvene slobode srca da se smiješ kad to ti želiš, i da plačeš ako ti se plače... Samo kad budeš bio spreman da svoje srce izložiš i pokažeš ono što osjećaš moći ćeš da kažeš da si slobodan, da si oslobođen stega i okova društva današnjice... Ne plaši se bola, on je znak da osjećaš, da si živ... Ne plaši se ni suza, one ti peru prašinu da duše... Ne plaši se svog srca, jer ono je odraz tebe... A duštveni kompleksi u koje se tako očajnički želiš uklopiti... Pa, ja ih ne primjećujem, jer u gužvi uvijek vidiš one koji se izdvajaju... Koji se ne uklapaju... To su ljudi kao ja... Takav možeš biti i ti...