Monday, September 22, 2014

Život je more...

Probudiše me gromovi jutros... Na tren sam pomislila da mi je srce negdje u snu prepuklo, pa to odjek od miniranja se čuje... I kiša... Jedna teška, tužna kiša poput vriska... Ne nije me strah gromova, nije me strah oluja, spremna sam uvijek za njih... Strah me mirnog mora, jer ono sluti na tišinu, sluti na umiranje svih osjećanja, na crnu površinu vodde moje duše... Bojim se takvih noći, kad samoća odzvanja pregalasno u tišini, kad počne stezati u grudima i srce na usta hoće da iskoči... Misli da je ptica jadno, vinulo bi se u tamno nebo...

I onda, nenadano kao što je počelo... Gromovi zašutješe, nebeske suze presušiše... Vodopad tuge nestade pod jastukom... Kao i sve u životu što ima svoj početak i kraj, svoju tamu i svoje jutro... I uvijek vjeruj u to jutro, ma koliko ti besmisleno bilo... Ono mora doći, uvijek dođe... Nauči da ploviš u tami, nauči da raspoznaješ obrise mraka, i crna lica sjenki... Krpi i pokrivaj naprsline na duši, ušivaj pocijepana jedra, od kože ih svoje sastavi, ali ne odustaj... Nikad ne spuštaj sidro u tami, nemoj da se zaustaviš, jer vjeruj, baš tad si na korak od zore...

Život je previše kratak da bi se bojao, ali previše dug kad bi odustajao. Borba je ponekad preteška, ponekad ti se čini ii uzaludna jer talasi znaju biti preveliki, struje prejake... Znam ja to vrlo dobro. Znam i kad galije počnu da tonu, kad nemaš snage za vesla sa svojim robovima. Znam, ali sve oluje prolaze, ništa ne traje toliko dugo da ne može proći... Loša su vrmena, znam i to. Prijateljski vjetrovi su tako rijetki, sunce sve češće krije u oblacima, a ajkule vrebaju sa svih strana samo na jedan tvoj pogrešan korak. Znam kako je kad ti otkinu dio srca, pregrizu te na pola i ostave da krvariš, mučeći te tako što te ostavljaju u životu, da krvariš, da dišeš...

Sačekaj i tada, sačekaj i skupi snagu, zaliječi svoje rane i ustani, zalij ih usijanim čelikom svog krvotoka, svoje snage... Obriši suze i ustani, nikad nemoj ostati a ležiš na vlažnom tlu, na daskama koje bi posustale od tvoje težine bola. Ustani i preuzmi kontrolu nad svojim brodom, jer samo ti to možeš, samo ti znaš kuda trebaš poći. Nemoj da se bojiš, otvori srce i vjeruj... Vjeruj da među morskim nemanima postoje dobra stvorenja, vjeruj da među svim tim olujama ima i neka mirna luka, neki kutak za tebe... Vjeruj, i diši. Svoje rane nosi sa ponosom, nemoj da se stidiš da si nekad bio slab i ranjen. Tvoja snaga je u tome koliko možeš da budeš ponosan na svoje greške, na svoje padove, da budeš svjestan svojih slabosti, ali i svojih kvaliteta. Ti treba da budeš svoj najveći uzor...

Udahni sunce i okreni se uvijek ka novom horizontu...