Wednesday, October 1, 2014

Gedo Gluperdo, svu si zemlju proćerdo...

Kad bi me neko pitao koji grad u mojoj državi je najtužniji, ne bih umjela dati pravi odgovor...
Da li je to moj rodni grad gjde se djeca rađaju sa sistemom za disanje otpornim na zagađenja, i gdje su ideali davno potrošena roba... ili je to možda ovaj centar, glavni grad gdje ljudi leže na ulici u svojoj krvi dok vlast  gazi po njima bez milosti... ili je to grad na primorju, opustošen i proždran od onih gladnih političara kojima nikad nije dosta tuđe muke... Ponekad imam utisak da se političari u stvari samo igraju Monopola u stvarnoj verziiji, samo što s ulozi sada i naši životi... "Nije problem gospodine", kaže bankar, "samo recite koliko duša vam treba, sve je na prodaju"...

Kad bi me neko pitao koja je najljepša država na svijetu, ja bih ipak rekla ova moja... Puna ponosa i puna radosti, znam da nigdje na svijetu baklava ne miriše kao ovde, i znam sigurno da Badnjak nigdje ne gori sa više žara kao ovde... Sigurna sam da nigdje nećeš naći ovoliko različitosti na jednoj malo teritoriji, u jednom predgrađu svijeta. I sigurna sam da nigdje nećeš naći više topline nego kod žene koja diže svoje sinove jer je rano ostala bez muške ruke... I nigdje nećeš naći veću pomoć i podršku nego kod muškarca koji je spreman boriti se za svoje do zadnje kapi krvi... Nigdje toliko topline, a opet nigdje toliko tuge i toliko laži na jednom mjestu.

Ja nisam neko ko će da prećuti nepravdu i nisam hejter, ne... Ne mrzim nikog, ali imam ono što mnogi nemaju ili su zaboravili da koriste a to je zdrav razum. Imam srce u grudima, veliko kao kuća da znam kako je djeci koja liježu u prazan krevet grleći lutku koja nema jedno oko i ruku... Znam kako je samohranim majkama, i znam kako je ženama koje trpe nasilje u kući... Znamkako je djeci koja žele da napreduju, i koja su inteligentna ali nemaju podršku sredine jer nisu bliski vlasti... Znam kako je kad ne možeš da se školuješ jer je tamo nečiji kum progurao neznalicu da živi tvoj san... Znam i da u mojoj državi postoje svi oni osramoćeni ljudi čije su fabrike zatvorili, ostavili porodice da žive na ivici egzistencije... Znam da se ova moja omladina previše zanosi brzom lovom, dobrim autom i dobrim provodom, kao da su to neke vrijednosti koje se cijene,.. Jadne su to vrijednosti jedne države...

Moja ponosna Crna Gora je uvijek bila zemlja poštenja i časti.. Zemlja hrabrosti i zemlja istine... Moja Crna Gora ima te vrijednosti usađene u ovoj crnoj zemlji, i u ovom plavom nebu, u svakom zrnu soli ovog mora mediteranskog... Te iste vrijednosti su usađene duboko u mom srcu, duboko u mojoj svijesti da bih pristala da ih mijenjam. I ne želim se baviti politikom koja će da daje lažna obećanja i da otima i ono zadnje morala od mog naroda, Ne želim se baviti politikom koja će da kupuje ljudske duše od izbora do izbora, i nikad neću plaćati mlade da mašu zastavama i neću da kupujem ljude sa džakom krompira i brašna da bi bili uz mene. Nikad neću zvati ljude stanu iza mene, jer nisam ja ništa bolja od njih, niti ću ih zvati da stanu ispred mene jer meni ne treba živi zid nijemih ljudi. Ali ću zvati ljude da stanu pored mene, da stanu uz mene zajedno sa ljudima koji imaju iste ove vrijednosti u sebi. Zvaću one kojima je muka od laži i kojima je dosadilo da im djeca spavaju gladna, one kojima je dosadilo da svoje dostojanstvo gube u bolničkim hodnicima čekajući ljekare i sestre sa kutijom Pralina i 200 grama kafe, nek se zaslade da ih ne otruje ljudska tuga. Zvaću one kojima je muka od toga da su na evidenciji biroa koji služi samo za to odvoji one sa kumovskim vezama od nas običnih smrtnika, Zvaću one koji su noći provodili budni uz flašu vrele vode jer nemaju grijanje u studentskoj sobi, spremajući ispit jer nemaju 100e da plate ispit.

Moja država je ponsona država... I malo koja joj može parirati po tome, jer moja država jeste najljepša, ali je pogrešni ljudi vode u propast... Ljudi kojima je malo i da im zlato iz Ali babine pećine staviš na dlan. Ljudi kojima je lična korist iznad onih koji su ih birali, ljudi koji svoje bogatstvo gomilaju a naše buduće generacije i našu djecu ostavljaju sa planinama duga na leđima a ni rođeni nisu. I moj narod sramno ćuti na sve to, ćuti jer nema snage, nema krvi u venama, nema hrabrosti da sjedi sa onima koji već danima ostavljaju svoj život na pločniku boreći se zdravljem i svojim životom za svoje krvavo zarađene plate... Moj narod je negdje izgubio svoje moralne vrijednosti, i dozvolio da im se unište gradovi prd nosom. Razumijem ja to, morali ste... Ali ne više... Jer više moj narod nije sam, i ne mora da se krije u mišjim rupama, da šapuće ono što misli i osjeća. Jer ne mora više da ćuti i prodaje sebe i svoje pravo izbora, da bira i bude izabran. I zato ne zovem nikog da ćuti sa mnom... Zovem moj narod da stane uz mene, da bude iskren i da razbije okove straha od prava na slobodu govora... Jer ti si slobodan narod, slobodan da braniš svoje, da biraš, slobodan da budeš ono što jesi, slobodan da za svoje želiš najbolje.

Jer više nije pitanje šta će država tebi da da, njoj su sve oteli... Pitanje je šta možeš ti svojoj zemlji da pružiš da ustane ponovo iz kala i drača... Pitanje je da li želiš zaista da promijeniš nešto? Kreni od sebe...i stani uz mene... Stani uz nas!!!