Thursday, October 23, 2014

Rekli su mi da je došla iz Provincije...

U jednom skrovitom senjaku, na ivici irazuma i mašte, na granici nekih svijetova gdje je s jedne strane pucalo od ratova, a s druge strane letjele bombe... Ima jedno mjesto koje spava snom nepoznatih junaka. Spava, i jedva kao da diše. Znam to mjesto, rođena sam tamo. U jednoj ulici staroj vijekovima, prepunoj koraka, i smijeha komšija, neke brigade tamo iz propale države. Kažu da sam bila jako mirna i tiha beba. Možda... Ja se ne sjećam. Ali se sjećam mirisa domaćeg hljeba svuda u ulici kad sam bila mala. I sjećam se nekih lijepih trenutaka mog odrastanja... Razbijenih koljena u parku jer sam bila "mirna" curica... Jesam, nisu me mogli zaustaviti kad počnem da pričam, toliko sam bila tiha.

Tamo će sad zima. možda i snijeg je pao. Majka sad sigurno sjedi kod Smederevca, pije kafu, a babo se sigurno šeta po kući i gleda Tv gunđajući kako mu je dosadno... Sigurno je tako. A tamo, van te kuće cijeli jedan svemir se odigrava, daleko od mene i svih onih koji su morali da odu. Mnogi bi se vratili, možda bih i ja. Svi mi koji smo otišli sigurno svako jutro uzdahnemo misleći na te ulice kojima smo prošli milion puta, misleći na jesen u parku pokraj ribnjaka, misleći na beskrajne zime u minusu... I ja se sjećam takvih zima. I sankanja u nekom sokaku... I grudvanja... I radosti kad ujutru ustaneš u toplu kuhinju i tamo čaj i prženice zamirišu... Bilo je to neko lijepo vrijeme... Jedva uspiješ da se obučeš koliko trčiš da se baciš u snijeg... Znam, takvih djetinjstava je bilo mnogo...

Tamo je sad po malo sivo, nekako tužno bez svih nas. Znam da se negdje čuje pjesma, pije se prva kafa u kafićima, čitaju se dnevne novine, i obavezno se traži šifra za internet... Ne pričaju ljudi mnogo jedni sa drugima ni ovde. A meni eto nedostaje ta zima tamo, snijeg i miris leda u vazduhu. Nedostaje mi da se nabundam kao sibirski medo i da koračam kao robot od silne garderobe... Čarape, pa pidžama, pa trenerka, pa skafander... I još jakna i šal i kapa... Kako je to sve moglo da stane na nas? Čudnovata generacija... :)

I tako, jutros me nije probudio miris majkine kuhinje, i nije me probudio ni baba koji čisti snijeg ispred kuće... Oštri sivi hladni sjever koji zavija kao avet oko mojih prozora... Nema snijega... Nema ribnjaka.. Zima je došla, a moje srce sigurno nije ovde... A znam ni tvoje, iako se moraš obući i otići na posao, i juriti za dnevnim obavezama, za porodicom, djecom, I znam, kad na kraju noć obavije sve te tuđe ulice, i kad legneš u svoju bajku, pomisliš na svoju ulicu, sokak, na onaj mali grad na granici svijetova... Na smederevac i miris toplog mlijeka... I utoneš u san sjećajući se tog malog oblaka zvanog Pljevlja...

ZIMA U PLJEVLJIMA