Wednesday, November 19, 2014

Mi smo bar imali neke veze s planetom i sa ljudima...

Sutra je Tvoj dan Grade moj... Svi ti čestitaju, šalju želje ispisane u koverti, utrkuju se ko će ljepše nešto da ti poželi... Ja neću biti jedna od njih... Ja ću uraditi ono što najbolje znam - napisaću ti nešto... Tebi koji si iznjedrio moje srce... Tebi koji si rasuo toliko ljubavi svuda po svijetu, da nema grada gdje te neko ne spominje... Ti si voljen, u to budi siguran... 

Ova današnja djeca modernizma i tehnologije ne mogu znati šta si ti nekad bio Grade, i kako su tvoje ulice mirisale lipom, i kako se svakog prvog maja palila vatra... Ne mogu oni znati da si ti bio grad prepun vojnika, ponosnih majčinih sinova koji su u tebi postali muškarci... Ne mogu znati da je tvoja čaršija bila svedok svih tajnih ljubavi i pogleda, tvoje su ulice slušale otkucaje zaljubljenih srca... Danas nema takve ljubavi, znam... 

Ne mogu oni znati kako je bilo odrastati u ulici brigade gdje smo se igrali žmurke svaku noć dok su nas majke tražile i dozivale na večeru i čašu vrućeg mlijeka prije spavanja. Ni kako je bilo ušunjati se u komšijinu baštu, ubrati najljepšu jabuku i pobjeći iza ćoška sav umazan od njenog soka... Niti znaju kako je nekad izgledalo ašikovanje, ostavljanje pisama kod prozora, kuckanje na staklo samo na blic da vidiš voljene oči... Ne znaju ni kakav je miris ruža iz komšiluka krijući ubranih, a kasnije i presovane u nekom spomenaru... Da se sačuva uspomena... 

Moj Grade, za tebe se ginulo, za tebe se disalo, tebi se uvijek vraćalo... Tvoje mirise jorgovana smo svi ponijeli u srcu... Nedostaje mi taj miris ovde u ovom betonskom sivilu gdje su i ljudi okamenili... Nedostaju mi Bajrami i miris halve, nedostaju mi i Božići koje smo zajedno slavili u Bumerangu... U onom improvizovanom podrumu koji se zvao diskoteka, ali je tamo sakriveno brdo prvih ljubavi i poljubaca... Moj Grade, iznjedrio si toliko ljubavi da bi cijela planeta mogla živjeti u blaženstvu i miru... Ti, koji nisi sada ni sjenka onog što ja pamtim... Onog što svi pamte... ne znaju današnji klinci, oprosti im... Ne znaju oni šta je gurabija, niti znaju ukus tvog kolača kod Darka... 

Kad sam bila mala, moja najveća želja je bila da porastem da se mogu popeti da sjedim na srnama... 
Odrasla sam gledjaući preparirane vukove i trčeći oko spomenika, odrasla sam igrajući se klikera, i praveći sneška... Odrasla sam u tebi Grade i znam da ćeš oprostiti svima nama koji smo morali da odemo... Svima koji smo morali da napustimo ono ognjište gdje smo dobili prve ćuteke, gdje smo se prvi put zaljubili, poderali koljena... Pamtim one Đurđevdane kad bi me babo isprskao vodom jer "valja se..." I pamtim one derneke kad je majka govorila "Idi uberi prut..." a ti odeš i ne smiješ da doneseš tanak prut, a bgm ne bere ti se ni onaj debeli... Kako god nadrljao si... Pamtim i odlaske na spavanje u 8h, a subotom je moglo i u 9h, gledali smo svi Bolji život i Srećne ljude, Nestašne godine i palili se na Michael Jackson-a i Nanu... Grade moj, pamtiš li i ti one ljetnje šetnje po tvom beskrajnom parku, po svim šumama koje smo neizmjerno voljeli... Znam, nema nas tamo više da raspalimo roštilj, nema nas na kupanju u Crni i Zeleni vir... nema ni rijeke, a ne nas... 

Sutra je tvoj dan Grade moj... i dok čestitke pljušte sa svih strana, ja ću ti poželjeti i obećati samo jedno... Želim da te nikad ne zaborave oni koji su napustili tvoje ulice tražeći bolje sutra... Obećavam ti da te ja nikad neću zaboraviti, bar ono što si bio meni... Odrasla i ponikla na tvojim ulicama, na tvojoj čaršiji, uvijek ćeš biti ponos mog djetinjstva i mojih tinejdžerskih dana... Obećavam ti da ću uvijek pisati o tebi, o onom što si bio, jer želim da tu uspomenu na tebe sačuvam kao sliku u ledu... zauvijek ukradenu od vremena... Znam, mnogima nedostaješ, i mi tebi sigurno falimo... srešćemo se opet Grade moj... Srešćemo se... Na kraju krajeva, ti si moj temelj, moj Rim... Od tebe ne mogu okrenuti leđa,,, 

Srećan ti tvoj dan Grade moj...