Sunday, November 16, 2014

Obeć'o sam al jebeš ga...

Ponovo iste oluje... Te oluje koje su se dizale u mojim zenicama svaki put kad bih zoru čekala na broju 40... Te oluje koje su mi znale napraviti stazu od oblaka da nikad zemllju ne dodirnem. Te oluje koje su znale da me potope na dno mojih očekivanja i sruše sve kule od karata kojjima sam gradila dvorac na bespuću. Dvorac za koji sam znala da će biti srušen... 
Jer MrRight ne umije da voli. 
Jer je moja rijeka snova daleko od mene a nedostaje do bola... 
Jer je moje malo zrno graška daleko od mene a ruke su prazne... 
Jer su prijatelji skinuli svoje maske i pokazali svoje krezubo lice prepuno bora iza... 
I nije bilo lako...

I opet isti miris u zoru... Isti bršljan oko mojih nogu, uvijen oko mog struka i preko ramena, grije me mrakom, i steže... I ja... Nemoćna da se oduprem toj snazi, tom otrovnom listu koji miriše bolje nego svi moji suncokreti. Jača sam... Jača nego ranije kad sam iste otrove u kožu upila, nadajući se da znam način kako da zaustavim zoru da nikad ne dođe. Jača sam, ali opet slaba za milion osmijeha koji me dočekaju na vratima od snova na broju 40. Na oblaku istog broja... 

Obećala sam... Obećala sam srce držati u okovima kao ranjenu zver, obećala sam dušu zatvoriti u mračnu škrinju da svjetlost sreće ne vidi. Obećala sam da će svaki osmijeh biti sirova iskrenost i da će svaki pogled biti samo bezobrazni smiješak moje tamne strane. Mog mraka... Obećala sam da će sve zore biti samo blagi odsjaj mraka, da neću udisati mirise kao nekad, da neću čekati kao nekad i da neću raspojasati srce... Obećala sam...

Kupiću crnu farbu i prefarbati sve moje odaje, cijelo srce u crno obojiti, da ga tako sačuvam od svega što je nkad moglo da bude. Od svega što još uvijek može da bude. Oduzeću mu mogućnost vida, i sluha, sva čula mu zapaliti samo da obećanje ispunim, dato na postelji od vatre... Sve ću učiniti da sačuvam sebe za moje zelene rijeke, za moja zelena mora, za mojih 6h unazad. Sve ću učiniti da moje podne bude zelena zora, pa makar i miljama daleko od mene. Moje srce će ostati netaknuta tvrđava, zarasla u inje i rastinje samo da obećanje ispunim. 

Ponovo stojim ispred iste vatre kao nekad. Taj ogromni požar opet isto miriše, isto osjeća, isto izgleda... Taj požar i dalje isto mami... Još nosim opekotine od poslednjeg kupanja u plamenovima, još nosim sjećanja na strah i bol... I bojim se, opet ću zakoračiti u isti plamen, opet ću se u njemu kupati, na njega mirisati, na oblaku sa brojem 40 spavati... I opet se bojim da će me bršljan na tijelu vezati, da ne umijem iz plamena izaći... Obećala sam da ću samo ples oko vatre igrati. Obećala sam...