Saturday, December 6, 2014

...kada pletes svoj oreol za to i nema boljeg mesta nego mrak...

Umire jedan grad. Umiru ulice i drveće... Malo tuge u zrnu soli... Kopne djetinjstva, a mladosti već sa prvim borama... Prije nego su i kročili u ozbiljne teme. Šteta... Ni jedan grad ne treba da umire... Ni jedno mjesto ne treba biti zaboravljeno. Pa čak ni moje...

Pamtim tamo ljepše dane... Pamtim zelene zore, proljeće i zimu.. Pamtim djetinjstvo, i pamtim suze... Bilo ih je... Nisu mi bile važne mnoge stvari koje danas predstavljaju suštinu... Nisam znala koliko su sitnice velike u životu... Nisam znala mnoge stvari... Ali znala sam da pružim ruku kad je bilo potrebno... I kad nije... Izgleda da sam se rodila sa tim. Znala sam da moje ulice i nisu najzdravije ali to parče vazduha je bilo sve što sam imala.

Danas, moj grad nema ni to. Ovih dana čitam svuda o sivilu mog grada. Čitam i komentare, zanima me šta ljudi misle, zanima me koliko homo sapiensi mogu biti sebični, i koliko mogu biti saosjećajni sa onima koji za doručak piju mlijeko sa drugačijom vrstom čokolade... One crne... One gorke koja ti razara svaku venu u tijelu... Čitam i ma koliko da vjerujem da ima dobrih ljudi, ono što vidim me pokoleba, natjera me da se zamislim... Nije tajna da se u mom gradu sve okrenulo naopako... Odavno je tako... Tako smo valjda pustili... Nije tajna da je tamo već odavno posmrtni marš... Tišina Silent Hill-a... Ali ima osmijeha... Ima djece... Ima radosti...

Tamo je sve moje što imam, tamo je sve što sam nekad bila... Tamo je dio mene ostao zauvijek i nikad neće moći da izblijedi, ni da uvene, ni da izgubi sjaj usled pepela koji pokriva ulice... Tamo je i tvoje srce... Znam... Nije bilo ni malo lako spakovati srce u kofer i otići jer meni parče vazduha nije dovoljno za doručak... Primjesa tuge koja se vidi na zidovima nije moja boja... Ja vjerujem u sunce, i u ljeto.... I u ljubav... I u prijateljstva... Vjerujem u dobru stranu planete...

To što sam otišla ne znači da manje volim te zelene divljine koje je moj grad sakrio u svojim njedrima... Ne znači da sam digla ruke od onih koji su tamo ostali... Ne znači da manje volim blato kojim su ga posuli... Zato i pišem o njemu... Zato jer drugi ćute, i čitaju komentare... Zato jer moj grad umire... Davi se u svom pepelu i niko ništa neće uraditi po tom pitanju... Ljudi su mutirali, imuni na globalnu tišinu i crne pahulje koje lebde iznad njih... Oni i dalje žive svoje živote znajući rizi, znajući da su im djeca ugrožena, da im je zdravlje narušeno i prije nego se rode.., Oni i dalje žive, i herojski se bore sa tugom, sa tišinom... Sa izgubljenom mladošću... sa sivom budućnošću... Heroji mog grada, svi koji su ostali...

Umire jedan grad... Moj grad... Vezane su mi ruke, ali srce nikad... Riječi mi još nisu umrle na usnama... I dok je tako taj grad će biti živ...