Monday, December 15, 2014

Možda Nova godina donosi spas...

Decembar je mjesec svođenja računa i podvlačenja onih zamišljenih crta preko kojih nećemo preći, a ipak nekako uvijek pređemo.

Mozak radi ubrzano i srce kuca pojačano... To je jedini mjesec kad se baviš matematikom, i kad jednostavno moraš da budeš objektivan... Iskreno, poslednjih dana mi često padne prošla godina i Decembar... I neki trenuci kad sam isto tako donosila odluke... jedna od težih je sigurno bila otići od MrRight-a... Otići onda kad ti sve govori da ostaneš...

Otišla a u mjestu ostala, i na tom mjestu ga sačekala da uhvati jedan krug oko planete i ponovo se zaustavi ispred mene... Čudno, baš sad kad sam pomislila da napišem nešto još o tom čovjeku koji je u par trenutaka učinio da se osjećam više živom nego iko - zvoni tel...

Telepatija? Privlačenje? Slučajnost? Čudo?

Nekako se čudno srce osmijehuje kad je on u pitanju, valjda zato što mi je ostao više nego drag nakon svega. Možda zato jer i dalje razumije neke moje male aždaje sa kojima se borim, a pojma nema o nemanima sa kojim sam ratovala... Da li bi nešto promijenilo kada bi znao? Da li bi tada umio ostati? Možda, ali nje u njegovoj prirodi da stane... On je neko kome treba nebo za let... Njemu trebaju ulice i okus slobode u venama... Treba mu sigurno more i jedna luka u koju se može zasustaviti svaki put kad obiđe planetu... Srce da voli, oči da gledaju, ruke da slušaju i usne da grle... Znam... Poznajem ga, bolje nego što misli... Ni svoje džepove ne znam tako dobro. Prihvatila sam sve njegove mane zbog kojih je MrRight... Da je drugačiji, ne bi bio

Sinoć sam se sjetila i tog avgusta, i treme pred prvi sastanak u životu (da da, u životu)... Nije mi žao... Nikad mi neće biti žao što sam poklonila ispisane stihove na raskršću 40, niti mi može biti žao što mi je srce tamo ostavilo svoje ugrize... Žao mi je što nije trajalo, i ako i za čim žalim ove godine onda je to TO. No, nikad se ne zna... Možda Nova godina donosi spas... Ne očekujem ništa, imam svoj put, promijenila sam se, ali njega čuvam kao dragocjenost u pepelu, kao moje tajno skrovište... Njegovo prijateljstvo mi znači do neba, moj smijeh sa njim vrijedi svog bogatstva, jer znam da je iz srca... Iz svih slomljenih djelića... Ona još kucaju istim ritmom, iako sam obećala... Obećanja nikad ne dajem, jer onda znam da ih moram ispuniti makar me koštalo...

Obećala sam... A mislim da sam slagala... Samo psssttt, ne mora da zna... Pokvarilo bi sve...