Tuesday, December 23, 2014

Meni već odavno smeta što godine prolaze....

Nije još mnogo ostalo... Sledeće nedelje u ovo vrijeme pripremaćemo se za doček Nove godine, birati haljine i košulje, frizure i naravno crvani ruž za usne... Neizostavno... I onda je vrijem da se svedu računi, da neko plati šta je dužan... Vrijeme je pogledati iza sebe i analizirati, fluorescentnom linijom napraviti rez, ispostaviti sebi račun, opaliti neki šamar, i tako... Nisu godine lako breme... Nije ni život toliko lak...

Godina... Prozujala je kao dosadni bumbar, a ni osjetila nisam... A bila je... Pa kao i svaka, prepuna svega i svačega... Od vrha do dna, seće i dtuge, smijeha i suza... Bila je... Velika... Šašava... Plačljiva... Po negdje slomljena... Bila je... Kakva takva - moja je... 

Pamticu je...
- Pocela je zaista uzasno, i sigurno mi je vec januar koju godinu ukrao kad mi je Dule imao udes... Mislim da ni on ne zna koliko sam se isplakala za njim, a nemocna da bilo sta ucinim... Hvala Bogu, jak je on, izgurao je, i ne mogu opisati koliko mi znači u životu... 
- Definitivno moje zore koje sam najviše voljela... Zore zbog kojih sam na posao odlazila neispavana, ali presrećna... Njih nikako ne mogu zaboraviti, na skretanju 40. 
- Saznanje da imaš oko sebe lažne ljude je jedno od teih saznanja, posebno za nekog ko je imao previše bolna iskustva sa lažima. Imati lažne i negativne ljude oko sebe je još gore, posebno za nekog ko uvijek pazi da ne povrijedi tuđa osjećanja. Ali prelomi se to, i onda počneš da brineš o sebi, nekako im okreneš leđa, ne vidiš i ne čuješ...
- Projekat "Godinu dana zahvalnosti..." koji nisam odmah počela, ali ipak sam ga dovela do 330 dana... Da li je moguće biti zahvalan svaki dan nečemu/nekome...? Moguće je, kad malo boje pogledaš oko sebe... Nikad se nisi zahvalio ljudima koji čine da su nam ulice čiste, i koji odvoze naše smeže, niti smo nekad bili zahvalni onim ženama koje održavaju hodnike Delte... Ja sam naučila mnogo kroz ovo... Naučila sam da primjećujem sitnice, da mi male stvari uljepšaju dan, naučila sam biti zahvalna za sve ono što imam i što nemam, na onom što jesam, ali i na onom što nisam, naučila sam koliko je malo čovjeku potrebno da bude srećan, i da nvac zaista ne znači ništa u životu...
- MrRight... Nezaobilazan ove godine kao moja najdraža unikatna dragocjenost koju mogu da stavim na policu u vitrini sa ostalim porecelanskim ukrasima... On koji mi je srce oslobodio da diše, koji mi je pokazao polje crvenih makova, u kojem izgleda još po nekad odsanjam... On koji me slomio... On, sa kim sada mogu da razgovaram, da se smijem opet onako iskreno kao nekada, da dišem i... Obilježio je '13tu, a evo i ovu... Obilježava je, gle čuda, na iste datume kao i tada.... Nadam se da sledeća ima neki konkretniji plan... :) 
- Prekinute niti jednog prijateljstva... Nije bilo lako gledati kako se kidaju strune ali moralo je tako... Ljudi se mijenjaju i to je nešto što moraš da prihvatiš kao prirodnu pojavu, kao kišu... Samo pažljivo treba birati kome smiješ vjerovati. 
- Užasna tragedija koja je odnijela toliko života u svojim bujicama... Toliko djetinjstava ostalo potopljeno, domovi raznešeni, uništeni... Ni malo lijepa uspomena, ali je ipak uspomena... 
- 10 godina mature... I ponovni susret sa tim dragim ljudima sa kojima se i nisam baš družila u srednjoj školi... Ali vrijeme i godine klešu i kamen i čovjeka jednako... I tako, bilo je to prelijepo veče (mislim zaista prelijepo), neke sam ljude vidjela prvi put posle i više od 10 godina... :) 
- Sergejov nastup na Evroviziji je bio definitivno osjećaj patriotizma... Navala i bujica gora od onih poplava... Ponosna na njega zaista... :) 
- Predivni koncerti Tonija i C.Jabuke koji su samo donijeli jedno lijepo ljeto u kosi... 
- Naravno, ono što je bio događaj godine u mom životu, iako slomljena, iako u ludačkoj borbi sa sopstvenim demonima... Moje pače malo, lavče moje... Moj sestrić, zrno graška... Taj osjećaj kad sam ga prvi put uzela u ruke je bio... Nezamjenljiv... Držati u rukama 3,5kg čiste sreće i esencije života... Neizrecivo...
- Najveća pobjeda ove godine... porazila sam svoje aveti, naučila da kažem Ne, naučila d kažem ono što osjećam, iskreno i direktno... Naučila da se svojih poraza ne smijem stidjeti, i da moji padovi nisu moji porazi... Sve svoje komplekse i neriješene probleme sam konačn spalila na svjetlosti sunca kao pokvarenu dušu nekog ukletog vampira... Konačno mogu reći da sam slobodna... Znam šta želim, i smatram to najvećim uspjehom... 
- Za kraj, ono što je najslađe na kraju - knjiga Deseto nebo, je dobila svoj izgled, korice, papir i samo još vazduh da joj udahnem i biće živa... Moje Deseto nebo, priznato... Moje čedo... I ne bih uspjela da nije bilo pravih ljudi, onih sa velikim srcem, znaš... Onih što im srce ne kuca u grudima nego i na dlanovima... Znaš već... To su ti oni ljudi koji svoju dobrotu dijele svima... Smijem li reći da je i MrRight među njima? Da je i on zapleo svoje ime među te listove... Ne bi bilo potpuno bez njega sigurno..

Bilo je tu svega i svačega... Moj Grof šašavi koji se grli kao čovjek... ma on i nije pas... Izgurala sam godinu dana uspješnog treninga, otkrila da mi je zdravlje malo pobrkano, ali i to će se srediti... Bila je to jedna lijepa godina, jedna predivna godina, i sledeća može samo da bude bolja i ljepša... Radosnija... Sa onim pravim osmijehom... Sa iskrenim srcem, sa puno moje ljubavi ka drugima i ka... Ma o tome će se čitati drugi dan... :)

A odluke... Pa i nema ih mnogo... Nastaviti trening... Biti bolja nego što sam do sad... Davati gomilu ljubavi svima... Biti nasmijana, i vesela... Pomoći koliko god mogu, i više od toga. Pisati više i ljepše... Pripremiti još jednu zbirku... Ne znam, nisam ih još sve donijela...

Do tada, želim vam svima prelijep doček, predivne snove, ljubav i želje... Neću još pisati o mojim planovima, biće vjerovatno još neki post do tada, ali..