Wednesday, December 23, 2015

Ja pričam uzdasima, i grlim usnama




Kaže da mu nedostajem. Uzdahnuh. To je bilo mnogo jednostavnije nego priznati. Lakše nego reći "I ti meni". Ostale su riječi da lebde u vazduhu. Nije da nisam željela da priznam. Nije da ne mislim na Njega. Nedostaje mi. U ovim mračnim vremenima kad se za vazduh jedva borim. Možda nije pravo vrijeme da mi nedostaje. Nije da nisam htjela da kažem. Ostale su mi riječi na usnama, neizgovorene. Izgovorila sam ih kasnije, kad sam prekinula vezu. Izgovarala sam ih cijeli dan pokušavajući da mu ih napišem, onako nehajno, kao usput. Glas me izdao. Izdao me kad sam čula Njegove riječi "Nedostaješ mi". Krcnulo je nešto, negdje, u mojim bezbrojnim arhitekturama.

Rekla sam mu kad je tišina utihnula. Kad je ostao eho da odzvanja u meni jer već odavno i sama sebi nedostajem.

Rekla sam mu da sam srećna što su mi se putevi ponovo ukrstili sa Njim, posle beskrajno dugo godina, posle cijelog jednog života odsustva.

Rekla sam mu da mi je drag, uvijek je i bio, možda je čak jedan od rijetkih koji nije bio gad prema meni i koji me nije tretirao kao fizičko biće. Naprotiv. Sa Njim sam se uvijek smijala, iako je to trajalo kraće od uzdaha. Smijem se i sad.

Rekla sam mu i da mi je Njegov zagrljaj prijao. Kao lijana oko starog oronulog drveta. Loš je mjesec, loš za mene. Pola me nema, pola su me pojeli termiti užasa. Rasturili me okolo poput mahovne a ipak sam osmijeh uspjela da sačuvam.

On ne zna ništa o mojim slabostima. On ne zna ništa o mojim sputanim demonima, i zatvorenim aždajama. Bolje je tako. Ne bi ga uplašile, prošao je i on svoje krugove pakla. Možda ne bih umjela da mu objasnim, možda ne bi razumio, možda bi rekao da sam preosjetljiva, da previše lično doživljavam ljude i srca, i ne bi pogriješio. Jer takva sam. Previše otvorena za ovaj sumanuti svijet i sa previše srca za ove mračne ljude.

Rekla sam mu da je ovih dana njegova poruka za dobro jutro jedina svjetlost u mojim noćnim morama. On i moje crnobijelo mače. Njih dvoje su mi jedine zvijezde na nebu osutom uzdasima. Ne vezujem se lako, ne puštam nikog više blizu srca, niti znam gdje sam srce sakrila. Umorila sam se od traženja, i tako sam lako skliznula u zaborav. Prepustila se rutini dana, ljepoti noći, stranicama knjiga i sopstvenim padalicama. Zaboravila sam na ljubav. Na radost. Na ono kad ti neko nedostaje.

Želim konačno biti slaba. On ima taj zagrljaj u kom bih mogla da se raspadnem, da budem samo ja, samo obična žena. Ima zagrljaj, možda ima i srce jače od mog. Možda je vuk u jagnjećoj koži, možda će mi srce rastrgnuti poput čopora izgladnjelih bijesnih pasa, možda će znati da me usreći, da me nasmije... Možda bude, možda ne. Ali nedostaje mi. Onoliko koliko sam u stanju da osjetim.

Evo rekla sam mu.


Friday, December 18, 2015

Kad odlučiš da budeš živ



Nije da vjerujem u bajke i čuda. Možda malo u ljude. Malo više u sebe. U ljubav najviše. Ma koliko puta se okliznula i pala i dalje vjerujem. I dalje mislim da je život beskrajna igra i da treba vjerovati životinjskoj strani srca. Podvukla sam liniju, citron žutu, vrišteću. Nova godina, novi početak, valjda je sve novo. Samo stara ja. Starija, ali da li i pametnija?

Odbrojavanje je počelo. Jelka je okićena, odluke zapisane ili bar zamišljene. Život usporen. Srce stalo, bar moje jeste. Smijem li pomisliti na novi početak? Na prethodno veče? Smijem li misliti da je to možda nešto značilo? Ne vjerujem u bajke, ali vjerujem u sebe. I već danima sam na svom životnom kantaru, mjerim i vagam ovu proteklu godinu. A bila je... Rekla bih surova, sa primjesom osmijeha.

A obilježilo je mnogo toga:

Napustio nas je Kemal Monteno. Tih dana su se samo puštale njegove pjesme, čitalo se o njemu, a danas ga se niko više ne sjeća. Danas Su svi zaboravili svoja djetinjstva, svoja odrastanja i sebe.

In Memoriam 

Deseto nebo i ta mala knjižica u koju je stalo pola mene. Postoje neke stvari koje se nikad ne mogu opisati dovoljno, koje jednostavno moraš da osjetiš. Znam da nikad neću zaboraviti taj trenutak kad sam prvi put uzela u ruke svoju prvu knjigu, i koliko sam bila ponosna i srećna. Ne mogu zaboraviti ni ljude sa kojima sam podijelila tu radost, poglede i osmijehe. Ni srce u grudima koje je skakalo kako drogirano. Ne mogu zaboraviti promociju u Podgorici, a još manje u Pljevljima. Možda svom gradu nisam ponos, ali svojim prijateljima sigurno jesam.

U saobraćajnim nesrećama poginuli su Nikola Mitrović, moj kolega sa fakulteta, i Jelena Petrović, moja drugarica iz školske klupe. Ostala sam siromašnija za dva čovjeka, za dva divna srca.

Ne mogu reći da nije bio prisutan u mom životu. MrRight je uvijek tu, pa čak i kad nismo razgovarali, pa čak i kad se nismo sretali, kad sam izbjegavala da ga pogledam, kad sam ćutala i gutala nostalgiju. Uvijek je tu. I još uvijek je možda jedno od najvećih nedostajanja mog života. Smijem li reći da je naša priča završena? Smijem li reći da mi više neće nedostajati i da neću pisati o njemu? Smijem li ispuniti obećanje? Ne znam,

Znam da neću zaboraviti osjećaj koji su Pljevljaci izazvali u meni kad su se ujedinili svi do jednog da se pomogne skupiti novac za liječenje našeg sugrađanina. Pljevlja su poznata po svojoj jedinstvenosti, i po dobroti građana, ali smo ovaj put nadmašili sami sebe, i možda nikad kao tada nismo disali kao jedno. Možda nikad više nećemo biti tako vezani, ali smo sigurno dobili najveću bitku. I zato sam ponosna kad kažem da sam rođena u Pljevljima. To su korijeni. To je ličnost.

Ali isto tako osjećaj koji se rodio kad je Aylanova slika osvanula na medijima je nešto što ne mogu zaboraviti. Taj surovi rat u kom je toliko djece poginulo, gdje je toliko života otrgnuto i spaljeno, taj surovi rat u kom samo pojedinci profitiraju... Jedna od najtužnijih uspomena ove godine.

Ono što je bilo ljepša strana je deifnitivno dopisništvo za Adria daily. Možda nije luksuz i možda nisam popularna ali znam da je to jedna od daski na pozornici života po kojima svi gazimo. Na neku propadneš, na neku odskočiš.

Bilo je razočarenja, bilo je muvanja, bilo je katastrofalnih pokušaja romantike, bilo je početaka i krajeva. Neki ljudi za koje sam mislila da su izgubljeni za mene su ponovo tu, možda sudbina ima neki novi plan za mene. NekoMoj je ušetao, i možda prije šest godina nismo umjeli da trajemo, možda nećemo ni sad ali trenutno, kad se mnogo toga srušilo oko mene, priznaću da je sinoć zasijao kroz moje mrakove. Bilo je zaista lijepo pričati sa nekim potpuno prirodno, posle svih izvještačenih razgovora i maskiranih uloga.

I tako. Ne mogu se pohvaliti predivnim ljetovanjima, ludim provodima, putovanjima u središte zemlje, ali mogu reći da su moji jednodnevni izleti bili sjajni, da su moji prijatelji bili moja svjetlost u ovim sumornim vremenima. Kraj godine je bio možda najteži. Donijeti najtežu odluku u životu. I živjeti sa tim. Nije lako. Nije jednostavno. Ali imam dva izbora - da potonem u svojim emocijama, prepustim se bolu i depresiji i izgubim ovo što sam stvorilao od sebe, ili da dišem, da se borim, da nastavim da gazim naprijed i možda nekad oprostim sebi, i možda nekad uspijem da prebolim.

Sjutra u moj život ulazi neko novi, mala čupavica na 4 šape. Možda to bude neko novo prijateljstvo. Možda bude neka nova ljubav.

Ove godine sam naučila ono o čemu nikad nismo pričali u školi. Svijet se boji drugačijih ljudi. Boje se kad ne obraćaš pažnju na njih, kad se ne uklapaš u njihove nametnute standarde, kad si svoj. Svijet je preplašen i razumijem ja to. Kad sam bila klinka slušala sam samo šta mama kaže. Kad sam bila tinejdžerka željela sam se uklopiti u društvo i slušala sam samo šta društvo kaže. Danas, znam da treba da slušam samo svoje srce. Prijatelja je jako malo, i moje vrijeme je dragocjeno, Zašto bi ga trošila na lažne ljude, na izvještačene osmijehe, na pogrešne muškarce? Ne želim. Imam pravo da kreiram svoj život onako kako želim, i to je samo moja stvar.

Naučila sam da svijet ne možeš promijeniti nikakvom čarolijom, ali možeš promijeniti sebe. Možeš da naučiš da cijeniš sve što imaš jer na kraju, oko tvoje glave ne lete borbeni avioni, i ne padaju granate, nemaš srušeno djetinjstvo i ukradenu mladest. Možeš da se odrekneš stvari koje ti nisu potrebne i da podijeliš to svoje srce i drugima. Možeš promijeniti svijet jedino ako mijenjaš sebe.

Neke nove odluke za novi početak? Pa svaki dan je novi početak. Nova godina je samo još jedna šansa. Da, imam ciljeve - biti bolja nego što sam,biti veći čovjek, pomagati koliko god budem mogla, objaviti još jednu zbirku poezije, posvetiti se malo više pisanju, trenirati snažnije i jače, eliminisati što je ostalo od loše ishrane, i tako... Sve su to neke sitnice, sve su to malecne odluke. Možda zaljubiti se? Tu mogućnost nisam nikad odbacila. Jer ipak, u ljubav bezuslovno vjerujem.

Tuesday, December 8, 2015

Biti bogatiji za cijeli jedan život ili siromašan za jedno srce



Kad se najteže odluke donose u životu kako ostaneš normalan? Kako ostaneš siguran da si odlučio ispravno? Kako srce sačuvaš?

Jer dovoljan je trenutak da ti se svijet okrene, da se sve promijeni, da život dobije krila i da oblaci zanijeme. Dovoljan je tren. I od tog trena zavisi sve ostalo. Hoćeš li disati, hoćeš li sa srcem koračati, hoćeš li biti svoj? Hoćeš li moći da se pogledao u ogledalo i kažeš da si učinio pravu stvar?

Nisam sigurna u sve odluke koej sam donosila. Mnoge nisu bile ispravne, vođene srcem i emocijama, uvijek sam vjerovala da je bolje da se kajem što jesam nego što nisam. Sve do danas. Danas kad moram da presudim. Da odlučim. Znala sam da ova godina nije završila sa mnom. Znala sam da čuva u džepu nekog keca za mene. Disati i boriti se, ili srce izvaditi iz grudi i svjesno ga zapaliti? Koje od ta dva? Šta odabrati? Igrati se trnjem i ne ogrebati se. Koračati bos po staklu i ne proliti sopstvenu krv. Progutati užareno staklo i ne spaliti sve što si osjećao? I možeš li živjeti posle odluke da svjesno udariš žig na dušu, raskomadaš je i budeš jak?

Ne znam. Nadam se da neko tamo zna. Nadam se da neko ima ko je ostao živ bez srca, ko je mogao biti isti posle toga. Ko je mogao ponovo se nasmijati životu i reći da je sve u redu. Kako može biti u redu kad iz sebe izvadiš sve što te čovjekom čini? Kako možeš biti normalan kad sve svoje želje u jednom potezu u zdenac bacaš? Moraš. Jer kako bi drugačije? Postoji li rešenje? Možeš li biti sam pred streljačkim vodom i pustiti da te zaspu rafali? Bez ruke u ruci?

Da, realno, svaki problem ima rešenje, sve ima svoje zašto i zato, ali sad jednostavno ne vjerujem u to. Danas ne vjerujem ni u sebe. Danas bih ostala kod kuće u toplom krevetu, i bila bih ljuta na svijet, bila bih ljuta na sebe, bila bih sretna jer je danas najvažniji dan, ali... Biti sopstveni dželat nije baš najsjajnija uloga. Da svoju krv prolijem i svoju krv popijem, u suzama se ugušim i srce da zauvijek sahranim. Danas sam mračna, danas nisam optimista. Danas nisam ja.

Saturday, December 5, 2015

Samo dobre godine se broje



Tražim onako neki dobar cover za stranicu, listam slike zime, Sneška Bijelića, slike novogodišnjih jelki i zimskih praznika i uhvati me neka nostalgija u grudima za svim propuštenim praznicima, novim godinama, proslavama, druženjima. Ujede me tuga nekako ljutito, pomalo osorno. Ja sam oduvijek bila maštaroš. I ostalo je toliko neostavrenih želja u meni. Možda ih nekad ostvarim, možda nekad budem potpuna. Možda nekad sastavim ovo okrnjeno srce na mjestima gdje dijelovi slagalice nikad ne mogu biti pronađeni, zauvijek spaljeni u djetinjstvu, surovo otrgnuti od mojih dječijh dana.

Ne pamtim Nove godine. Porodične. Sa okićenom jelkom i dekoracijama, i poklonima ispod nje. Imam neke fotografije koje svedoče o tome da sam je nekad imala, ali moje sjećanje je prazno. Kao da se to sa slika nikad nije dogodilo. Voljela bih da jeste. Možda bih imala drugačiju sliku o praznicima. Možda sam zato cijelog života bila Grinč i mrzila ideju o proslavama i euforijama za praznike. Možda zato jer se nikad nisam poljubila u ponoć. Filmski. Znam, koliko god moje more emocija bilo puno, prazne su školjke u njemu. Kako mogu pisati o ljepoti ljubavi kad je sama nisam doživjela u punom sjaju?

Moje su ljubavi uvijek bile drugačije. Rijetko nasmijane. Nikad se nisam držala za ruke sa nekim ko je stvarno moj, niti sam se glupirala blevarima, ni planirala ljetovanja i praznike. Moje su Nove godine bile uvijek naglo prekinute, zalivene ironijom, tuđom ljubomorom, nedostajanjem. Nisu čak bile ni pijane da ih zaboravim. Svaka se previše urezala u meni da bih mogla reći da sam praznični nastrojena u ovim decembarskim danima.

Ono što sam u neprestanoj borbi uspjela da razumijem jeste da ma koliko loša iskustva bila ne treba im dozvoliti da prevladaju. Ne treba im dozvoliti da te obilježe i oblikuju po svojim htjenjima. Život je uvijek u tvojim rukama. Zato sam prošle godine kupila jelku. I okitila stan. I kupila poklone svima u porodici, zapakovala ih u paketiće i odnijela. Zato sam odlučila da obrišem stare godine, da zaboravim ono što nisam imala i da kreiram godine u kojima ću raditi sve ono što me čini srećnom bez obzira na ljubav. Zato i ove godine jedva čekam da je izvučem i ponovo ukrasim, da ukrasim stan, da napravim moje kolačiće sa cimetom. Možda opet moj čarobni poljubac bude na čekanju ali sigurna sam da ću praznike dočekati sa ljudima koje volim.

Ne određuju nas uspomene, one nas samo usmjeravaju ka pravim izborima. One nas uče kako da budemo srećniji. Prestati gledati kakve su godine bile, i krojiti planove kakve trebaju da budu. Onakve kakve ih ti želiš. Nekad, upotpuniću moje okrnjene uspomene, neću ih skrivati kao šolje od porcelana koje je vrijeme po malo gricnulo na ivicama. Jednom, moje želje će biti ostvarene. Moje more će biti okean. Jednom...


Friday, November 20, 2015

Hiljadu tvojih lica



Htjela bih da ti napišem najljepšu pjesmu, da okitim sve tvoje ulice na ovaj dan, da vrištim od smijeha, da te pamtim, da utonem u sve tajne staze koje tako dobro znam. Htjela bih da se radujem jer još zime nisu ušetale svečano u tvoje šume, još uvijek se poneki leptir provuče tvojim selima i još uvijek mirišeš na jorgovan i lipu, na dušu i ljude.

Položiće se vijenci na Stražici, pročitaće se unaprijed spremljeni govori, vještački napisani, i pamtiće samo neki, preživjeli zašto se slavi današnji dan. To gdje svi oni vide samo mermer, ja vidim krv i čujem vrisku, i osjećam hrabrost jer su tu pali svi oni koji su se borili za mene, za tebe, za naše danas. Borili su se za budućnost. Da li bi se borili da su znali kako će Pljevlja ostati sama i pusta, kako će magla biti najveći saveznik? Da li bi se borili da su znali da će biti toliko mržnje i sujete među ljudima? Da li bi se borili za oslobođenje?

Nije baš neko vrijeme, nije baš neka budućnost, ali i dalje su to moja Pljevlja. I dalje su to moji ljudi. I ja sam njihova. Ma gdje bila. I ponosna sam. Onako baš istinski ponosna na sve što je taj grad iznjedrio jer nema tog kutka svijeta gdje neko od nas nije stigao. Nema pjesme bez nas. Nema suza bez nas. Nema prijatelja nigdje kao što su naši. Možda pričaju viceve o nama ali smo mi neodvojivi dio slagalice. Nigdje se ne osjeća toliko razdor među ljudima, a opet ogromna bliskost nego što je to među nama. Mi smo spremni da o nekom ispričamo sve najgore, a opet  - tu smo kad treba da se pomogne, svi trčimo, svi sebe dajemo. Mi smo takvi. Mi smo Pljevljaci.

Ja pamtim Pljevlja iz nekih srećnijih vremena. I takva će mi uvijek nedostajati. Uvijek ću u sebi nositi pljevaljsku zimu, jorgovan i majeve, rijeku i virove. Uvijek ću pamtiti nebo sa vidikovca, i vodu sa izvora. To je neizbrisivi dio mene. Pamtiću i pričaću. Vjerujem u neku ljepšu budućnost, u sreću i ljubav, i vjerujem da ovaj tekst neće ništa promijeniti. Ali ipak, grade moj, hvala ti za ljubav, hvala ti i za suze. Za padove i uspone, za ponos i rijetko za stid. Hvala što si uvijek bio moje utočište. Moj Rim. Temelj i svaki zid moje duše. Jer u tebi sam postala ovo što sam danas. Zbog onih koji su nekad ginuli da bi mi mogli biti rođeni.

Srećan ti tvoj dan, grade moj!

Thursday, November 19, 2015

Samo mi knjige nemojte spaliti



Čitala sam dosta ovih dana. Neke knjige koje su mi oduzele vrijeme, simatične pričice koje ne bih preporučila, koje nisu ostavile bog zna kakav utisak na mene kao "Rastanak sa Zanzibarom". Volim da se uvučem u knjigu, u stranice, u likove, volim pronaći dio sebe u riječima, u situacijama, volim naučiti nešto novo. Knjiga je nešto sasvim drugačije zaista. Potpuno novo iskustvo. A ako već tražim nešto novo onda sam to i pronašla u Samarkand-u.

Sjajna knjiga. Prosto i jednostavno sjajna. Nije to neka posebna priča od koje ćeš izgubiti dah, ili plakati kao kiša što je bio slučaj sa "Katarinom" od A.Seton. Nije to melanholična priča i jedan prost ljudski život. Ja nisam čak ni znala da su ličnosti u stvari nekad postojale. Zaista, nisam znala ni da postoji Samarkand. Nisam ni čitala o Hajamu. Nisam poznavala njegove katrene. Lijepo je upoznati makar djeliće drugog svijeta, Strah i teror, i ljubav, i gubitak, borbu i snagu, istrajnost i nepokolebljivu hrabrost.

Sve to u jednoj knjizi. Nije to ona dosadna priča o jednom gradu i njegovoj istoriji. Poželiš da ga nekad posjetiš, da ga upoznaš malo bolje, Priča o Orijentu i nepoznanicama, o tome kako je lako izgubiti ljubav, kako se lako vezati... Priča o borbi za ideale, za slobodu, za demokratiju. Toliko vijekova u jednoj knjizi. Ljudi prolaze, vremena se mijenjaju, al gradovi nekako uvijek tu ostaju na jednom mjestu, odolijevaju vremenu, nadograđuju se, kao kad lego kockice slažeš. Ima tako gradova koji su prosto predodređeni da budu unikatni. Kao što ima ljudi koji obilježe jedan dio vremena. Poput Hajama. Poput Hasana. Poput Nizama. Tri različita čovjeka, a opet cijelo čovječanstvo u njima.

"Eto šta će biti moje jadne pesme za hiljadu godina, krhotine, fragmenti, razvaline jednog zauvek pokopanog sveta. Od jednoga grada ostaje ravnodušni pogled što će ga na nj spustiti neki polupijani pesnik."

Thursday, November 12, 2015

Bezimena boja mog ludila



Na lijepo se lako naviknuti. Ali znaš li koliko treba vremena da se navikneš na loše, na izdaje, laži, prevare, na nepostojeće snove i izlizane izgovore pred spavanje poput bljutave večere. Ne možeš ti to znati. Nisi ti kalemljen sa svake strane, tvoji korijeni nisu nikad bili pokidani i spaljeni. Ne možeš znati šta jedan poljubac pred spavanje može izazvati. To horde nemira se probude, i krene marširanje, bitka je počela. Pohodi na srce i na zemlje već opustošene, na rastinje i trnje koje je opasalo dušu vjerujući da je samo tako može zaštititi od lijepog. Jer ljepota je varljiva stvar. Kao kad svjetlost privuče leptira i tako mu zauvijek prekine let.

Nisam ja naviknuta na takve stvari. Po uglovima sam mračna, ponekad bi neko rekao patetična, ali ne znaš ti koliko je teško ubijediti sebe da na ovom varljivom svijetu nema srca osim kamena. Da su se ljudi pokvarili kao mlijeko, i da nema izuzetaka. Nisam ja za ovakve svijetove sa crvavim srcima i nagriženim dušama. Nisam, ali sam naučila da živim tu, čekajući neko svoje malo sunce. Vjerujući da postoje poljupci na jastuku sa mirisom lavande, da postoje koraci utisnuti u lišću, da postoji neko dovoljno hrabar da drži moj trnoviti dlan u svom bez straha.

Preplaši me ljepota noći. Preplaši me osmijeh. Preplaši me kad osjetim čak i najmanju kapljicu iskrenosti u zenicama. Bojim se da vjerujem, a tako bih rado da srcu amneziju podvalim, da sve te slike naivnog maštaroša bacim i da napravim sopstvenu režiju naivnog cirkusa. Preplaši me tišina i ćutanje, i teške noći pune vlage jer moja prostranstva isparavaju, jer ni suza više nema. Preplaši me milion leptira koji se odnekud rode iz mraka, obasjani osmijehom, nahranjeni poljupcem i onda boje purpura krenu u osvajanje mraka. Ne znaš da tada trebam da me zagrliš, da ne drhtim, da mi kažeš da se ne bojim. Ako ti takav postojiš. Ako te nisam izmislila u svojoj prezrenoj samotnoj noći. U mraku često pišu najveće tajne.

Odglumiću da sam jaka. Sakriću nasukane brodove svih mojihneuspjelih bitki. Sve razderotine ću pokriti mahovinom, i krvave tragove sakriti u zemlji, nećeš ni znati. Možda ćeš naslutiti iza mog pogleda da se ponovo bitke vode, možda ćeš osjetiti miris ranjenih zveri, i nagorelih misli. Možda ćeš pitati. Možda ćeš ljubiti da me prođu sve besane noći. Možda ćeš znati da zagrliš cijelu mene, i prihvatiš moje ludake vezane, plašljive poput poljskih miševa. Ne znaš koliko mi je potrebno da vjerujem da ćeš ovu bitku dobiti ti. Da ću konačno moći da se predam i bijelom zastavom se pokrijem. Ratovi su me pola odnijeli.


Saturday, November 7, 2015

Samo me zagrli...



Igram se s riječima. Često mi fali ona prava da objasnim osjećaj, da opišem suzu, da nacrtam osmjeh. Ne umijem da rimujem. Možda i ne želim. Pustim srcu da preskače i tandrče u grudima, da se istopi u riječima koje tako volim. I piše, o onom što osjećam, o onom što proživljavam, o paklu i raju kroz koje sam prošetala umornim stopalima, na crnim potpeticama, ponekad slomljena, ponekad razigrana poput djeteta.

Plešem. U svom stilu. Izmislim po neki korak, po neki okret, pustim da srce odigra svoj balet kroz moja stopala. Odsviramo neku našu muziku, ja i moje srce, i uvijek na kraju dana vratimo se ljudima koji su nam inspiracija, uzor, motivacija za dalje, sjajnija zvijezda u ljudskoj masi. O Đoletu je suvišno bilo šta reći, sumnjam da ću ga ikad nadmašiti riječima i navalom emocija. Sumnjam da postoji nešto o njemu a da to drugi i pametnijij i riječitiji od mene nisu rekli i napisali. Ali o Sergeju...

Već danima se na mom telefonu, i radnom računaru, i u dnevnoj sobi na repeat pušta samo jedna pjesma. Kao začarana, sama se ponavlja. Gdje god kročim čujem je. Budim se sa melodijom u glavi kao da sam je cijelu noć pjevala. Udišem snagu iz svakog takta i guram kroz dane. Zagrlim se tako kad nema ko, otpjevušim pjesmu u sebi i stisnem moje srce malo, jare klempavo, i nastavim. Jer ta pjesma ima ono nešto što sam dugo tražila. To je ono kad ti kroz srce prođu sve bivše ljubavi, svi padovi, svi lijepi trenuci, sve velike zaljubljenosti i klecanja koljena... To je kad osjetiš ponovo svaki poljubac, i svaki zagrljaj. I poželiš pozvati onog nekog posebnog koji je ostavio trag više nego iko. Poželiš ponovo utonuti u takve zenice, i osjetiti kožu, osjetiti miris, ponovo proći istim stazama, gledati u nebo i biti srećan jer si nekad bio dio velike ljubavne priče. Možda je i sada tvoja priča velika. Možda negdje neko u ovom trenutku sluša istu stvar, i ne mora da traži zagrljaj. Mi koji živimo sami, otcijepljeni od svih svojih voljenih, sa grumenom nostalgije u džepu košulje, odmah s lijeve strane, ja i oni slični meni, ovu pjesmu nikad nećemo moći da čujemo a da srce ne poželi zagrljaj.

Jednom sam već pisala koliko sam bila ponosna na Sergeja kad je predstavljao moju zemlju, ali sad moram reći – nisam ponosna. Nemam riječi koja je idealna da stoji uz njega a da opiše ono što je učinio za mene ovom pjesmom. Malo je reći da sam ponosna, malo je reći da sam dušu pronašla u taktovima, da sam srce našla u riječima. Malo je reći da je Sergej onaj jedan od rijetkih koji dotaknu rijetke sa svojim djelima. Nadam se da će nekad moje riječi moći da dotaknu druge onako kao što mene grli ova pjesma.
Više ne moram reći nikom. Pustim pjesmu, i ona me zagrli.

Hvala Sergej! Hvala do neba, mog desetog. 


Sve redje srecem ljude iz svog plemena...




Dotakneš dno u zivotu. Nekad. Osjetiš blato pod prstima, mulj sopstvenih patnji pod noktima. I budeš svjestan toga. Prihvatiš to kao prelomnu tačku sebe i ustaneš. Zalijepiš šavove, prespiojiš žice, zamotaš se u trake i ušiješ svuda gdje je puklo. Ustaneš i dišeš. Nisi umro, kuca ti negdje srce u tijelu, nešto ti teče venama, al nisi umro. Shvatiš šta želiš a šta nećeš. Pratiš osjećaj i znaš kad želiš sex, kad poljubac, kad ne želiš ništa. Jer iskrenost je tvoje bogatstvo.

Sinoć sam bila svedok slobode. Rođena u ljeto, sa morem u krvi i previše soli u očima. Oduvijek zaljubljena u okean, bila sam svedok jedne sjajne izložbe. Ali i nečeg što je bilo skriveno iza nje. Negdje u tim paletama  boja nije bilo depresije ni tuge. Nije bilo tajnih pretinaca punih suza. Bilo je emocija, bilo je topline i što je važnije bilo je slobode. Jer šta je more nego vjetar. I šta je srce nego ljubav.

Nikad mi nije u potpunosti bilo jasno izražavanje bojama, ali umjeće da svoje imaginarije i maštu oslikaš i udahneš im izgled je čarobno. Voljela bih kad bi moje riječi mogle da se naslikaju i kad bi postojala boja za svaku napisanu nijansu mog srca. Možda je nemoguće odrediti da li je moja iskrenost plava, ili je moja emotivnost purpurna do zvijezda. Možda bi prah iz mojih vena bio siv sa primjesom crvene, za sve izgorele ljubavi. Možda bi sloboda koju nosim u sebi bila u bojama vjetra s jeseni. Vidiš, nisam ja toliko dobra s bojama koliko mogu riječima da zapletem paukove mreže na tvom uzglavlju.

I nije samo izložba slika razlog za riječi pune nemira. Nije samo noć i vino razlog za osmijeh. Vidiš, ja moje srce nisam uspjela proanći. Ne znam jel sišlo u pete il u mali prst lijeve noge. Nije ga bilo. Bile su oči i smijeh, bila je zima i šapat. Dodir prstiju na obrazu, po neka zvijezda u oku al srca nigdje. Nije zatreperilo u bojama mora, i nije disalo u vodi. Sakrio se lopov mali, vrebalo je srce iz nekog svog mraka, sa svojim bojama po licu. I malo pepela na nosu.

Kad jednom dotakneš dno i naučiš prave vrijednosti u životu prestaneš traćiti vrijeme na usputne analize i slučajne susrete. Poželiš dlan na dlanu, poželiš gram više pažnje, poželis iskre i varnice umjesto hladnih zvijezda i emocija u boji.


Thursday, October 29, 2015

I naprosto se tuga desi i naprosto si tu gdje jesi...



Opraštam se sa oktobrom uz zvuke novog Sergejovog albuma. Bože, kako ovaj čovjek uspjeva da iz albuma u album zagolica svaku emociju. Od prve pjesme do danas ostao je ponos što smo rođeni u istoj zemlji. On i Balašević... Balašević i on... Ne mogu da razdvojim. Radni dan, nit kraj nedelje, nit sredina. Ne znam ni gjde su mi misli. Srce je valjda još u griduma. Šćućurilo se malo, minijaturno, u svom uglu i drhturi. Čeka. Samo.

A o samoći znam tako mnogo. O njoj ti mogu pisati, ali neću. Ne želim ti reći koliko to zna biti teško, ali i oslobađajuće. Kroz samoću ćeš naučiti toliko toga o sebi, spoznaćeš svoje granice, svoje snage, slabosti. Samoća te može povesti do najoštrijih ivica ludila, i moraš naučiti da držiš balans sa srcem u jednoj ruci. Jedan pogrešan korak i potonućeš u okeanu suza koje jedva čekaju da te prigrle. Da te natope svojim slanim talasima, da se nikad ne oslobodiš osjećaja soli u očima. Samo je dovoljno da pogledaš ka provaliji, da pomisliš na nju. Zato uvijek gledaj u ono šro nosiš na dlanu. U to malo zrno boba koje se skupilo u ćošku grudi i šapuće ti, traži puteve za tebe.

O tome znam i previše. O praznom krevetu koji te svako veče dočeka u svoj zagrljaj i priča ti o predjelima i pustinjama samotnim. I o njemu znam više nego što želim. Jer taj krevet, za tri broja veći je sva ujeha, sva toplina koju možeš da nađeš u ovom hladnom svijetu interesa i zabluda, osvete i bluda. To je sva ljubav koju možeš da imaš u ovom emotivno zaostalom svijetu. Jer ne može niko da te grli kao da si cijeli svijet, ne umiju ljudi da vole srcem i dušom, zenicama i sa svakom kapi koštane srži. Ne, ne znaju. I tako tvoje malo zgrčeno srce, ko slavuj ukrletci, bez pjesme i radosti. Šapuće o samoći, i ne da ti da potoneš.

Jer o toj tami znam gotovo sve, svaki njen lavirint, svaku vlat ugašene trave, svaki list koji drhti... Znam joj tajne, znam joj svaku nijansu mraka kojim bi te tako rado prekrila. Znam, iako nisam ponosna na to. Znam, ali se ne dam. Još uvijek izbjegavam njene zamke, još se koprcam  i otimam, siječem sve mreže u koje me ponekad zaplete. Ne želim utonuti u njenu hladnoću jer onda bih bila dio svijeta, dio njihovih degeneričnih emocija. Ja ipak biram toplinu kreveta umjesto hladnog kamenog zagrljaja, i biram radije svoje malo zgrčeno srce umjesto tuđih kamenih odaja. I radije biram da se borim sa samoćom umjesto da gledam presahle zenice zarobljene u tijelu nekog mrtvog muškarca koji ne zna šta je ljubav.

Puštam papirni brod niz rijeku svojih želja. Opraštam se sa oktobrom. Zagrlim se i utonem u snove. Jer o samoći ne mogu da pričam. Pala bih u iskušenje da joj se predam, da potonem u so. A ja još u snove vjerujem.


Monday, October 26, 2015

Dodir svile...



Ne, neću preporučiti Balaševića za ovaj zimski početak. Njega je suvušno predlagati kao obavezno štivo bar dvaput godišnje. Ali danas pričam o nekoj potpuno drugačijoj svili. Svili riječi koja se obavija oko misli dok se čita knjiga "Ćilibar i svila". Zašto ta knjiga? Zato što Grey nije sinonim za erotiku, ali knjige ove autorke jesu. Ne, nije to priča o sexu i bahanalijama, niti o sado-mazo igrarijama. Ne očekujte toliku sirovost i toliko jednostavan stil pisanja.

Knjigu potpisuje Nedžma, pseudonim pisca kom se ne zna identitet, ali se zna da dolazi iz zemlje u kojoj je sex tabu tema, i gdje se o tome javno ne priča. Možda se čak uopšte i ne priča. Ona ruši tabue u svojoj prvoj knjizi Badem koja me oduševila. Ovo je njena treća knjiga, i pročitala sam je u rekordno kratkom roku. Ne zbog erotike.

Ne znam da li si nekad bio u situaciji da se boriš sa sobom, onako istinski da biješ bitku protiv sebe. Zbog ljubavi. Da li si ikad bio toliko razočaran u ljubav da jednostavno prestaneš da je tražiš i sve što ti je potrebno je fizički dodir? Da li si ikad volio nekog toliko da te ta ljubav uništi, da ne možeš da je se odrekneš iako će te to dovesti do omče oko vrata? Znam kako je raspasti se u toliko sitne dijelove, i znam kako je protiv sebe ići i boriti se za ljubav u koju vjeruješ. Znam kako je nekog voljeti do samouništenja.

Čitajući ovu knjigu, vratila su se sjećanja na sve bitke. Na prethodne godine. I ne može je razumjeti onaj ko nikad nije protiv sebe išao. Sa druge strane, tu je i priča o strahu od ljubavi, o strahu od pripadanja, o bjekstvu u neplodno tle. Priča o ženi koju nije briga šta svijet kaže, koja svoj život živi onako kako ona želi i kako joj tijelo nalaže. Kad se sretnu takve ličnosti, jedna preplašena od ljubavi a druga uništena od iste, jedini spas jeste spajanje duša. I borba sa samim sobom jenjava. Ostaje mir, i zora.

Nova zora u sigurnom zagrljaju.

Saturday, October 17, 2015

Nešto sam razočaran ovih dana. Proci ce, ili nece. Jedno od ta dva



Kiša. Danima. Oktobarska. Nerazumna. Smeta mi. Davi me, guši me, tijesno mi u grudima, tijesno mi u mislima, izu kože mi se izlazi. Nije depresija. Nije potištenost, nije melanholija. Nije tuga. Sklopili se dani oko mene, sklopili se zidovi. Trebam nešto, nekog, zagrljaj jedan. Osmijeh. Iskren. Topao. Moj.

Znam, žvot nije takav da bi bio lagan. Nije ni blizu toga. Život je posledica mojih izbora. Ja sam birala da odem. Ja sam birala samoću. Ja sam zaključala srce, niko to nije uradi umjesto mene. Ja sam ga sakrila, dušu sam u džak zavezala, divlje zveri pustila da trče okolo. Maske zapalila. Ja sam sve to birala. I zato mi sad fali to nešto. Taj neko. Zato jer ne želim da slušam izlizane priče izvučene iz neke jastučnice boje lavande. Ne želim da slušam istrošene komplimente i da ispunjavam tuđe hirove. Ne mogu. Neću. Neću da nekom budem četvrtina svijeta, da me neko voli sa drugog kraja države.

Istresam prašinu ispod kože, sve ono što se pretvorilo u prah. Istresem sjećanja, i obećanja, i skidam buđ sa kostiju. Lažne priče, i lažne ljude. Odavno ih ne slušam. Kad sebe odvojiš od ostatka svijeta, od isfoliranih prijatelja, od svih onih koji čine da se loše osjećaš, ostane ti jako malo ljudi sa kojima možeš da pričaš. Ostaneš najviše sam sebi. radiš sve sitnice koje te čine srećnim, sve ono što drugi gledaju sa predrasudama. Ostaneš sam sa sobom, i opet budeš čudak, mali gradski pustinjak.

Pa neka. Ako je to cijena platiću je. Ne znam kako ostali svijet može da se zadovolji lažnim ljudima oko sebe, ili je to samo ovde na Balkanu, ali ja ne mogu. Neću. Možda sam uskraćena za zagrljaj, i možda mi je krevet ponekad preveliki ali to sam ja. Sirovo iskrena, i brutalna. Emotivna. Razmažena. Jaka kao kamen, ali uz malo pažnje i ljubavi u pamuk se pretvaram. Ljudi to ne znaju. Misle da sam komplikovana, da sam zatvorena a moje ruke širom raširene, spremne za zagrljaj. Pa neka. Ja sam birala.


Sunday, October 4, 2015

Divno je biti nekome nešto...



Ponosna sam na sebe. Na sve što sam postigla u životu, svojim rukama i zaslugom mojih roditelja. Ponosna sam jer sam samostalna i jer sam borac. Jesam. Ne moram da se dokazujem i da objašnjavam zašto. Borila sam se kao ris, kao najkrvoločnija zver. I jesam, uspjela sam na neki način. Još uviek tražim posao svojih snova, od kojeg mogu da živim, ali i ovo sad je solidno. Nije odlično, nije sjajno, ali dobro je. Živim već. Pokušavam razraditi neku svoju strategiju i pokušavam iskopati svoju rupu za korijene i nije ni malo jednostavno, ali bar pokušavam. Trudim se. Ne odustajem.

I to, sav taj rad i trud, sva ta sloboda - ima cijenu. Ljudi me se plaše. Osjećaju se uskraćeno pored mene. Osjećaju se manje ljudski. Trebam neke nove ljude. Ovi su se svi potrošili, svi su osakaćeni. Neko za dušu, neko za srce, neko za cijeli grumen života. I nije da mi smeta. Ali ponekad, kad se spusti zavesa mraka nad pozornicom grada, kad prestanu zvukovi, i kad ostanem u svojim zidovima - osjetim teret koji nosi sa sobom sva ta sloboda. Svo to bogatstvo slobodnog izbora, i samostalnog života.

Da, sjajno je. Ne polažeš račune nikom, niko te ne pita kad si stigao kući, možeš da se šetaš u donjem vešu, hej, možeš čak i go da piješ prvu kafu. Sam odlučuješ gdje ćeš da ideš, ko će ti doći u goste i šta ćeš da spremiš da jedeš. Sjajno je. Disati punim plućima i biti slobodan da sam donosiš svoje odluke. Ali biti samostalan i biti slobodan je u stvari totalno drugačije.

Znaš, obruše se planine na tebe svaki dan. I mrziš što treba da platiš račune i stanarinu. I što moraš da ideš u nabavku. I što moraš da opereš tu gomil suđa i gomilu veša da ubaciš u mašinu. I to što moraš da spremiš klopu onda kad bi ostao u krevetu. I moraš da ustaneš da doneseš sebi čašu vode, i kafu u krevet. I da, moraš da očistiš prašinu, i prozore. I budeš sam. Tako često budeš prokleto j****o sam da bi poželio da možeš kožu sa sebe da svučeš. Jer teško je. Teško je biti sam svoj. Jer imaš uvijek drugačije viđenje svijeta, i imaš drugačije stavove, i jednostavno te život obradi drugačije i budeš izuzetak iz ovog svijeta. I uporno tražiš mjesto da iskopaš rupu za svoje korijene, i ne nalaziš je. Jer si toliko toga prošao sam, jer si toliko očvrsnuo da nisi siguran da možeš da imaš korijene. I zaboraviš kako je biti nečiji, kako je kad se neko brine o tebi kad imaš temperaturu, i kako je razgovarati sa nekim, i zaboraviš kako da sebe podijeliš sa nekim, jer navikao si da se boriš sam. Za sebe.

Jesam, ponosna sam na sebe. I na usamljenost koja me ponekad okuje da danima ne mogu izaći iz stana. Ali nisam ponosna na to što svoju slobodu ne mogu da sviijem pod skute, ne mogu da kaput obučem preko nje i da je sputam u džepove. Zbog nje moram kožu širu za broj da tražim. Jer još nisam pronašla oblik u koji bih da stanem. Jer još nisam pronašla svoje snove. Ni svoje zvijezde nisam dotakla. A tako sam mnogo koraka napravila. Bude teško. Sapletem se i padnem. Skotrljam se niz svoje krševe ali opet ustajem. Ne odustajem ni za tren.

Sloboda je teška, i biti svoj i samostalan je još teže. Izgubićeš toliko puta, toliko ljudi, srce će ti se raspasti previše puta. Al ako nisi spreman osjetiti žaoku usamljenosti, onda i ne pokušavaj ići tim putem. Ja sam postigla mnogo. Ponekad se pitam da li je bilo vrijedno. I da li će osjećaj ikad otići.

Tuesday, September 29, 2015

Jednostavno je... Ljubav je takva...





Završene poslednje stranice. Lagano štivo. Lagane večeri. Jednostavna ljubav.

Da li ona može biti takva? Ponekad. Kad ne bi mi stalno iznova i iznova komplikovali. Odnosi među ljudima su takvi. Mi biramo kako ćemo se ponašati, kako ćemo razgovarati, koga pošotovati a koga mrziti. Učimo cijeli život i svjesni smo greški koje napravimo, i opet ih pravimo. Genetska greška ili nešto jače?

"Kuća u Kornvolu" nije ni malo mirisala na zanimljivu knjigu. Ja se sa knjigom povežem dodirom. Ona nije nikako bila knjiga za prvi pogled. Ali zaista, trebalo mi je lagano štivo, neka mekana pričica sa kojom ću da utonem u san. Mekana poput mančmeloV pjene. Prosta. Jednostavna. Bez napetosti. I zaista, knjiga je takva. Dobro, možda malo bolja. Nema tenzija, predvidiva je, sa jednostavnim opisima koji ne zahtijevaju razmišljanje. Da, takva je. Gledano s površine. Možda malo nedorečena u pojedinim stranicama. Možda čak i ne liči na knjigu koju bih kupila. A poznato je - ne sudi o knjizi na osnovu korica.

Jednostavna ljubavna priča, ali i komplikovana potraga za samim sobom. Priča o gubicima, o sudbni koja može lako da zadesi bilo koga od nas. Priča o prijateljstvu, ljubavi, poštovanju, korijenima i lutanjima. Naravno, nije u redu da otkrivam sve, niti ću to uraditi. U ovim preporukama pričamo o emocijama. Pričamo o stvarnim vjetrovima koji se podignu kad shvatiš koliko je život sačinjen od uspona i padova, i da ne treba ništa čuvati za specijalne prilike, jer svaki trenutak je specijalna prilika. Nikad ne možeš znati da li je ljubav tvog života osoba pored tebe dok ne probaš, dok ne pokušaš, dok ne otvoriš srce za nove dane, a zatvoriš prošlost iza sebe.

Zvuči teško i komplikovano, znam. Ali nije tako. Čemu još može da te nauči "Kuća u Kornvolu"? Možda nekim jednostavnim prijateljstvima. Možda onoj čuvenoj rečenici da nikad ne odustaneš. Možda da treba da pogledaš oko sebe i razmisliš da li u tvojoj okolini postoji neki Matori Tom kom možeš da pomogneš. Možda shvatiš da je gubitak sastavni dio života. Ali kad nešto izgubiš, obično nešto i dobiješ. I znaš, ponekad je potrebno da napraviš novi početak u životu. Ne plaši se.

I možda je ova priča mekana poput pamuka, možda je predvidiva, ali svakako je vrijedna čitanja.



Sunday, September 27, 2015

O Bivšima sve najbolje...




Otvaram Instagram. Prokletstvo.... Opsovah... Nisam htjela, gotovo nikad ne psujem. Ovo je samo izjurilo iz grla. Neka tupa bol u predjelu srca, sigurna sam da nije infarkt. Šok. Zaista, društvene mreže će nam doći glave nekad. Na slici njih dvoje. Srećni, presrećni, mladenci. Nju ne poznajem. On... Moja Velika LJubav, davna, od mojih šesnaestih... I ja njegova, do prije godinu dana. Ljubav nikad ostvarena, možda i izmišljena. Tiha čežnja, snovi i planovi, prepiske dugih razgovora...

Kako uopšte da se osjećam? Šta raditi kad Neko Tvoj, koji nikad nije bio tvoj u pravom smislu, po drugi put te šokira svojom svadbom? Nisam rekla... Ovo mu je drugi brak. Posle prvog kraha ja sam skupljala djeliće i krpila ga, a da nikad nije položio ruku na mene. Ne, nismo nikad billi zajedno. Nikad nije bilo pravo vrijeme. A ni mjesto. Kontinenti su između nas. Fizički... Srca su kucala.
I šta da osjećam? Ne boli me bol, nije to ono kad ti srce iščupa muškarac sa kojim si dijelila sve svoje... Znam tu vrstu boli. Ne mrzim ga, naprotiv, uvijek mi je bilo važno da ti muškarci koji su imali posebno mjesto u mom životu budu srećni. Čestitati mu? Ignorisati. Ćutati. Progutati. Opet otvoriti Instagram... Proučavati fotografiju sa koje zvijezde iskaču u stvarnost...

„Čestitam... Želim ti sve najljepše... svu sreću... Sve ono što bih i sebi...“. Klikni Send. Ode. Poruka dostavljena. Poruka viđena. Kuca se odgovor. „Hvala od srca“. Ma nema na čemu. Budi srećan, zaslužuješ. I ja zaslužujem. Svi mi zaslužujemo, ali ne umijemo. A i vrijeme je takvo, iščašeno, uvrnuto kao pereca. Ne znaš odakle da kreneš, za šta ćeš prije da se boriš. Prosto ti sreća nekako ne pada na pamet, čak i ne vidiš kad ti isklizne iz ruku i ode, poput malog bijelog zeca. Ne ostane ti čak ni šapica. Kao da bi i ona pomogla u ovo suludo vrijeme na Balkanu.

Potraga za Onim Pravim Zbog Kojeg Srce Preskače je postala kao lov na izgubljeno blago. Ljubav kao da je zbrisala sa ovih prostora ostavljajući za sobom samo krpice koje su joj ispadale iz kofera, po neki osmijeh se zakačio za rastinje, malo nježnosti se rasulo preko mosta... I to je to. Ostali smo uskraćeni, osakaćeni... Ljudi koje smo voljeli nastavljaju dalje a mi kao u mjestu zaleđeni. I šokiramo se kada vidimo slike na Instagramu.


Ne znam da li vjerujem da postoji ono drugo parče budale koje ti je suđeno, i sigurno više ni u obdaništu ne pričaju o prinčevima i bijelim konjima. Ali postoji Onaj Neko ko je dobar za tebe, koji će umjeti da te voli baš kako zaslužuješ. Samo ima previše prepreka na putevima koji se ukrštaju. Nemoj da prestaneš vjerovati, ja nisam. I dalje vjerujem da ljubav kao takva postoji, da ludačka zanesenost nekim nije stvar hormona već upravo Ljubavna Prašina. Samo je treba sresti. Jednom sam je srela. Ako sam ikad osjetila da je Ljubav bila na ovim prostorma to je onda bio MrRight. No o njemu neki drugi put. Još uvijek moram da se povratim od šoka.

Wednesday, September 23, 2015

Nedostaješ mi ti kakva si bila..



Nedostaješ mi.
Ne možeš to znati, ali evo kažem ti opet.
Nedostaješ mi svake večeri kad se na granici očaja rvem sa bolom da ne popustim, da ti ne pišem, da te oćutim...
Sa svakom zorom se trudim da te iz sebe istočim kao vino kad prelivaš pa malo proliješ.
Udišem vazduh al sa njim i tebe udahnem jer svi zidovi su prepuni tebe, tvojih očiju, tvojih osmijeha...
Izađem na terasu i pogledam u nebo tražeći djelić da nema boju tvoju zenica...
I kidam zubima želju da te zagrlim, samo na tren da te udahnem, samo mali djelić mene da te osjeti...
Toliko mi trebaš...
Al ćutim.
Obećala sam da ću se ugušiti u nedostajanju, da ću tvoje zbogom umjesto muzike pred spavanje da premotavam u glavi...
Obećala sam da ću progutati sopstvenu dušu serviranu za večeru i neću ti reći...

Neću ti reći da si ti bio jedina zora zbog koje je vrijedilo držati oči otvorene.
Da si bio moj strah od sna, da sam se bojala dana bez tebe.
Neću ti reći da si bio ludilo u mojim venama, da sam zbog tebe krila moja bijela u katran spustila, da dušu vežem u tvojim dlanovima.
Neću ti reći da nikom nisam nijednu košulju ispeglala, osim one tvoje...
One iste koju sam tako sočno izgužvala.. iskidala zubima..,
Ni tvojom ulicom ne prolazim...
Na rukama hodam samo da tvoje prozore zaobiđem, i oči sklapam da u njih ne gledam nadajući se da ću ti sjenku uhvatiti...
Kako da ti kažem da ti još pripadam, da sam bila i ostala tako bezazleno zaljubljena u sve tvoje maske, i strahove, u tvoje bezočno ludilo, i glad?
Neću ti reći da ti još kradom pišem pjesme...
Lupkam po tastaturi, pustim srce da priča, bilo šta, da misli na tebe, da mu nedostaješ, da boli...
Pustim ga...
Ne želim ga u somot školjke uviti, i baciti u naše more koje nas je vezalo, ne mogu ga nemanima servirati ni u lance vezati.
Sve i da to uradim, opet bi tebi potrčalo, opet bi mi jedostavno nedostajao.
Pa čemu onda kidanje?

Opet sam jutros mirisala na tebe.
Na snove.
Na so.
Opet su zidovi pjevali tvojim osmijehom.
I opet je odzvanjala melodija tvog zbogom.
Ranjavala me iznova i iznova...
Samo da bi mi jače nedostajao.
Samo da bih opet posrnula.
Ali ćutim.
Neću ispustiti krik poput papirnog zmaja na vjetru.
Neću ti reći.
A tako mi nedostaješ.


Tuesday, September 15, 2015

Svuda promašena vrsta....




Želim da vam ispričam priču.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. I ima trideset godina. Rođena je u maloj varoši, u malom gradu, u radničkoj porodici. Školovana i usmjeravana ka boljem, ka fakultetskom obrazovanju sa željom da sebi izgradi karijeru. Ne da bi zgrnula bogatstvo, ne da bi imala stan u glavnom gradu i vikendicu na moru ili planini. Ne da bi vozila mercedes, i nosila Pradu. Da bi imala dovoljno da živi i pomogne drugima. Da bi imala dovoljno da ljude koje voli može da obaspe poklonima, i da može roditeljima posle toliko žrtvovanja da plati ljetovanje. Skromne su to želje.

Školovala se. Bila najbolji student. Učila je. Radila je. Zarađivala je školarinu. Zarađivala je džeparac. Odricala se hirova koje svi studenti imaju. Nije joj bilo žao. Imala je cilj i san. Iako je živjela u državi koja ne cijeni vrijednosti, iako je znala da postoji mogućnost da ne uspije da se zaposli, ipak je vjerovala, učila je i nije odustala. Završila je fakultet kao najbolji student. Zvanje menadžera. Učila je i dalje. Dobila zvanje diplomiranog inžinjera. Ponosni roditelji. Ponosni prijatelji. Dvije diplome u rukama. Sve suve desetke. Brojevi u indeksu.
I ništa. U svom gradu nije dobila zaposlenje koje je tražila. U jednoj firmi nije bila član prave političke partije. U drugoj firmi nije se molila pravom Bogu. Predsjednik opštine joj je rekao „Seli se odavde, nemaš ovde šta da tražiš“. Da ostavi svoj grad, svoje roditelje, sve što je bila tu, i da ode. Gdje? Sa kojim novcem? Da radi – šta?

Otišla je. Odlomila parče srca od majke, i komadinu duše od oca, spakovala ih u džep i otišla. Radila je, ne ono za šta se školovala ali imala je posao. Neki. Jadno plaćen. Pripravnički. Jedva da pokrije troškove. Sistem joj je to omogućio. Njoj i hiljadama drugih. Ta država u kojoj se broji ko su ti roditelji, ko ti je kum i kom se Bogu moliš. Taj sistem u kom se cijeni partijska knjižica a ne znanje i sposobnosti. Taj sistem u kom se cijeni ko se bolje ulizuje i kome manje smeta smrad nečije guzice. Taj sistem u kom prednost imaju oni koji guraju nos u tuđa posla. Taj sistem u kom ne smiješ da kažeš ono što misliš, u kom ne možeš da dođeš na red da se zaposliš jer okoreli fosili koji su se dofatili stolice neće da ustanu sa nje dok ne umru. Jer neko ima tatu ili kuma koji ima prijatelja ili kuma... Jer u tom sistemu ne možeš da dobiješ razgovor za posao koji vjeruješ da možeš da radiš. U tom sistemu se privatnici iživljavaju na radnoj snazi jer im se može, jer su djeca radničke klase prinuđena da rade za minimalne dnevnice, jer se boje za svoj posao, jer ne mogu od onih sa boljim vezama da dođu na red da se pokažu. U toj državi ona ne može da pokaže ni svoje talente, ni svoju kreativnost, ni želju za radom, ni sposobnost da bude dio tima. Nikog ne interesuje to što je sama naučila sve što zna da radi, to što iza sebe ima 14 godina radnog iskustva, to što nije odustala od ulaganja u sebe i što i dalje to radi.

Promijenila je posao. Zaposlila se u privatnoj firmi i bila je srećna jer ipak, bila je zdrava, imala je posao, toliko njenih prijatelja nije imalo taj luksuz. Sa dvije diplome, dva zvanja, godinama radnog iskustva sjedila je u maloj kancelariji u suterenu, radila na papirima, provodila osam sati odvojena od svijeta, osakaćena za ljudsko prisustvo i postajala siva poput namještaja u prostoriji. Nije odustajala od želje da radi ono za šta se školovala ali niko joj nije pružio šansu jer nije umjela da ćuti, nije željela da laže, da bude jedna od "onih" koje pristaju na protivusluge. Pisala je, slala biografije, pisala firmama, tražila čaroliju zvanu „Šansa“ ali odgovora nigdje nije bilo. U toj jadnoj državi gdje su se sve moralne vrijednosti izgubile, gdje nije važno koliko talenta imaš, koliko vrijedno radiš, koliko ulažeš sebe u posao koji radiš... U toj jadnoj državi gdje je najvažniji san sa kojim se rađaš kako da odeš sa tih ukletih granica... U toj državi nemaš mogućnost da od plate koju primiš platiš stan, i račune, i hranu, i da ti ostane dovoljno da skupiš da kupiš autić, ili možda stan, ili da odeš na ljetovanje, ili da kupiš farmerice i čizme istovremeno... Svjesna je da još uvijek ne može roditelje da pošalje na ljetovanje. Svjesna je da u ovoj državi žive samo sjenke ljudi, isječenog jezika i pognutih glava... Čak ni posle ovoga, „šansu“ neće pronaći jer ljudi se boje ovakvih.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. Ona je ja!
Ovo je moja priča!




Nije važno imati gomilu ljudi oko sebe... Važno je imati one prave



Potrebno mi je ponekad da pobjegnem od ovog prašnjavog grada, od prašnjavih lica koje susrećem, pogleda koji iritiraju, komentara koji nemaju smisla... Od ovog svijeta koji se pretvorio u sve ono što nikad ne bih željela. Pobjegnem, taj jedan jedini slobodan dan nedeljno... Utopim se u drveće, u rijeku ili more, utopim se u majčin zagrljaj, sestrićev osmijeh... Bilo gdje, što dalje odavde...

Odem... I sretnem djevojku. From California. Dvadeset pet godina. Napustila je posao, i krenula na put po Evropi. Čula je za moju lijepu Montenegro i došla. Obišla je skoro sva predivna mjesta na kojima ja nisam bila. Stidim se. Divim joj se.

Da li ćemo mi ikad moći da tako, radimo koju godinu, skupimo koju kintu, napustimo posao i odemo na putovanje po Evropi... Bilo kuda... Mi, radnička klasa, radeći za minimalac, za osnovne ljudske potrebe, za sapun i hljeb. Da li ćemo ikad vidjeti dalje od svojih granica? Da li možemo vidjeti sve unutar njih? Taj jedan slobodan dan, ako ga imaš, obično potrošiš na odmaranje i spavanje. Na ljude koje ne viđaš tako često. Prođu tih 24h i okreneš se a ono ništa toliko značajno se nije dogodilo. Izgubiš dan svog života. Kao da je ništa.

A sve je. Sve je taj jedan dan koji imaš. U tom danu možeš da stigneš bilo gdje.
Kako nemaš s kim?
Pa imaš sebe! Posveti se sebi tog dana, čišćenju svog uma, svojjih pluća, svojih misli. Udahni vazduh durmitorski, popij vode sa izvora, pogledaj nebo sa kotorskih zidina, pođi na Lovćen da osjetiš istoriju zbog koje si danas tu... Sve je taj jedan dan.

Nažalost, Balkan je takav. Moja Montenegro još malo gora. Živimo u iluzijama o elitnom životu, o fensi mjestima, ložimo se na riječi VIP i jurimo neki nepostojeći svjetski stil i trend. Krademo bakama novčanike iz ruku ujutru ispred prodavnice, nosimo najskuplje telefone, vozimo najbolja auta, markirane košuljice, živimo na rate i kamate, i nema pas za šta da nas ujede. Njih, ne mene... Ja imam svijet koji je daleko od materijalnih stvari, imam srce koje ne trči za trendovima, ali velika većina ljudi koje vidim i poznajem su gore opisani. Tužno jel da? Kad bi oni napustili posao i krenuli da obilaze zemlje koje nisu nikad vidjeli? Oni, kao ja, nisu ni do Lovćena bili. Ja zato jer plaćam stan i račune od plate, a oni zato jer plaćaju rate za košulju i račun u Hemeri. Prioriteti su svima drugačiji. Ja, opet, odričem se izlazaka u zadimljene klubove kako bih mogla da pođem bilo gdje... U bilo koji drugi gradić, na bilo koju planinu, rijeku ili jezero... Do mora mog Jadranskog... Odričem se frizera i manikira da bih mogla da kupim knjigu.. I kako onda kažu "Nemam gdje, nemam s kim"...

Na žalost, životni standard na Balkanu je drugačiji u odnosu na svijet, i možda nikad nećemo moći da priuštimo sebi da odemo u obilazak Velikog Kanjona, niti ćemo moći da vidimo Nijagarine vodopade, ni kengure, ali možda možemo da vidimo sami sebe u ogledalu, da vidimo sopstvenu dušu umrljanu od dima i novca. Možda bi mogli da naučimo da materijalno nije baš uvijek važno i da je ljepše da ovaj mjesec ne izađeš u Hard rock već da pođeš do Durmitora, ili Biogradskog jezera, da udahneš malo te prirode u sebe, da stvarno udahneš samog sebe. Možda bi mogli da naučimo kako se voli i kako se pazi onaj Neko umjesto što čuvamo telefone od grebanja, i srce od lomljenja. Pa jebi ga, samo tako se može i voljeti. Slomljenim i lijepljenim srcem. Samo takvim. Ono koje nikad nije boljelo nije nikad istinski voljelo.

No opet, Balkan je to.


Friday, September 11, 2015

Brinucu vec ja, nemoj ti brinuti...



Ništa me nije pripremilo na ovo. 
Ništa mi nije šaputalo pod kožom, nije ni vazduh mirisao na so. 
Možda se svaki put potajno nadam da ću te sresti na istom mjestu, ali prošlo je toliko vremena. 
I gdje baš ovo veče da mi te nebo dovede? 
Znaš, nisam znala ni da će ona noć biti naša poslednja. 
Ništa nije ukazivalo na to. Ništa... 
Život je samo neočekivani splet gluposti. 
Bar u mom slučaju.

Zaćutala sam. Morala sam. 
Da sam vazduh udahnula srce bi iskočilo. 
Na usta... 
Potrčalo bi ti. Srušilo te zagrljajem. 
Znam da si korak usporio... Znam da si moj pogled očekivao. 
Znam... 
Da sam ti nebo na glavu sručila kad sam pogled sakrila. 
Pravila se da te ne vidim, dok mi se oči mute od kiše. 
I drhtala sam, poput djeteta kad se u mraku skriva od nepostojećeg čudovišta iz ormara. 
Drhtala sam bojeći se tvoje blizine. 
Jer ako bih pogled podigla, ako bih te vidjela posle toliko vremena sve bih ti oprostila. 
I poslednje Zbogom. 
I tugu. I suze. I srce. 
Nisam smjela. 
Oprosti mi...

Uhvatila sam ti pogled iza zamagljenog stakla, nadajući se da ne vidiš glad u mojim očima, nadajući se da ne možeš da osjetiš koliko sam i dalje neponovljivo oduševljena zaljubljenošću u tebe... 
Koliko mi nepopravljivo nedostaješ... 
Koliko sam htjela da ti kažem... 
Dok nisi okrenuo glavu i ostavio me da gutam komade soli od skamenjenih suza... 
Nikad mi neće biti svejedno, sigurna sam. 
Ja još osjećam prazno mjesto pored tebe, još osjećam onog dječaka koji strepi i suzama mi kvasi haljinu priznajući po prvi put šta želi. 
Još uvijek si onaj isti mangup koji je znao da mi krade dah sa ramena. 
Još uvijek si moja slabost u grudima. 
Moje nedostajanje u noćima... 
So na usnama... 
Još uvijek si MrRight u mojim pjesmama uzalud napisanim za tebe. 
Uzalud opjevanim za nas...

Oprosti mi unaprijed za još neki susret jer ću morati da okrenem glavu, jer ću morati da popijem suze, da ugušim svaki vrisak koji izbija iz moje kože, poput ludaka kad cijepa košulje. 
Oprosti mi što ćutnjom pokazujem koliko mi nedostaješ, kad riječima nikad ne bih mogla. 
Oprosti mi što sam i dalje djetinjasto i naivno zaljubljena u iluziju koju sam stvorila sa tobom u glavnoj ulozi, sa mnom na tvojoj lijevoj strani... sa nama u centru svijeta. 
Ja sam tebi već oprostila poslednju noć... 
I poslednje Zbogom. 
Oprostila sam ti i ovu noć... 
I ćutanje... I sutra ću... 
Jer za tebe je život bez nas dovoljna kazna...


Tuesday, September 8, 2015

Ima tako onih dana kad jedino Balašević može da te razumije.



Nisam dobro. Koža mi je tijesna iako je dva broja veća. Srce mi je usporeno iako galopira. Oči... Hmmm... I dalje bez suza. Na prvi pogled sijam. Al ako se malo bolje zagledaš vidjećeš iskrzan sjaj na ivicama duše, i pohabane šavove, vidjećeš naprsline svuda po koži... Ispucale usne od previše vjetra i premalo smijeha. Znaš onaj zvuk kad prineseš školjku ušima... Čućeš eho iz mojih grudi na mjestu gdje bi srce trebalo da kuca.

Ne možemo svi biti isti. Život nas obrađuje različito. Svi na rođenju dobijamo različite darove života. Neki od nas su dobili kamen u grudima. Ja eto dobila srce. I izgleda da niko nije primjetio da se uz njega prikačio paket emotivnosti kao da srce nije dovljno. Gratis, samo za mene. Da svaku emociju jače osjetim, da sve što se desi hiljadu puta jače doživim, da mi svaka bol padne teže i da razumijem ono što drugi neće da vide. Divna osobina... Ali i prokletstvo ako ne naučiš da držiš balans između srca i razuma. Ja još nisam.

Ne umijem da budem kamen. Divim se ljudima koji mogu. Divim se onima koji nemaju osjećaja za svijet oko sebe. Ponekad pomislim da im je tako lako da donesu bilo koju životnu odluku. Hladne glave. Ja moju moram da zagnjurim u kantu leda, srce moram u zamrzivaču da čuvam, noge da umočim u katran ne bih li nekako uspjela da prelomim, da prihvatim... Da shvatim da nismo svi istog kroja. Ili sam možda samo ja u pitanju? Preosjetljiva na ljudske nesreće, preosjetljiva na samoću, preosjetljiva na bol... Kod mene ispred svega mora da stoji ono "pre...". Jer ja ne umijem samo da volim, obično volim PREviše. I ne umijem samo da vjerujem, obično i to radim PREviše... To ne znači da sam naivna. Dobro, možda malo, ali imam i PREvisoke kriterijume. Imam PREjake živce i PREviše strpljenja, PREteško opraštam, PREtjerano sam svojeglava, ponekad PREponosna... Nisu štedjeli na rođenju kad su mi srce davali, očigledno.

Već danima se borim sa sobom da razumijem one ljude kojima na rođenju nisu dali srce, već kamen da zvekeće u grudima k'o u praznoj limenoj kanti. Pokušavam da shvatim da li im umjesto krvi kroz vene teče pijesak, ili šljunak... Katran možda. Kako možeš okrenuti leđa onom svom najbližem, kako možeš da ćutiš danima, kako se ne zapitaš pokriva li se uveče, i zebe li oko srca, je li usamljen taj neko tvoj...? Kako možeš da budeš toliki kamen da ti ne fali široki osmijeh i zvijezde u očima? Možda ih nisi dobro vidio? Možda i fenjer da ti pred licem zasija ti ne bi vidio. Jer si slijep za sve osim za sebe. Jer ti nikad nisi bio sam! Jer ti nikad nisi donio neku važnu odluku, jer te ne boli nesreća u svijetu, jer ne umiješ da praštaš, jer ne umiješ da voliš, jer kod tebe nema onog PRE... Borim se sa sobom da razumijem, i da prihvatim, da ne boli PREviše, pokušavam da povadim trnje iz kože da ne iskrvarim zbog takvih... Jer mi srce usporava od takvih...

Znam da moram da prelomim, da već jednom tog najstrašnijeg demona sa kojim se borim od najranijeg djetinjstva pobijedim. Znam zašto me život isklesao ovakvu, znam zašto sam griješila, zašto sam to što danas jesam. Znam koliko mogu, uspjela sam da izgradim samopouzdanje i vjeru u sebe, uspjela sam da izgradim sebe kao samostalnu ženu, kao ličnost, kao osobu sa PREviše srca svuda u tijelu, kao prijatelja i ćerku. Znam koliko mi je trebalo da budem to što sam danas. Ne bojim se. Dobro, možda malo. Ovo je jedan od onih dana kad samo Balašević može da razumije... Ovo je jedan od onih utoraka... Ovo je samo predah pred finalni obračun sa sobom.



Sunday, September 6, 2015

Nisu sve smrti teške...



Postoje neke stvari koje su gore od ljubavi.. Od slomljenog srca... Od neuzvraćenih emocija. Istina, slomljena ljubav je vjerovatno jedan od jačih bolova koje ćeš osjetiti u životu. I možda ćeš poželjeti da asrce stane u trentu, da se zalediš, prespavaš do nekog boljeg vremena. Da, sigurno ćeš to željeti. Jer kad srce slome oni koji si volio – prestaneš da vkeruješ. Prestaneš da dišeš. I sve se kida. Sve je samo papir, iscjepkan na komadiće, rasut na vjetru.

Ta bol prođe posle nekog vremena, ti nastaviš da živiš. Dišeš... mrtav al dišeš. I upoznaš nekog drugog, ponovo voliš... I tako... Život se kotrlja. Do onog trenutka kad shvatiš da to inije bilabol. Da to i nije bilo nešto vrijedno patnje. Ne kao onda kad zaista ostaneš sam. Kad zaista nemsaš nikog. Kad poželiš da budeš blizu onih koji su tvoji, a njih nema. To j ebol. Ta bol – ono kad si sam – to jebol koja ubija. Ta bol je ona koja od tebe pravi čovjeka. To je ono kad od vrućeg gvožđa postaješ čelik ili neka peta legura... To je ono kad mrtav dišeš.

To je ono što možeš osjetiti dok čitaš „Kapiju suza“. Na nekog će ostaviti utisak dosadne knjige, i ja sam to govorila dok nisam prešla prvu polovinu... Previše detaljnih opisa, previše riječi za nešto što je mogo da se kaže s mnaje. Ali onda shvatiš... Nikad nije previše napisanih riječi. Onda zbog tih previše napisanih riječi osjetiš stranice, sudbinu, osjetiš likove i znaš...Kad dođeš do kraja završiš sa suzama kao ja. Jer ponovo kroz sve te riječi osjetih bol... Ne zbog neuzvraćene ljubavi... Zbog toga jer postoje neki životi koji su povezani... Postoje ljudi za koje se uporno vežeš a oni te uporno odvezju od sebe. A ti ne umiješ prestati. Jer oni ne razumiju kako je biti sam, oni nikad nisu bili sami. Oni ne razmiju kako je biti prognan, niti kako je bit ostavljen u gradu u kom nemaš nikog i ništa. Valjda zato preporučujem da „Kapiju suza“ kupiš za kolekciju. Jer želiš da jeimaš za neku tamo godinu kad proođe samoća.

Vidiš, postoje ljudi na svijetu koji knjige dožive lično, koji u svakoj knjizi pronalaze sebe, makar djeliće onog što su bili. Ili već jesu... I tako oni prožive svoje snove, svoje nade, prožive istoriju, i sjutra. I to ne mijenja činjenicu da su sami. Usamljeni. A hiljad života odživjeli. A ti to ne znaš. Ne možeš znati šta prijatelj treba da radi jer to nikad nikom nisi bio. Ne možeš znati šta partner treba da radi jer nisi nikad oslušnuo svoje srce i svoje želje. Nisi ni volio kako se voli, filmski, književno, potpuno. I ne vidiš nikog oko sebe,  ne čuješ, ne želiš...


Zato, bol koja boli zbog ljubavi nije neka bol. Bol koja boli jer si sam – bez svog nekog – nije bol – već živa smrt. 

Thursday, September 3, 2015

Pričaće ti o plovidbi ti što nisu sidro digli...




Ne mogu da ostanem nijema. Tačnije - neću... Kako ću? Kako da zaćutim kad vidim tu sliku koja se poput groznice raširila internetom, prijeteći da nas sve rastavi na komade. Ili bar neke od nas.
I svi kažu "Kako je ovo tužno..." i kažu "Stidi se svijete..." i psuju i proklinju države, svijetove i nebeske sile... Ta "tuga" drži ih koji minut, sat možda, i onda opet u rukama drže svoj AJfon 6, i Samung 23456... Opet se isti posvađaju sa svojim najbližim, kupuju cipele od 150€ i ironiji nikad kraja.

Dragi moj Čovječe... Znaš li ti šta znači kad ti neko oduzme pravo na dom, na slobodu, na vazduh, na obrazovanje, na korake... Kad ti neka licemjerna budala oduzme pravo da odrasteš, da imaš porodicu... Provo koje ti je zagarntovano onog dana kad si se rodio - pravo na život! Znaš li ti šta znači kad moraš da ostaviš sve iza sebe, svaku svoju kap znoja i sve svoje i da odeš, da pobjegneš, da se nikad ne okreneš, samo da izvučeš živu glavu, sa nekom nadom u srcu, strepnjom u duši... Sa suzama u očima i praznim dlanovima. Znaš li šta znači biti izbjeglica? Prognan...? Napušten...? Obilježen za cijeli život jer si morao da bježiš u tuđe zemlje, gdje nemaš nikog, gdje ne znaš jezik, gdje nemaš ništa osim neba iznad sebe i prašine pod nogama... Pitaš li se šta jedu, kako spavaju, čime se pokrivaju...

Dragi moj Čovječe... Ti imaš sve... Kuću, auto, mama i tata su ti obezbjedili najbolje što su mogli... Završavaš školu, ispite ćeš položiti u zavisnosti od dubine džepa, imaš telefon, imaš kožne cipele i onu finu plavu košulju... Srećan si jel da? Sa ortacima na more, zimi na skijanje, u provod i živiš život punim plućima. Osvrneš se na sliku dječaka koji je svoj život izgubio pokušavajući da ga spasi, kao da je on znao šta to znači... Podijeliš tekst o "mališanu" i nikad se ne zapitaš zašto, ni kako, čak mu ni ime ne znaš...

Aylan Kurdi je imao samo tri godine. Njegov stariji brat je imao pet. Nisu preživjeli. Na samoj ivici spasa. Aylan je odraz ljudskosti u svijetu. On je tvoje ogledalo Čovječe... On je ono u šta se čovječanstvo pretvorilo. Ne dotiče te njegovo izgubljeno djetinjstvo, jer ti si imao sve. Ne razmišljaš odakle je došao jer ti živiš u zemlji u kojoj je glavna briga kojoj političkoj parti pripadati, kao da te sebične guzice zanima tvoja sudbina. Tebe se ne tiče rat u svijetu, ne tiču te se Sirija i Nigerija, i sva ta pokidana djetinjstva kao mlado cvijeće u pokošenoj travi. Ne tiče te se ni plač, ni prekinuto školovanje, ni oteti snovi... Ne, jer ti Čovječe mirno spavaš u svojoj postelji od pamuka... I čezneš da budeš Dan Bil(me)z... kako god...

Da li si ikad Čovječe zamislio šta bi ti uradio da oko tvoje glave sijevaju rafali, da oko tebe padaju granate, da hodaš po tuđoj krvi... da li si pomislio šta bi uradio kad bi ti morao biti izbjeglica... kad bi neko tvoj bio Aylan? Da li si pomislio da bi možda mogao biti srećan iako nemaš sve to što smatraš svojim bogatstvom? Šta bi uradio da moraš da staviš život u džepove i da moraššto dalje iz svojih sigurnih zidova... Da li te se tiče Sirija? Da li te se tiču ta djeca...? Oko milion te djece... Lako je napisati "milion"... Počni da brojiš... Umorićeš se.. Reći da nije tvoja stvar, da ne možeš ti ništa da učiniš, da ne možeš ništa da promijeniš... A možeš... I te kako možeš... Možeš prestati da budeš taj sebični gad kojem je materijalno iznad ljudskosti i možeš svoju djecu da naučiš da nije sramota pomagati, i da nije sramota nemati original patike ako imaš original srce... Možeš da počneš da mijenjaš svijet samo ako promijeniš sebe.

Ni ja neću mnogo uticati na tebe ovim tekstom, ali ako bar jedan Čovjek shvati da materijalno nije najvažnije onda sam uspjela... Onda sam promijenila i sebe i Tebe... Zajedno - možemo više...

A večeras, prigrli svoje najmilije i budi zahvalan jer imaš mir i sigurnost, dom, hranu i krevet, imaš svoju djecu...živu... Znaš li koliko njih nemaju taj luksuz?

Saturday, August 29, 2015

Neke se stvari jednostavno dese... Druge se napišu...




Postoje stvari koje se čuvaju za sebe, neke sitne tajne, osjećaji, strahovi... Suze ponekad... Ali ima nih koje se nikad ne čuvaju samo za sebe. Knjige... Sjajne knjige... Brdo knjiga... Biblioteka...

Ne znam koliko sam pročitala knjiga u životu, kad vidim korice sjetim se iskrzanih stranica kojima sam ispunjavala ljetnje raspuste... Oduvijek sam željela svoju kućnu varijantu lavirinta od knjiga... Maštala o njoj... Nekad, nije se bilo mogućnosti da se kupuju knjige, nije ih ni bilo na svakoj trafici... Ako pronađeš kultnu Gričku vješticu i uspiješ da je pročitaš bio si bogat... To je nešto što samo mi knjiški moljci znamo.

Danas, knjige nikad nisu bile dostupnije... Istina ima toliko sr**** da se prosto nekad stidim umjesto tih pisaca, ali opet - ideja je važna, kao i ostvarenje. Dugo sam vremena patila tiho u sebi za knjigama koje sam željela da imam. Za mene, to je bogatstvo. To je onih hiljadu proživljenih života, to je milion osjećaja, vjerovatno sam zato danas tako šašavo drugačija kad je srce u pitanju. Odlično pamtim kad je izašao moj najdraži film "Gospodar prstenova", koliko sam bila uzbuđena što ću ga gledati na velikom platnu. Nisam bila ni svjesna da sam svo vrijeme drugarici prepričavala u stvari kako je to u knjizi ovako, i kako je izbačena ova scena, kako će da se desi ovo ili ono... U nekom od tih 3h trajanja filma se okrenuo dečko ispred mene i zamolio me da prestanem sa prepričavanjem knjige, nisu je svi pročitali, neka žive u zabludi...

Uglavnom, nisam imala namjeru da pišem recenzije knjiga koje pročitam, ali nekako osjećam da moram, iz razloga s početka... Neke stvari se ne čuvaju samo za sebe. Tako, u kolekciji se našla "Katarina" Anje Seton. Teško se odlučujem da kupim knjigu po preporuci, obično se osjlanjam na neki lični insinkt i osjećaj, ali Katarina je bila pravi izbor. Znam, knjiga ima previše stranica, ali vrijedi svakog slova... Toliko emocija u stranicama, izbijaju iz listova, knjiga se tako lako zalijepi za dlanove i ne puštaš je... Ne znam kako sam na poslu krala vrijeme da je izvučem iz torbe i čitam. Ta ljubavna priča o vojvodi od Lankastera i Katarini u Engleskoj u doba kralja Ričarda je nešto najdivnije što sam pročitala poslednje vrijeme. Na kraju sam zatekla samu sebe kako usta raširenih u osmijeh čitam poslednje stranice, suze mi idu niz lice i bilo mi je toliko žao što se tih 800+ stranica završava da sam htjela još... Nevjerovatno...

Knjiga nije ekranizovana što me čudi, i možda je i bolje jer jedno je gledati ljubav, a drugo je čitati o njoj, i osjetiti je, stvoriti sopstveni film u glavi.

Znam da ima malo ljudi koji će se osvrnuti na ovaj tekst, i na buduće kad su u pitanju knjige, i nisu ovo neke recenzije u kojima se prepričava radnja knjige... Samo osjećaji, samo preporuka, samo kratka radnja. Samo pokušaj da ti preporučim sjajno štivo. I da, mislim da bih Katarinu mogla da čitam opet, i da bih opet na kraju isto reagovala "Nije moguće da je kraj"...



Saturday, August 22, 2015

Da sam znao da postojiš...



Budućem liku čovjeka koji može biti moj...

Ne znam kako izgledaš, ne znam čak ni kako se zoveš, ne znam ni kako mirišeš, ali te znam. Poznajem te kao što sebe znam, kao što znam sve mjene Mjeseca... I volim te kao što volim ovo nebo, i sunce, i ovu kišu koja mi kvasi lice posle ljetnih vrućina.

Ovo pišem tebi koji me još nisi pronašao ali hoćeš, sigurna sam u to. Prepoznaćeš me, možda po pogledu zamišljenom, možda po osmijehu izgubljenom, ali shvatićeš. I nećeš biti kao ostali. Bićeš neuklopivi dio slagalice ovog grada, ovih ulica zagađenih ljudskim ništavilom. Bićeš potpuno drugačiji sa svojim košuljama i mekim usnama. I bićeš odvojen od svijeta nekim svojim ludilom. Gledaćeš me u oči dok pričaš sa mnom, i nećeš pokušati već odmah da se pozoveš u moje podstanarsko gnijezdo koje svijam. Zavodićeš me svakog trena, svakog dana, sa svakim udisajem. Oči će ti biti tople i divlje, moraju biti, sigurna sam da imaš i poneko savzežđe u njima. Ja – kao i svaki smotanko, topiću se od tvog glasa i neću umjeti da sastavim ni prostu rečenicu, i vrhunac mojih odgovora na tvoja pitanja biće moj smijeh... Eto zato jer se ja uvijek smijem. Jer se smijehom branim od svega...

Ti, koji me još nisi sreo, a hoćeš, sigurna sam... Ti moraš biti neki ludak sa pokušajima da se uklopi u sredinu koja je obična. Ti si sigurno takav, ne smeta ti šetanje po kiši, možda me čak i namjerno izvedeš da kisnemo zajedno... Neće ti smetati ni sunce samo zbog mene jer ga ja volim, jer volim ležati na pijesku i upijati energiju, a ti ćeš sigurno perverzno voljeti da gledaš u mene. I neće ti smetati što drugi pilje u nas, i u moju JLo zadnjicu... Prirodna je ali i dosta truda sam uložila da ostane takva. Neće ti smetati jer oni će samo gledati žaleći što nisu umjeli da stignu prije tebe, a ti si me umio zadržati. I kad budem htjela pobjeći, ti ćeš umjeti da me uhvatiš za ruku, zagrliš i držiš čvrsto. Neće ti biti smiješno moje pisanje, moje izlivanje emocija po papiru i tastatauri, po lišću i ostacima salveta  restoranu. Ne može ti biti smiješno kad to samo srce prosipam zbog tebe. Ti ćeš umjeti da razumiješ i moje ćutanje, kad se namusim i zablesim u jednu tačku na zidu nadajući se da će me progutati. Znaćeš da su to samo sjenke prošlosti i demoni koje sam sahranila u jednoj borbi... Znaćeš koliko su me osakatile te aždaje moje sopstvene krvi, ali nećeš pobjeći od njih. Nećeš, zbog njih sam snažna, zbog njih ćeš me voljeti. Ti, kojeg još nisam srela.

Ti ćeš biti sjajan ortak sa mojim ortacima jer u njima nećeš vidjeti prijetnju, samo ljude koji su me čuvali za tebe. Znam, tebi neće smetati pun Mjesec kao meni, ali ćeš znati da me tada grliš najjače, kao da će se svijet srušiti istog trena. Voljećeš moju razbacanu kosu po krevetu... I znaćeš da se neću naljutiti ako odeš sa ortacima na more na vikend, jer znam da si moj. Ti si onaj koji me neće lagati, i znaćeš da je sladoled najljepši na stomaku, da se ćed najlakše topi na leđima a da je nutela najslađa sa usana. Znaćeš ti i više od toga. 

Nećeš se pokajati što si me čekao. Jer ćeš biti voljen, jer ćeš imati razlog da dišeš. I sve one sitne gluposti poput doručka u krevetu, i roštilja sa prijateljima, i sve utakmice zbog kojih neću zakerati... Možda nećeš imati dizajnerski stilizovan dom, niti ću se nositi po poslednjoj modi sa kotorske smotre, ali imaćeš ljubav, a to je daleko važnije. Imaćeš nekog ko svoju negativu troši na fitnesu a ne na tebi... Nekog ko može samo ponos da ti bude, jer ti si čovjek sa karakterom, siguran u sebe i moju ljubav. Znam te, iako te još nisam srela, iako ti još kožu nisam dodirnula, znam te... Vjerujem da postojiš, vjerujem da me tražiš u moru pogrešnih. Vjerujem da ideš ka meni koja štrčim iz ove okoline kao jedini suncokret u polju makova. Ja te čekam. Znaš ti gdje ću biti. Naći ćeš me. Znam to... 


Tuesday, August 18, 2015

Taj moj mali papirnati svijet, part I



Otkad znam za sebe znam i za knjige.Ne znam kako,niko u mojoj porodici nije neki knjiski moljac...Ja eto nekako se izrodih u tom kamenjaru. Sa knjigama se druzim od pete godine,pocevsi od ruskih bajki i bajki Andersena preko Agate Kristi i Seldona,skolske lektire i bukvalno svega sto je bilo citljivo.

I sama pisem.Nekako mi to zvuci logicno.Citam i dalje,mozdane klasike svjetske knjizevnosti ali citam. Sve sto mi privuce paznju. Pa zasto ne bih vec i preporucila nesto dobro?

"Kofer gospodje Sinkler" nek bude zrtveno jagnje. Poslednja procitna i najsvjezija u pamcenju.I moram reci sjajna knjiga. Prosto napisana,kratkim recenicama,neobicnim stilom. Prica o materinstvu,ljubavi koja obuzima,prica o zenskom mekom srcu poput jastuceta... O ljubavi u doba II sv.rata i o gubicima. "Imao je oci hladne i neprijatne kao kupatilo zimi"... Prejako... prosto sam mogla osjetiti te oci vodje eskadrile iz stranica.

Znas kad naidjes na dobru knjigu ne treba je nikako zadrzati za sebe. Treba pricati o njoj kao o dobrom uzornom djetetu, sjajnom studentu... jer takve knjige treba dijeliti sa drugima kao parce hljeba za gladnu dusu... Knjigama se zaliva intelekt,gradi licnost, sire se vidici... Mozda ne citam ozbiljno stivo,mozda jos nisam apsolvirala ruske klasike i Hemingveja al zadovoljna sam kad naidjem i na ovakvo stivo.

Svi mi imamo taj neki kofer i tog nekog cija pisma spalimo u bijesu.Imamo tog nekog koji nas se odrekao zbog trenutnog hira i ljutnje. Ali oprastanje je ljudska osobina,ljubav je bozanska... Veliki si koliko prastas i koliko volis.

"...pomisljao sam na smrt,osecao se mnogo slabo i nemocno,bolesno. Ali sad mi je bolje i sve u zivotu mi je opet razigrano,raspevano i svetlo. Skoro sve,zato jer mi ti nedostajes. Pustio sam te da odes a nije trebalo. To mi je najveca greska u zivotu. Volim te vise nego ikad..."


Saturday, August 1, 2015

Čudna je zverčica strast...




Znaš onu crvenu kravatu koja stoji u mom ormaru,
potpuno tužna i neiskorišćena...
S kojom sam htjela da vežem svoje ruke uz tvoje,
svoje snove za tvoje...
S njom sam htjela srce da vežem,
strasno, perverzno, divlje...
Da se otima i vrišti dok ga svojim dlanovima smiruješ...
Bajke pred spavanje šapućeš...
Da je zagrizem dok mi tragove po leđima ostavljaš...
Sve sam to htjela...

I ona crna kravata, kupljena za poslovni izgled...
Crna suknja, da mi sputava korake,
i bijela košulja da prikrije golotinju...
I ništa ispod toga, osim sebe...
I kože moje prepune trnja...
I kravata..
Oko vrata da se zapetlja dok je stežeš...
Dok kidaš dio po dio kože i grizeš
Dok me s njom vežeš za sebe,
za svoje nemire, strahove ukroćene...
Ni to nisi umio...
Ne krivim te, kako si mogao da znaš...
Ni pertle nisi umio raspetljati a ne svoju dušu...
Još manje moju kosu umršenu na jastuku u zoru...
Razbacanu svuda po krevetu...
Sad možda nije ni važno...

Oblačim opet kostim žene i izlazim među svijet,
po malo pohabana na ivicama, nekako oštećena...
Nezakrpljena...
Istrošena nedostajanjem tebe,
i željom da stopala sputam i ruke svežem oko tvojih leđa...
Ispijena mrakom prepunim krika koji se odbijaju od zidove,
upijaju u poderotine na leđima...
U ugrize na butinama...
Koračam pomalo nesigurno
zbog želje da sve iskidam sa tebe zubima,
pod kožu da ti se zavučem i da se nastanim, kao parazit...
Kao neizostavnio dio tebe...
Da ti budeš moj kostim...
Da se u tebe obučem luda od ljubavi, i pobješnjela od strasti...
Da me zatvore u prvu ustanovu bez uspjeha da me obuzdaju...
Neće ni znati daje bila dovoljna samo crvena kravata...
I tvoj osmjeh...


Thursday, July 30, 2015

Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke...




Ima tako dana kad si usamljen više nego obično. Kad ti nedostaju neka stara prijateljstva, i neka koja se još nisu pojavila. Jer si navikao sam. Ima tako dana kad misliš da se baš ništa ne može promijeniti. Dok slučajno ne sretneš nekog. Usput... I osjetiš nešto. Nešto što rijetki nose u sebi. Nešto što ti kriješ ispod kore svog drveta. Osjetiš zato što si nekad bio i ti jedna od maski u izlogu starog lutkara. I znaš kako Pinokio laže.

Nisam nikad bila dobra u sklapanju prijateljstava, ženskih posebno. Čak od ranog djetinjstva moj krug drugara se više vrtio oko dječaka, i nisam nikad umjela da objasnim zašto. Uvijek sam imala po jednu drugaricu, dvije najviše sa kojima sam nerado nakon nekih godina gubila kontakte. One su odrastale tipično ženski, a ja... Pa, ja sam igrala klikera sa dječacima iz ulice, imala sam samo jednu Barbiku i nisam bila razmažena mamina princeza, tatina još manje. Nekog jednostavno život skroji drugačije, eksperimentalno... Unikatni model generacije...

Čak i srednjoj školi sam imala samo jednu drugaricu. Imala sam dobre odnose sa svima, ali ipak samo jedna je znala tajne... Možda malo više od tajni. Ni to prijateljstvo nije potrajalo. Prošlo je deset godina od našeg poslednjeg razgovora. Ne žalim. Ne nedostaje mi. Iako sad živimo u istom gradu. Ne susrećemo se. Nemamo isti krug interesovanja. Ja sam nekako bila neku godinu ispred odrastanja. A to zna da bude problem.

Moj poslednji ženski krah... Pa prijateljstvo posle 5 godina. Usnulo... Previše za moj ukus. Izgubilo čar, draž, magiju, ludilo, smijeh, iskrenost, rame se odšarafilo i više nije bilo mjesta ni za čiju glavu... Ni za srce. Jbg, dešava se. I od tada potpuna tišina. Da, imam moje drugove od kojih ni jedan nije u ovom gradu. Imam i ona ženska prijateljstva koja traju duže od deset godina i koja su nezamislivo važna u mom životu. To su prijateljstva sa ženama koje su kao grane mog stabla, moji neraskidivi ogranci, moji klonirani dijelovi srca... To su gromade srca, to su stubovi mog svoda... To su one žene... Moja vrsta.

I tako, upoznaš nekog slučajno opet, kad si najusamljeniji. Tog nekog ko te podsjeća na tebe kad se ogledaš u ogledalu. Snaga u očima, strast na koži, ludilo neko prikriveno u osmijehu. Mi takvi gotovo uvijek imamo neko sličnu životnu filozofiju, i još sličnije životne priče. Mi takvi nekako od starta vjerujemo u iskrenost i srca u obliku velike drvene škrinje u koju možeš da strpaš sve boli svijeta a iz nje ništa neće izaći. Ne znam kako funkcionišu magneti u nama, ali sigurna sam da takve ne sretneš bez razloga. Ima to svoju Lekciju sigurno. Životnu... Ne srećeš ljude bez razloga.

Te svoje najdraže žene čuvam kao bisere, crne... Skupljam ih u srcu i nadam se da se neće neki od njih razbiti u prašinu. Nju, ovu poslednju... Nju osjećam na neki potpuno drugačiji način, i ko zna... Možda je trebalo da se sretnemo... Možda treba da spasimo jedna drugu... Možda ćemo da slomimo ogledalo u kom se vidimo... Možda... Ne znam... Nije mi teško biti svačiji prijatelj... Biti frend. Jaran...Teško mi je biti žena.

Thursday, July 23, 2015

Ti si moj razlog...



Pustiš ljude u žuvot nadajući se da će naći put do tvog srca... Da će htjeti da ga nađu... Da su vrijedni povjerenja... Pustiš ih, sa željom da možda taj pokušaj može da promijeni sve prethodne padove, sve prethodne neuspjehe... Misliš da je možda drugačije. Moraš da vjeruješ da jeste. I otvoriš srce, razgrneš ruke... I ništa...

Kako  ništa? Pa tako, lijepo, ništa se ne desi... Ruke i dalje raširene, spremne za zagrljaj, srce spremno da voli, željno ljubavi kao pustinja žedna vode... I ništa. Kamen kad bi zagrlio drugačije bi bilo. Drvo šiplje prazno kad bi volio naišao bi na neki odjek... Ljutiš se na sebe jer si opet ispao budala, magare glupavo... Ljutiš se jer si vjerovao, jer želiš emocije, želiš vatromet... Do đavola, samo želiš ljubav... Voljeti i biti voljen...

Neću da mi je stalo, hoću da ginem za tobom.
Neću da samo mislim na tebe, hoću da sam opsednuta nama.
Neću samo da te želim, hoću da bez tebe ne mogu da dišem.
Neću da me grliš samo rukama, hoću da me stegneš cijelim tijelom, da nikad ne pobjegnem od tebe.
Neću da se mijenjam zbog tebe, hoću da budem bolja za nas.
Neću da te volim samo riječima, hoću da si smisao mog postojanja.
Neću da te sanjam, hoću da se budim uz tebe.
Neću samo sate sa tobom, hoću život, hoću vječnost.
Neću seks radi reda, hoću da vodimo ljubav iz strasti.
Neću da zaglušujem vriske i sreću, hocu da se komšije žale zbog buke koju pravimo smijehom.

Jel sam ludak ako vjerujem u bezuslovno? Jesam, zatvorite me zajedno sa mojim već poludjelim nemanima. Zatvorite me u bezdan, bacite ključeve, zatrpajte puteve, spustite nebo na zemlju da mi korake sakrije. Ne želim život bez ljubavi, i proglasite me potpuno neuračunljivom ako ikad odustanem od nje. Spalite me na lomači grijeha ako nekad pristanem na manje. Jer ljubav, ona je moj smisao. Budi moja ljubav, hoćeš li?

I dalje ne razumijem kako je ljudima lakše otići, kako im je lakše odustati? Zašto je lakše biti sam svoj nego nečiji? Zašto je tebi bolje bez mene? Zašto misliš da je meni bolje sa mnom? Evo, hajde da se mijenjamo... Ja tebi mene, ti meni tebe... Da se prožmemo i isprepletemo kao lijane, da se stopimo jedno u drugo... Da ne postoji ništa osim nas... i Ljubavi... Nas troje... I svijet...

Jel sam ludak ako želim sreću? Ako želim neki potpuno drugačiji život od ovih ispraznih ljuštura u koje se skrivaju drugi? Jel sam neman ako želim disati vazduh sa nekim udvoje...? Držati se za ruku bar jednom u životu? Ljubiti se po mračnim uglovima? Smijati se u bioskopu? Voditi ljubav na pikniku? Praviti nekom rođendansku tortu, ili bar pokušati? Čekati Nove godine? Jel to ludost? Jel sam sanjala da sve to postoji?

Ako jesam, zaledite me, i srce mi u kamen pretvorite.



Friday, July 10, 2015

Svaku tisinu mi granata prosara...




Sutra ce odjeknuti tisine nepojmljivim vriskom neisplakanih suza... Najtiša povorka jecaja i gromoglasna tišina uzdaha... Na jednom mjestu, gdje se horizont bijeli od tuge... Od krvi... Gdje se i nebo cijepa od bola... Za sve one koji su pali, nasilno, uzvišeno... Herojski. Zemlja će biti natopljena bolnim rukama preživjelih čije će suze padati pod stopala... I molitva jedna, u dahu izgovorena, nebu upućena... Hiljade glasova, jedna molitva, sinhronizovana otkucajima srca... Tam tam... Tam tam... Na koljenima ogrezlim u starosti, na koljenima u jeku mladosti... Sutra će svi biti jednaki... I rijeke će teći crveno...

Ljeto je... Sunce i radost, ljubavi i sitnice... A samo mi, svake godine zadnjih dvadeset godina na isti dan cijepamo kožu sa grudi i u nju suze uvijamo... I drhtimo na vrelini Balkanskoj... Drhtimo i glavu saginjemo dok u zemlju spuštamo riječi molitve... Dok se u zemlju spuštaju prerano otrgnuti životi, osakaćene ljubavi, prekinute mladosti, oduzeti sinovi i muževi, braća... Djeca... Drhtimo i duša ozebe... Ako si čovjek, naravno.

I sve druge životne boli tog dana gube na značenju u odnosu na lica preživjelih koji sa tom boli žive 364 dana godisnje, poslednjih 20 godina. Taj jedan dan bol dijele kao pogaču, taj dan se bol rasipa na mrvice, i svako ko se osjeća čovjekom, svako koga taj dan zaboli ponese sa sobom jedan djelić... I dođu licemjeri, saosjećaju po protokolu, pročitaju unarpijed ispisan govor koji je neki fakultetski obrazovan PR sastavio bez srca, pročitaju, zgužvaju papir i bace ga... I nastave sa svojim obavezama, sa svojim protokolima, a iza njih ostanu šamije, i jecaji... Iza njih ostanu oni koji grle imena svojih izgubljenih, koji u hladni kamen utapaju svoje suze, jecajući za generacijama... Surovo zgaženim...

Ne može niko znati kako tišina odjekuje dok ne pogleda u daljinu i ispred njega samo bjelina... Ćuti jecajima... Tu i vazduh grca u bolu, i hiljadu ruku te zagrli i privije u sebe... Ne mogu ni ja znati šta je bol... To samo preživjele majke znaju, koje su sve svoje u tu bjelinu sahranile... To samo supruge znaju koje su svoje ljubavi tu zasadile... To samo djeca znaju čiji su geni tu iskidani... To samo znaju oni pozvani da prepoznaju ono što je ostalo od njihovih voljenih... Koliko njih tek treba da bude pronađeno... Ne može niko znati šta je bol dok ga bijelo ne posiječe preko srca...

I samo se tu kamen prepun duša grli... Tu se tuga usidrila, svake godine veća za nekoliko stotina...
I kad budeš shvatio kako se osjećaju majke i žene Srebrenice, znaćeš šta je bol, šta je tuga, šta je nesreća. Ne dao Bog da ikad shvatiš na taj način... Da se nikad ne ponovi, nikom više...