Thursday, January 29, 2015

In memoriam - Kemal Monteno

Mi ga nismo poznavali, mi ljudi sa običnog asfalta... Ali uprkos tome, ništa nam nije manje žao.
Juče su ga sahranili, i oprostili se. Danas, opraštam se i ja. Ma lažem, neću da se oprostim.

Ne, nisam ga poznavala, ali ga jesam voljela. Mi pisci imamo jednu malu deformaciju, manu srca ili nazovi to kako hoćeš, ali prepoznamo se među redovima. Prepoznamo emociju onog drugog u svakom slovu. I zato, mogu da kažem da nisam znala Kema, ali mu jesam znala dušu.

Ne može svako da bude pjevač i umjetnik, i još i čovjek pored toga. Da sija sjajem zvijezde, a da pri tom bude tijelo u kojem se nalazila duša cijele jedne zemlje.. Ma kakvi jedne, bar šest... I nije imala granica. E takav ne može biti svako. A vidiš, nisam ga poznavala, ali to se osjeti u glasu koji drhti dok pjeva. u glasu koji plače dok pjeva, u glasu koji cijelo svoje biće pretoči u pjesmu... Takav je bio. Nije on bio samo Čolin brat, i Dinov drug, i Brenin kućni prijatelj...On je svima dao srce na dlanu, svima je dao parčence duše, u svakoj pjesmi je ostavio sebe cijelog... I on živi i dalje...

Zato kažem, neću da se oprostim. Neću da kažem da ga više nema. On je u svakoj strofi, u svakom stihu. Neću da plačem, a mogla bih iako kažu da nemam suza. Mogla bih jer te pjesme izazivaju, i ta povorka od hiljadu ljudi koji su došli da spuste pogled pred njim, da im srce zadrhti... Izazivaju na suze i Radetove riječi koje ja nikad ne bih umjela napisati, i  njegove suze u kojima su stale suze svih nas... I mi smo izgubili, ja sam izgubila pjesnika koji je umio da ljubav iskaže riječima... Koji je suzu umio da opjeva, koji je znao da probudi i najsakriveniju emociju zaspalu u tamnim kutovima duše.

Svi smo mi izgubili čovjeka sa čijim pjesmama smo rasli, uz čije pjesme smo se zaljubljivali... Te pjesme su i dalje ostale, ostao je i on sa njima da kroz vijekove besmrtan bude... Na nama je ostao amanet nikad izrečen jer njegova skromnost to ne bi umjela reći... Ali ostao je... Amanet da ne dozvolimo da pjesme postanu samo istorija... Da ne dozvolimo da nove generacije odrastu a da nisu čuli za Kemala Montena, za tu dušu Sarajevsku, za te snove... Jer on je nama dušu dao odavno na čuvanje, sa prvom pjesmom ikad ispjevanom...

I možda ga nisam znala, ali sam srce poznavala...
Počivaj u miru, u srcima širom zemlje ti imaš dom...


Wednesday, January 21, 2015

Ne znaš ti šta znači ubiti grad...

Obrisah suze koje su pošle niz lice... Obrisah so, i ostade samo ponos. Ostade želja i volja... Ostadoše riječi u grlu... Srce zapelo u trku da iskoči...
Zbog istorije... Zbog filma... Zbog mog imena... Istog kao grad, istog kao istorija...

Jer ništa bolja nije ni sadašnjost ovde kod nas. Možda nas ne dijele po boji kože, ali nas dijele po imenima, po partijskoj pripadnosti... Dijele nas po kumovima, i očevima. Dijele nas po zdravim i bolesnim. Dijele nas na bogate i siromašne. A svi imamo jedno zajedničko sa tim ljudima koji su marširali u jednom gradu u Americi... Svima nam je oduzeto pravo da biramo, pravo da kažemo, pravo da hodamo, pravo da mislimo, pravo da živimo... Oduzeta nam je sloboda... A šta je onda čovjek? Rob, kao što su bili preci ovih istih ljudi o kojima film govori. Sluga sistema, eto šta je.

Nemoj mi reći da to nije isto jer znaš dobro da jeste. Ulizuješ se tamo nekom kumovom kumu, tražiš veze i potežeš bilo kakva ponzanstva ne bi li svojoj djeci obezbijedio malo bolja novčana primanja, neki sigurniji posao, ljubiš ko zna čiju guzicu, a nije ti palo na pamet da izgovoriš samo jednu riječ - Dosta je! Da izgovoriš da si slobodan čovjek, onaj koji ima pravo da bira, da odlučuje šta će da radi sa svojim životom. Ne prodaje se ime za 50e, ni za posao na tri mjeseca. Ne prodaje se čast za džak brašna, ni za položen ispit. Ne prodaje se ličnost... Nisi na prodaju. Ne mogu te kupiti, jer ti nisi na prodaju. Tvoja djeca nisu na prodaju. Tvoji roditelji nisu na prodaju. Tvoje srce...

Oni su hodali tražeći pravo glasa, tražeći pravo da biraju i budu izabrani. Tukli su ih, ubijali ali nisu odustali, jer su znali da sistem mora da popusti, Oni su bili spremni da umru za one koje vole i u ime onog u šta vjeruju. Jesi li ti? Tvoji stavovi su tvoja ličnost, to je tvoje ogledalo, i ako nisi dovoljno čovjek da ih odbraniš, da staneš iza svojih riječi, onda možeš reći i da si rob tuđe sujete, marioneta sistema koja te gazi kad hoće, diže kad hoće i ubije kad hoće. A ti si rođen kao slobodan čovjek, Niko te ne posjeduje, Niko nema pravo da ti oduzme slobodu misli, slobodu govora, i slobodu izbora.

Moj izbor je da budem srećna. Ja biram... Ja i samo ja odlučujem kako će moj dan početi, i kako će završiti, kome ću vjerovati, i gdje ću biti, sa kim ću biti... Ja  i samo ja imam pravo da odlučujem o svom životu. Ti i samo ti - biraš za sebe. Ne dozvoli više nikad da te kupe drugi, da tvoju djecu kupuju. Ne dozvoli nikad više nikom da ti oduzme pravo da misliš. Jer to je isto kao da si mrtav. Samo pokretna lutka na baterije. A zar tvoj život vrijedi tako malo? Tvoja budućnost unaprijed prodata, unaprijed zgažena... Vrijediš više i možeš više. Ja to znam. I ti to znaš samo se bojiš da izgovoriš to naglas. Bojiš se da ćeš vidjeti svoju grešku. Pa neka, griješi, ljudi smo, svi griješe. Ne postoji niko savršen.

Ja više ne dam nikom da mi nameće stavove. I braniću ono u šta vjerujem svojjim venama. Boriću se za sebe i za svoja uvjerenja. Jer to sam ja! Jer to je moje pravo. Ja znam šta želim. Znaš li ti? Smiješ li pogledati sebe u ogledalu i reći da zaslužuješ bolje, da možeš bolje... Smiješ li vjerovati u to? Želiš li?

Moje ime nema cijenu. Jer to bi značilo prodati sebe, i istoriju. To bi značilo prodati ono što sam. A ja sam živa, ooohhh tako sam živa... I srećna...Jer mogu da kažem NE... Možeš li ti?

Sunday, January 18, 2015

Derane... Drz' se tvoga babe... Nisi ti za taj jad I pokor, ej...

Moj mali stan, za tri srca veći... Kišna nedelja, i tuga svuda preko neba iscrtana. I misli koje su uvijek u galopu... Zaustavim  na tren muziku, samo da bih pokušala da oslušnem tišinu i kišu koja u svom ritmu parira mom srcu... I odjekne... Već toliko noći redom. Glas tog malog bića, plač tog srca koje kuca na spratu niže. I čujem taj grubi očev glas, za hiljadu gromova jači od mog srca... I prestanem da dišem.

Takva je scenografija na Balkanu. Predstava je odavno reprizirana nebrojeno puta, uloge se znaju unaprijed, scenario se ne mijenja već decenijama. Otac, klasični Balkanac, sirov i surov, suvo drvo kameno. Majka, Balkanka, sa kompleksom protkanim strahom. Dvoje male djece, nesvjesni svijeta, nesvjesni života, nisu birali da se tu rode. Njih dvoje, nesrećni jedno sa drugim. Podstanari... Sa paštetom i parčetom hljeba za doručak. Te dvije mrve zlata koje rastu u blatu, rastu da budu puni straha, rastu slušajući svađe to dvoje ljudi koje je neko nazvao roditeljima... Rastu misleći da je nasilje sastavni dio jedne porodice. Dok ne odrastu. Dok ne počnu da mrze oca, i preziru majku,..

Dok im jedini san ne bude da odu od njih, da odu iz države, da ne znaju... Ako uspiju da pobijede svoje demone koji se hrane kroz njihove oči... Koji rastu zajedno sa njima.

A njih dvoje, dva balkanca, dvije budale... Postoje ljudi koji se cijeli život mole za tu svoju čupavu grudvu gena u kojima će moći da zasade cijelu poljanu ljubavi, da se u njoj kupaju, da vole i da budu voljeni... Mole se ali - dlanovi ostaju prazni, a srce još za broj veće... I postoje ljudi koji smatraju da je imati dijete jednostavno, jer tim ljudima su dupe i obraz jedno te isto. Njih dvoje, koji ne razumiju da su privilegovani time što imaju te dvije minijaturne kopije o kojima ne vode računa. Njih dvoje - dvije budale balkanske.

Znaš kako se zove babaroga koja se krije u ormaru? Zove se roditelj... Zove se strah od nasilja. Zove se "slušati cijeli život svađu"... Zove se "Roditelji koji se mrze".... Šta ja mogu da uradim? Ja koja svako veče slušam plač malene Hane i koja vidi tog preplašenog dječaka u dvorištu punog želje za pažnjom... Šta ja mogu da uradim ako će žena na svaki odgovor policije ili socijalne službe poreći bilo kakvu svađu? Šta ja mogu da kažem ženi koja mi se pojavi na vratima da me pita da li mi smeta plač djeteta? "Ne, draga, ne smetaju meni djeca, ali mi smetate vas dvoje koji me svađom budite iza ponoći...". Šta ja mogu da uradim kad ni jastuk preko ušiju ne može da pomogne da ne čujem, da ne osjetim, da se ne zapitam... Šta ja mogu da uradim da poštedim to dvoje malih pilića svih kompleksa i strahova koji ih čekaju, svih teških trenutaka kad neće moći više da podnesu, kad će bijeg na ulicu biti jedini spas... Šta ja da uradim kad čujem te dvije budaletine koje svoj život i svoj brak shvataju tako površno, a djecu kao iznajmljeni film... teret koji se tu našao na putu... nekoga ko im samo kvari jutra i nemaju dan mira... Šta ja da uradim a da ne budem jedna od onih "Google" komšinica... Šta bi ti uradio?

Oduzeti djeci pravo na roditelje koji to nisu... Rizikovati svoju sigurnost i bezbjednost radi njihovog mirnog sna... Vrijedi li? Ne poznajem ih.., Ali sva djeca su ista, nevina i čista poput rose... mirišu na sveže ruže posle kiše... Ta djeca su novi ljudi, treba me zanimati njihovo odrastanje... Treba da mi je stalo... I tebi... Ta djeca su naše sutra... Možda nikad neće izmisliti lijek za rak, možda neće nikad objaviti knjigu, ali ko zna, možda će baš mala Hana biti premijerka... ili doktorka...

Čujem kišu. Tišinu... Malo je mirnije večeras. A umjesto post skriptuma nekom ko će sutra biti roditelj... Pruži svom djetetu onoliko ljubavi koliko tebi tvoji nikad nisu. Ako možeš... Ali ne donosi na svijet novi život ako si spreman da ga uništiš svojim lošim izborom...Jer dijete nije novi izum tehnologije, to nije trend, i nije tetrapak koji ćeš baciti kad se mlijeko pokvari... To si ti.. To je on/ona... To ste vi,,,
A ja znam šta ću...

Tuesday, January 13, 2015

Čemu suze lepa ženo?

Juce je zvanično potvrđeno... I pismeni dokaz ostavljen... da nemam suza. Kako nema suza? Pa tako, lijepo, nemam suza... Tražili smo i mjerili, ali zalud... Suve oči kao pustinja usred mora. Isplakane, presušile, kako god želiš... Ali ih nema...

A i za kim bi tekle? Za mnom, za tobom, za državom, svijetom? Ne, nije to pravo oličenje emocija. Suze su postale varljive, svako ih može kao bisere prosuti pod tvoje noge i ti ćeš  misliti da tu ima srca. A ono prazne školjke sa obale mora koje je presušilo, kojeg nema. Nisu to mali autići kojima smo se igrali kad smo bili djeca pa ih ostavljali gdje stignemo... Ne, nije to ni behar koji miriše proljećem ranim, i onda ga vjetar razveje na sve strane svijeta... Ne, to su suze, to su tvoje oči, to je tvoje srce...

Moje suze već odavno su isplakane za Nezasluženim srcima. Za nekim noćima kad mi je falio neko da ih skupi i naniže kao bisere oko vrata... neko ko bi ih usnama popio... Možda se i otrovao mojom dušom tako. Nema ih... Ostala je samo prašina i moja so. Da peče... Da se ponovo izlije u bujicu riječi oivičenu koricama, da srce istresem u njih kao pocijepane džepove... Jer moje srce odavnio već nije moje, moje srce već odavno je svuda rasuto.. Svima podijeljeno... Da ga što manje za mene ima a opet da ga bude i previše za dlanove u kojima se so neće istopiti nakon prve kapi kiše.

Možda ću u nekom skrivenom zdencu uspjeti da sakrijem po neku kap vode, soli imam dovoljno da od nje napravim suzu... I više nije tajna - do srac se ne stiže preko vatre... Do srca se samo morem može doći. Morem kojeg nema. A i ne vrijedi, čemu suze na ovom svijetu punom nemira i smrti...? Hoće li one pobijediti vatre divlje, i oluje koje su glasnije od mača...? Od jecaja u svitanje? Hoće li suze moži da operu stopala svih onih kojima srce dajem kroz svaku svoju riječ? Čemu suze...?

So je mnogo manje strašna od vodopada i potopa sopstvenih emocija...

Thursday, January 8, 2015

Ja nisam cedo proseka mene ne vuce oseka....

Ja sam patriota. Volim moju zemlju krševitu, moj mali rodni gradić ušuškan na sjeveru, okupan u maglama i ušuškanu samo nama poznatu svilu. I ti si, samo je ti voliš nekako izdaleka, sa nekog drugog kraja planete. Onako kako ja volim Grčku, i Škotsku, i Irsku... Rođen si na ovom kamenjaru od duše, ali si otišao. Nisi otišao, pobjegao si... Otrčao, da se ne osvrneš. Osim na najmilije, s vremena na vrijeme. A jesi li ponio u džepu grumen zemlje da ga čuvaš? Da u njemu srce posadiš, čežnjom da ga zalivaš i nostalgijom da ga hraniš? Jesi li ponio u dlanovima suze majke dok te ispraćala nadajući se da ideš u neko bolje sutra, jer šta ćeš ovde, u svojoj zemlji? S njima da se umivaš svake zore da nikad ne zaboravš gdje pripadaš?

Volim ovu zemlju, a ne mogu reći da je poznajem. Nisam obišla pola planina i jezera, horizont sam vidjela samo sa par tačaka a toliko ih ima, more poljubila samo na jednoj obali. Suncu sam pjevala svakog jutra kad sam se budila, a nisam se ni jednom ispela tamo na vrhove gdje su bivši vladari tijelo odmarali. Nije to jedino što moram uraditi. Volim ovu zemlju iako te u njoj ne prihvataju, iako u njoj ne možeš ništa da postigneš osim da preživiš. A i to je uspjeh. Veći nego tvoj što si otišao. Pobjegao... I ja bih. Pa dobro, morao si. Ovde nema mjesta za sve, Prežive samo oni koje si ostavio.

Ti si uspio i srećna sam zbog tebe. Imaš stan, dobar posao, auto, zimovanje i ljetovanje, porodicu. Onu filmsku... i psa. Ma sigurno ga imaš. Lijepo je to. Srećna sam zbog svih... Ja imam srce. Imam kamen pod nogama i more Jadransko u grudima. Imam posao, da, ni blizu dobro plaćen kao tvoj, ali imam ga. I imam mogućnost da moje voljene vidim kad poželim. Ne moram da čekam godišnji odmor kao ti. I borim se. Ne odustajem. Ne mogu da odustanem. Otišla bih i ja kao ti. Izvadila srce, preparirala ga i ostavila u staklenom zvonu da me podsjeća da sam nekad bila živa. I bila bih patriota baš kao ti.

Ne brini, ne osuđujem te. Podržavam svaku tvoju odluku, i znam da ćeš možda kad zaradiš penziju u toj zemlji poželjeti da kraj svojih dana provedeš ovde, na svom tlu, da napuniš dušu šumama durmitorskim, da ugušiš u sebi sve one godine kad te nostalgija pritiskala, kad su ruke bile pune a dlanovi prazni... Znam... Srećan si... Kao i ja. Mala je razlika između nas, prijatelju moj. Veoma mala. Samo par kilometara, eto toliko... Onih koje ti nećeš preći, a ja ne mogu.

I opet bi otišao. Opet bi isto uradio. Da li bih ja ostala? Možda ne bih, ali onda sigurno ne bih bila ovo što sam danas, A ja znam ko sam... Znaš li ti?

ja znam da vreme ne voli heroje i da je svaki hram ukaljalo....

Nedostaješ mi... U grudima... U duši... Svuda po tijelu... Mirišem izblijedjele mirise koji samo podjsećaju na nešto što je zvučalo kako ti. Udišem vazduh što dublje ne bi li negdje na ivici osjetila tvoje tragove, ali zalud. Znam, nema tvojih koraka koji vode ka mojim očima. A nedostaješ mi. Kao ludaku košulja.... Da se stope u jedno, da me obgrliš rukama divlje i nikad ne pustiš. 

Nedostaješ... Da, već sam ti rekla to. Ali ostajem nedorečena svaki put. Malo mi i to što kažem, malo mi je da napišem i nebu ti okačim veliki grafit krvlju suza ispisan. Malo mi je da te još ovoliko hiljadu puta volim. Malo mi je i svijet za tebe... Znam da osjetiš to svaki put kad zaćutim u mraku. Znam da osjetiš svaki put  kad te pogledam ispod trepavica okupanih željama. A samo bih tebe gledala... Ti bi jedino mogao biti kompas moje lude sujete, moje nestvarne oluje u kojoj sam potonula... Bez pustog ostrva. Ne treba mi... Ne želim nikad izroniti iz tih pećina koje si sakrio a znaš da sam ih pronašla. Znaš da bi minirao sve puteve da nikad iz tebe ne odem. Znam... Znaš...

Nedostaješ mi... Znam, ispričala sam ti koliko... Ali to nije ni djelić koliko bi tek mogla da ti pričam. Umjela bih ti svaki dan na zidovma zgrada pisati stihove i čak i kad bi se svijet srušio ti zidovi bi ostali da stoje... Toliko bi jaki bili da bi za tebe i i svijet na leđima nosili... Moji tužni slonovi emotivnosti prepuni stihova...

Obećala sam - nećeš me povrijediti. Nećeš mi srce žrtvovati na ognju srama. Obećala sam ti snagu, i osmijeh, bezrazložnu sreću i dlanove prepune kiše... Obećala sam. I neću ti reći više nikad koliko mi nedostaješ. Nije to kao ljeto što mi nedostaje... Nije to ni kao da ti vid nedostaje... Ovo je nekako drugačije. Ovo je kao da ja nedostajem sama sebi... A znam i tebi, Samo što nikad nećeš priznati. Ćutanjem ćeš mi odati i najveće tajne od kojih bježiš, ali ih nećeš reći. Nema veze. Ja sam ionako naučila nemušti jezik tvojih vena, ne trebaju meni riječi, ko još danas u njih vjeruje. One su samo blato naspram uzdaha koji mi položiš na dlan... 

Ne brini... Ćutaću... Srce ću progutati prije nego ti opet kažem.... Nedostaješ mi...