Sunday, January 18, 2015

Derane... Drz' se tvoga babe... Nisi ti za taj jad I pokor, ej...

Moj mali stan, za tri srca veći... Kišna nedelja, i tuga svuda preko neba iscrtana. I misli koje su uvijek u galopu... Zaustavim  na tren muziku, samo da bih pokušala da oslušnem tišinu i kišu koja u svom ritmu parira mom srcu... I odjekne... Već toliko noći redom. Glas tog malog bića, plač tog srca koje kuca na spratu niže. I čujem taj grubi očev glas, za hiljadu gromova jači od mog srca... I prestanem da dišem.

Takva je scenografija na Balkanu. Predstava je odavno reprizirana nebrojeno puta, uloge se znaju unaprijed, scenario se ne mijenja već decenijama. Otac, klasični Balkanac, sirov i surov, suvo drvo kameno. Majka, Balkanka, sa kompleksom protkanim strahom. Dvoje male djece, nesvjesni svijeta, nesvjesni života, nisu birali da se tu rode. Njih dvoje, nesrećni jedno sa drugim. Podstanari... Sa paštetom i parčetom hljeba za doručak. Te dvije mrve zlata koje rastu u blatu, rastu da budu puni straha, rastu slušajući svađe to dvoje ljudi koje je neko nazvao roditeljima... Rastu misleći da je nasilje sastavni dio jedne porodice. Dok ne odrastu. Dok ne počnu da mrze oca, i preziru majku,..

Dok im jedini san ne bude da odu od njih, da odu iz države, da ne znaju... Ako uspiju da pobijede svoje demone koji se hrane kroz njihove oči... Koji rastu zajedno sa njima.

A njih dvoje, dva balkanca, dvije budale... Postoje ljudi koji se cijeli život mole za tu svoju čupavu grudvu gena u kojima će moći da zasade cijelu poljanu ljubavi, da se u njoj kupaju, da vole i da budu voljeni... Mole se ali - dlanovi ostaju prazni, a srce još za broj veće... I postoje ljudi koji smatraju da je imati dijete jednostavno, jer tim ljudima su dupe i obraz jedno te isto. Njih dvoje, koji ne razumiju da su privilegovani time što imaju te dvije minijaturne kopije o kojima ne vode računa. Njih dvoje - dvije budale balkanske.

Znaš kako se zove babaroga koja se krije u ormaru? Zove se roditelj... Zove se strah od nasilja. Zove se "slušati cijeli život svađu"... Zove se "Roditelji koji se mrze".... Šta ja mogu da uradim? Ja koja svako veče slušam plač malene Hane i koja vidi tog preplašenog dječaka u dvorištu punog želje za pažnjom... Šta ja mogu da uradim ako će žena na svaki odgovor policije ili socijalne službe poreći bilo kakvu svađu? Šta ja mogu da kažem ženi koja mi se pojavi na vratima da me pita da li mi smeta plač djeteta? "Ne, draga, ne smetaju meni djeca, ali mi smetate vas dvoje koji me svađom budite iza ponoći...". Šta ja mogu da uradim kad ni jastuk preko ušiju ne može da pomogne da ne čujem, da ne osjetim, da se ne zapitam... Šta ja mogu da uradim da poštedim to dvoje malih pilića svih kompleksa i strahova koji ih čekaju, svih teških trenutaka kad neće moći više da podnesu, kad će bijeg na ulicu biti jedini spas... Šta ja da uradim kad čujem te dvije budaletine koje svoj život i svoj brak shvataju tako površno, a djecu kao iznajmljeni film... teret koji se tu našao na putu... nekoga ko im samo kvari jutra i nemaju dan mira... Šta ja da uradim a da ne budem jedna od onih "Google" komšinica... Šta bi ti uradio?

Oduzeti djeci pravo na roditelje koji to nisu... Rizikovati svoju sigurnost i bezbjednost radi njihovog mirnog sna... Vrijedi li? Ne poznajem ih.., Ali sva djeca su ista, nevina i čista poput rose... mirišu na sveže ruže posle kiše... Ta djeca su novi ljudi, treba me zanimati njihovo odrastanje... Treba da mi je stalo... I tebi... Ta djeca su naše sutra... Možda nikad neće izmisliti lijek za rak, možda neće nikad objaviti knjigu, ali ko zna, možda će baš mala Hana biti premijerka... ili doktorka...

Čujem kišu. Tišinu... Malo je mirnije večeras. A umjesto post skriptuma nekom ko će sutra biti roditelj... Pruži svom djetetu onoliko ljubavi koliko tebi tvoji nikad nisu. Ako možeš... Ali ne donosi na svijet novi život ako si spreman da ga uništiš svojim lošim izborom...Jer dijete nije novi izum tehnologije, to nije trend, i nije tetrapak koji ćeš baciti kad se mlijeko pokvari... To si ti.. To je on/ona... To ste vi,,,
A ja znam šta ću...