Thursday, January 8, 2015

ja znam da vreme ne voli heroje i da je svaki hram ukaljalo....

Nedostaješ mi... U grudima... U duši... Svuda po tijelu... Mirišem izblijedjele mirise koji samo podjsećaju na nešto što je zvučalo kako ti. Udišem vazduh što dublje ne bi li negdje na ivici osjetila tvoje tragove, ali zalud. Znam, nema tvojih koraka koji vode ka mojim očima. A nedostaješ mi. Kao ludaku košulja.... Da se stope u jedno, da me obgrliš rukama divlje i nikad ne pustiš. 

Nedostaješ... Da, već sam ti rekla to. Ali ostajem nedorečena svaki put. Malo mi i to što kažem, malo mi je da napišem i nebu ti okačim veliki grafit krvlju suza ispisan. Malo mi je da te još ovoliko hiljadu puta volim. Malo mi je i svijet za tebe... Znam da osjetiš to svaki put kad zaćutim u mraku. Znam da osjetiš svaki put  kad te pogledam ispod trepavica okupanih željama. A samo bih tebe gledala... Ti bi jedino mogao biti kompas moje lude sujete, moje nestvarne oluje u kojoj sam potonula... Bez pustog ostrva. Ne treba mi... Ne želim nikad izroniti iz tih pećina koje si sakrio a znaš da sam ih pronašla. Znaš da bi minirao sve puteve da nikad iz tebe ne odem. Znam... Znaš...

Nedostaješ mi... Znam, ispričala sam ti koliko... Ali to nije ni djelić koliko bi tek mogla da ti pričam. Umjela bih ti svaki dan na zidovma zgrada pisati stihove i čak i kad bi se svijet srušio ti zidovi bi ostali da stoje... Toliko bi jaki bili da bi za tebe i i svijet na leđima nosili... Moji tužni slonovi emotivnosti prepuni stihova...

Obećala sam - nećeš me povrijediti. Nećeš mi srce žrtvovati na ognju srama. Obećala sam ti snagu, i osmijeh, bezrazložnu sreću i dlanove prepune kiše... Obećala sam. I neću ti reći više nikad koliko mi nedostaješ. Nije to kao ljeto što mi nedostaje... Nije to ni kao da ti vid nedostaje... Ovo je nekako drugačije. Ovo je kao da ja nedostajem sama sebi... A znam i tebi, Samo što nikad nećeš priznati. Ćutanjem ćeš mi odati i najveće tajne od kojih bježiš, ali ih nećeš reći. Nema veze. Ja sam ionako naučila nemušti jezik tvojih vena, ne trebaju meni riječi, ko još danas u njih vjeruje. One su samo blato naspram uzdaha koji mi položiš na dlan... 

Ne brini... Ćutaću... Srce ću progutati prije nego ti opet kažem.... Nedostaješ mi...