Wednesday, February 25, 2015

...kad me otmu magle jedne jeseni....

"Dok postoji život, postoji nada..."

Postoje trenuci koji ti obilježe život za sva vrmena. Lijepi ili loši, svejedno je, važno je da ostaneš nekako čudno označen. Isto tako, postoje knjige koje nas usmjeravaju, zbog kojih se zaljubimo u čitanje, u pisanje ili u život onakav kakav jeste... Postoje i filmovi koji ti prirastu srcu nekako drugačije, na poseban način...
Mislim da sam rođena sa ljubavlju prema knjigama, a ova druga se nekako sama rodila...
Za mene, film nije samo film, gomila talentovanih glumaca, statista, kostima i slicnih likova koji tu kao nešto glumataju da bi nama prošlo bar sat vremena a oni zaradili puno više od nas "običnih". Za mene, to je poseban svijet.
Poseban sklad... Sklop sjajne muzike, kostima, originalne glume i naravno, one tajne poruke među redovima.

Te tajne poruke se kriju svuda... U grafitima na komšijskom zidu, u spuštenom pogledu prolaznika, u brzoj vožnji taksiste, u djetetu koje trčkara... U vjetru, na nebu, među oblacima... Svuda oko nas... U našem beskrajnom univerzumu koji i ne primjećujemo dok nam se ne obruši na glavu... To ti je život... Beskrajna lavina nameta emocija i nezaustavljivi tornado duševnih previranja. Sve zavisi od toga koliko si jak.

Velika većina odgleda film na platnu površno, u zabavi, grickajući kokice i već sutradan ga zaboravi... Isto tako prozuje kroz život nesvjesni istog, samo bez kokica. Zaborave primjetiti ljude oko sebe, zaborave uputiti nekom lijepu riječ, zaborave se zahvaliti, zaborave reći koliko vole one najdraže... Sjete se svega kad bude kasno...
A tada se vrijeme ne vraća... Tu ne postoji premotavanje unazad, tu ne postoji snimanje kopija... Život nije film, iako nas film uči o životu...

Ne mogu reći da su svi filmovi bili toliko kvalitetni da me oduševe, da me nauče nečemu, da mi prošire vidike, ali "The theory of everything" je već nešto posebno... Saosjećanje, borba, istrajnost, ljubav, prijateljstvo, upornost, nada, želja...
Malo je riječi da opišu sve među redovima ali oni koji znaju šta su životne bitke shvatiće...
Oni koji znaju šta je ljubav shvatiće...
Oni koji znaju šta je prkos...
Oni koji vjeruju i koji se nadaju...
Oni kojima život nije samo prolazna stanica, usputni trenutak i zgaženi maslačak...
Oni koji ne odustaju... Niakda... Ni po koju cijenu...

I ne, za mene ovo nije samo film, predstava na platnu, dobra priča ili nešto slično tome...
Za mene to je lekcija...
Za mene to je škola...
Da postoji bezuslovna ljubav...
Da je srce za to da se daje...
Da nikad, nikad, ali baš nikad ne treba odustati sve dok postoji nešto vrijedno borbe, nešto vrijedno tebe...
Jer vrijediš onoliko koliko i tvoji snovi... Koliko i tvoje želje...
Jer sve dok postoji život, postoji i nada...


Tuesday, February 24, 2015

A za svet ko te pita....

Otvorila sam srce... Konačno, potpuno, cijelo... Raširila mu zgrčena krila koja već danima pokušava da ispravi... Paperje ispeglala na vjetru, posula ga mirisom života i pustila ga... Više se ne budim u zoru sa pitanjem "Koju masku danas da uzmem?"... Koju nijansu crvenog karmina da stavim a da oslika boju moje krvi...? Koju notu parfema a da zaudara na bol...? Nema više...

Više ne moram da se pretvaram da sam neko ko nisam, ne moram da budem dio vječite slagalice ljudi koji se samo pokušavaju uklopiti. Ne želim se uklopiti... Ne želim biti dio svijeta sa atrofijom duše, cerebralno paralisanih emocija, sa kancerom na duši... Ne!!!!! Sad konačno znam šta sam, znam koliko želim, i možda važnije - znam šta želim! A želim sve jer to zaslužujem. I ne prihvatam svačije ništa!

Tokom svojih dvadesetih dok sam bila još uvijek nesigurno mače koje je koračalo kroz svijet bijesnih pasa pokušavala sam na razne načine otkriti samu sebe, pokušavala sam ići u korak sa svijetom, sa zaostalom državom, trčala pod budnim okom modne diktature noseći štikle i diveći se mojim pravim nogama, JLo zadnjici, i mojim divnim blistavim osmijehom punim jeze i neisplakanih suza. Jer to svijet ne dozvoljava. Oko srca opsada, i Trnova ružica bi mi pozavidjela na bodljikavoj smrti na koju sam se osudila. Samo da bih bila dio društva koje nikad nije bilo dio mene!

I prije nego sam izdahnula, prije nego sam se iz svog pepela izdigla morala sam naučiti da zavolim svoje čudne osobine... Čudne svima osim meni. Morala sam naučiti da zavolim sebe, da otkrijem šta volim, kako volim, da uopšte naučim da volim! A to ne da je teško, nego je jebeno prokleto teško. Nije se lako suočiti sa sobom, nije lako sebi opaliti par šamara pravo preko srca, nit je jednostavno shvatiti zašto cipele sa visokom petom i tanga gaćice nisu važne; zašto nije bitno dal si debeo ili mršav... Bitno je ono u tebi, bitno je da li si srćan, bitno je da li si zdrav, bitno je ko si ti sam sebi. Jebeš svijet i dal se uklapaš u njega!!!!!

Napredovala sam. Izdigla se iznad svojih krhotina, polupanih lončića i pohabanih prostirki kojima sam pokrivala svoje izmučeno tijelo pokušavajući da srce oslobodim živice koju sam sama posadila. Trebalo mi je vremena da razumijem zašto nisam kao sav ostali "normalan" svijet... Trebalo mi je vremena da shvatim da ja jesam normalna, da moje vrijednosti nisu nikad mogle biti moje salonke koje sam poklonila... Da moj talenat nisu minice zbog kojih sam se osjećala manje ženstveno, ali više kao zupčanik u sistemu današnjih poremećnih vrijednosti. Shvatila sam da mi trčanje i trening ispunjavaju krvotok, a prava hrana stomak, ali da mi knjige ispunjavaju srce... Da mi dobri ljudi pune dušu i liječe moje rane koje sam ranije sama lizala kao ranjena mačka.

Danas, na pragu svojih tridesetih, kad se moji snovi polako ostvaruju, kad upoznajem toliko divnih ljudi koji su u stvari jednako "čudni" kao ja... Danas shvatam da sam u mnogome iznad lijepih djevojaka koje hodaju ulicama ovog grada očajnički pokušavajuči da se uklope u modne trnedove i najnovije stilove krečenja... Zašto sam iznad? Zato jer letim svojim krilima, zato jer mi je važnije da odem na trčanje nego u klub... Zato jer se ne trudim da se nametnem društvu kao identična kopija, već imam svoj ritam u kojem obaram oblake sa neba... Zato što sam možda već dugi niz godina potpuno samostalna, ne živim sa roditeljima i sama plaćam svoje račune, ali novac ne trošim na kupovinu stvari, već na trenutke u kojima stvaram uspomene, u kojima se smijem sa prijateljima koji nisu virtuelni i koji nisu samo imenica... Zato što mi nije važno da nosim štikle već mi trenerka apsolutno odgovara... Zato što punog srca izvadim knjigu iz torbe u lokalu dok pijem limunadu i odmaram se sama za svojim stolom dok me svi zabezeknuto gledaju... Zbog knjige ili zbog prazne 3 stolice... Nije me ni briga! A ne bi trebalo ni tebe biti! Da, tebe koji čitaš ovo...

Jer svrha života je upravo u trenucima u kojima je tebi lijepo, u kojima ne moraš biti ono što nisi... Do đavola, nikad ne trebaš biti ono što drugi hoće, već samo ono što ti osjećaš... Ne ispunjavaj hirove društva već svoje... I voli... Uvijek voli, cijelim srcem nikako na pola... Uvijek voli, vjeruj u ljubav, ispuni sebe tom esencijom života i raširi svoja krila, poleti ka suncu bez brige da li će te zapalliti njegova ljepota... Usmjeri svoj let ka zvijezdama...

Sad mogu konačno biti ja... Moj najdraži nakit - knjiga u rukama. Najdraži parfem - miris ljubavi...


Monday, February 23, 2015

U meni će zauvek ostati ona so...

Još uvijek bježim od tebe. Okrećem stopala naopako, na rukama hodam, idem ka zalasku sunca, samo da se od tebe sakrijem. Samo da ne mislim na život u venama, na srce koje se otima ludački u grudima da ka tebi pohrli po ko zna koji put... Da šapne da si MrRight po ko zna koji put. Nikom te ne spominjem. Grizem se za jezik kad poželim da ti pošaljem poruku, mail, da te pozovem, jer šta bih ti rekla... Svima pričam da nisi više moja prva misao, da si jedan od onih muškaraca koji ni sami ne znaju šta žele, da si neozbiljan, da nisi dovoljno snažan za mene...

Prećutkujem da svi moji šavovi tvojim ivicama pristaju, da mi oči uvijek gledaju u tvoje prozore kad slučajno zalutam na adresi 40... Prećutkujem da svi oko mene spominju tvoje ime, slučajno sasvim kao da si sinonim za muški rod... Prećutim da si mi ti prva misao kad mi neko spomene ljubav jer nije te niko mogao voljeti tako... Prećutim da su ruke ostale prazne i kažem da nisam spremna za sreću, da želim biti svoja... I od sebe te krijem, i od sebe ti trag zatirem samo da ne krenem, da budem jača od sebe.

Znam da su tvoji dlanovi otrovni, da na njima nema ni pedalj mjesta za mene... Ograđen svojim strahovima i svojim demonima kriješ se po mračnim klubovima željan pažnje, željan pogleda, željan mladosti. Bojiš se priznati da si željan ljubavi, da je u stvari nikad nisi ni osjetio u pravoj mjeri... Znam ti strahove, u mom imenu se nalaze. Znam da zadrhtiš kad se sjetiš. Znaš da to nije bilo slučajno... Da smo mi prevazišli slučajnosti u koje drugi vjeruju. Možda samo nije pravo vrijeme bilo... Možda nije još uvijek.

Možda nikad više neću prošaputati MrRight... Možda ću ti stotinu ovakvih tekstova napisati, knjigu posvetiti, ko zna... Ali znam, zauvijek će u mojim skivenim pretincima Nostalgije biti sakrivena tuga za tobom... Jer ispod tvojih trnjem okovanih zenica kuca plišano srce dječaka, vidjela sam ga,.. Uzalud se trudiš od mene da ga sakriješ, ja ću ga uvijek pronaći. Možda ću biti srećna pored nekog drugog, možda ćeš se nekad kajati... Možda ćemo se sresti i opet u vazduhu razbuktati plamen želje koja se nikako ne može ugasiti... Možda... Ali sigurna sam da, i kada budem sijeda starica, odgovor na pitanje "Za čim najviše žališ" biće isti kao i danas... Odgovor ćeš biti ti...


Saturday, February 21, 2015

Pricace ti o plovidbi ti sto nisu sidro digli....

Umoriš li se nekad od snažnih talasa svoje usamljenosti dok te zapljuskuju i ljuljuškaju... Dok te bacaju po beskrajnom moru kao malenu igračku...Umoriš li se biti stijena, satkana od padova i promašaja, satkana od svih pogrešnih skretanja... Na tvojoj koži je mapa za svaki tajni gaz u koji si svratio, za svaku Čarobnu šumu kojom si hodao tražeći rasprsnute kapljice svoje ličnosti... Umoriš li se ponekad od lutanja?

Poželiš li mirno more, mirnu luku, jedan kutak samo za sebe, samo za svoje stakleno srce... Poželiš li ispuniti neke svoje snove, davne želje koje si sanjao i zamišljao svaki put kad oduvaš svjećice na torti? Jesi li ikad imao svjećice na torti? Jesi li imao tortu? Jesi li ikad mogao da ispuniš svoje ambicije, umjesto roditeljskih? Umoriš li se od jurnjave za tuđim snovima dok svoje spakuješ u izbucane džepove i usput ih još i izgubiš... Poispadaju kao obične drangulije, i nakon nekog vremena postane ti svejedno šta si želio, šta si sanjao?

Baš danas sam se sjetila mojih želja, i mojih snova, svih onih koje možda i danas krijući sanjam... Onih mojih snova koje neću ostvariti jer sam zakasnila... Možda i nisam, ali vrijeme te pregazi, neke druge stvari postanu prioriteti i snovi ostanu kao napušteni siročići pokraj pepela ugašenih nada da se griju.., da čekaju da zapalim vatru ponovo i da se ugriju, mali, crni, ostavljeni... Bijelih zuba i toplih očiju... Snovi moji, želje moje usahle...

Možda ja moje ambicije nisam mogla da ispunim, možda nije imao ko da me podrži, da me usmjeri, da mi pomogne da raširim krila... Možda, da je vrijeme bilo malo drugačije... Možda... Neko prokleto možda... Ali ti još imaš vremena... Ja sam svoje prioritete postavila, organizovala svoj život najbolje što znam, i možda ponekad poželim umjesto stijene da budem samo mekano paperje maslačka... Ali ti još uvijek možeš... Ne daj da te drugi oblikuju, ne daj da ti drugi govore šta možeš a šta ne... Budi hrabriji od mene, budi jači od mojih kamenih litica... I izbori se...

Nemoj da se plašiš, vjeruj u sebe i znam - uspjećeš... Nemoj da dozvoliš da oni koji nisu vidjeli dalje od svog nosa pričaju kako je život surov i kako treba samo da se boriš da preživiš... Ne daj da te otruju svojim otrovom svakodnevnice, ne daj da u tebi ubiju želje pesticidima svog ogorčenja... Podigni glavu i otvori srce... I vini svoja krila, raširi ih i leti... Budi slobodan onako kako ja nikad nisam bila...


Friday, February 6, 2015

Ja nemam nigdi nikoga al' moja prica prosta je....

Nisam to ja po tvojim snovima, to moj korak mjesečara bludni, ne zna šta bi od sebe, ne zna šta će bez tebe, pa lunja... Zavlači se svuda po širokom sokaku tvoje duše, tražeći pravu priliku da ti naruši mir tamnim uzdahom koji se lijepi za vrat... Za mokru kožu tvojih leđa dok pokušavaš da me sačuvaš u zagrljaju, a ja ... Kao tamna sjena, kao pramen magle izmičem ti ispod prstiju srećna što me tvoj dodir bar okrznuo po bedrima.

Bježim od tebe a tako želim da ti pripadam, da se od mraka u zvijezdu pretvorim, da od sunca zasijam jače, sjajnije, da se i ono postidi pred mojim osmijehom... Bježim kao što ti od sebe se skrivaš, kao lopov koji ukrade poljubac i nestane u mrak... Znam, ne krivim te zbog toga, ne osjećam tugu... Naprotiv, srećna sam što su nam se koraci ukrstili, što znam da postojiš tako zbunjen, plašljiv i snažan... Ranjivi djeečak u tijelu muškarca od kojeg me hvata ona šašava jeza koja se kao lijana uz kičmu penje do vrha usana...

Srećna sam jer znam da korčaš ulicama ovog prodanog grada, uživaš u mladosti drugih i to te ispunjava, a u stvari svjestan si da ti srce ostaje prazna školjka na kraju noći... Svjestan si da je taj krevet od bijelog pamuka koji na mene miriše u snovima, da je veliki za broj, za dva broja čak, ma ko prespavao pored tebe... Svjestan si da samo ja osjećam košavu u tvojim grudima kad uzdahneš u sred noći i kad se priviješ uz mene kao korov tražeći sigurnost. Ti i ne znaš da ja pohodim tvoje snove, tvoje noći, da bojim tamnu stranu tebe u radost, u sreću, u hiljadu boja kojima hraniš druge... Samo zato jer mi je važno da budeš srećan, iako znam da nisi...

Ja sam tvoja Pandorina kutija sa mastilom želja u kojoj se nalaze tvoji skriveni strahovi, tvoje snove sam upila u sebe da ih ti ne okaljaš svojim grijesma, da ih sačuvam čiste za tebe i kad budeš najsrećniji da ti ih vratim, da ih živiš, da budeš ono što ti sad nedostaje. Ne brini, ja sam obećala da o tebi neću pisati, i ćutim... Uhvati me ponekad da mjesečarim po stihovima i slovima izvezem tanku paučinu od poezije na tvom dlanu znajući da će se to raspršiti čim tuđu kožu dodirneš. Ne brini, ja sam srećna sa svojim obećanjem, znajući da je to jedan djelić tvoje slagalice za sreću.

Ja još uvijek imam privilegiju da mjesečarim po tvojim snovima, da budem bludni maštaroš po tvojim nemirima, da se zavučem u svaku poru tvoje kože i da ne osjetiš kad počneš da mirišeš na mene... Meni je dovoljno. Ja svoju sreću tražim u drugim stvarima, u tuđim očima koje još nisam srela, a za tebe čuvam svoj mir, svoju tamnu stranu koja tvoje divlje dlanove izaziva da sruši sve zidove oko mene... Da me od svih sakriješ, tijelom pokriješ, i drugome hladno bez riječi prepustiš... Ne brini, ja svoja obećanja ispunjavam...

...ja sam te cekao, moj crni labude jos od ko zna kad, podjimo sad

Kiša neprestano pada... Spira nesreću sa lica zemlje, ispira tugu sa ulica i odnosi je u jezgro zemlje, da tamo sagori, da je nema... Da proljeće dočekamo srećni, nasmijani, vedri, ponovo rođeni... Da oživimo zajedno s nebom kad se okrije od oblačnog jorgana i protegne soju ljepotu pred mojim očima...

Hoće li sa nebom se pojaviti i pravi ljudi? Pravi muškarci koji su negdje nestali? Oni snažni, sa odlučnim očima koje ti ne daju da progutaš lnedlu u grlu...ili to srce samo hoće da iskoči? Oni pravi koji znaju ženu držati na dlanu, koji znaju brinuti o njoj i kojima to nije "ispod časti"... Koji se ne stide biti djetinjasti sa njom, koji se ne boje reći one dvije riječi i još to pokazati u hiljadu skokova do neba... Oni koji znaju voljeti ženu bez šminke, i kad je razdražljiva u PMS-u, i kad joj se ćuti (ako takva žena ima)... Oni kojima neće biti nastrane fantazije i koji se ne boje prepustiti se sa njom... Jednom...Jedinom... Oni koji znaju imati jedinu... 

Hoće li se sa nebom pojaviti čovjek koji zna za dobra djela i humanost, kojem nije srce u džepu od papira, koji zna šta je pomoć drugom biću? Neki novi genetski lanac Balkanca koji zna za iskrenost i koji se ne stidi svog srca plašljivog... Čovjek koji svoje srce ne krije iza sedam brava i čeličnih zidova osuđeno na osamu i tamu, na prognanstvo i samoću, okovano i nijemo... Taj čovjek koji podržava, koji voli i  koji poštuje... Da li se takvi rađaju poslije kiše, kao pečurke, iz nekog tamnog mjesta... Hoće li kiša sprati strahove sa njih i osloboditi ih samoće na koju su se osudili, zadovoljavajući samo svoj muški životinjski nagon, bez srca u grudima...

Znam vas takve, znam vaše čelične zamke za dinosauruse u grudima što popunjavaju mjesto, hladne i surove... Znam vas preplašene ptice rugalice, znam tog  musavog dječaka kojeg krijete u sebi, zabranjujući mu da voli, da bude voljen. Znam za taj strah od emocija, mogućeg bola, strah od neiskrenih žena, od laži, prevara... Znam... Znam i da strah parališe, epiduralna anestezija osjećanja... Samovoljno izvršena giljotina... 

Pusti nek te kiša okupa svojom hladnoćom, nek sa njom sav strah istoči kroz tvoja umorna stopala i u cru zemlju se upije... Pusti nek vjetar zbaci taj poderani kaput ironije sa tvojih leđa, koji si danima i noćima krpio alkoholom u nekom zadimljenom klubu, tražeći žrtvu za to veče, neku koja će ti dati svoje tijelo kao igračku, bez duše... Pusti nek te prvo sunce obasja nečijim očima od kojih okrećeš glavu, ne želeći još jedan promašaj. Vjeruj u sebe... Vjeruj da je tvoje malo dijete u tebi sposobno da voli bez straha, vjeruj da ljubav nije zmija sa devet glava.... I vidjećeš kako kiše prestaju... Vidjećeš kako se svijet  mijenja... OSjetićeš da cvjetaš i ti sa proljećem... Osjetićeš esenciju života kako struji venama i bićeš srećan - živ si! Razuzdaj te bijesne plamenove starsti i prepusti se... Jer samo tako možeš dodirnuti zvijezde.,,