Tuesday, February 24, 2015

A za svet ko te pita....

Otvorila sam srce... Konačno, potpuno, cijelo... Raširila mu zgrčena krila koja već danima pokušava da ispravi... Paperje ispeglala na vjetru, posula ga mirisom života i pustila ga... Više se ne budim u zoru sa pitanjem "Koju masku danas da uzmem?"... Koju nijansu crvenog karmina da stavim a da oslika boju moje krvi...? Koju notu parfema a da zaudara na bol...? Nema više...

Više ne moram da se pretvaram da sam neko ko nisam, ne moram da budem dio vječite slagalice ljudi koji se samo pokušavaju uklopiti. Ne želim se uklopiti... Ne želim biti dio svijeta sa atrofijom duše, cerebralno paralisanih emocija, sa kancerom na duši... Ne!!!!! Sad konačno znam šta sam, znam koliko želim, i možda važnije - znam šta želim! A želim sve jer to zaslužujem. I ne prihvatam svačije ništa!

Tokom svojih dvadesetih dok sam bila još uvijek nesigurno mače koje je koračalo kroz svijet bijesnih pasa pokušavala sam na razne načine otkriti samu sebe, pokušavala sam ići u korak sa svijetom, sa zaostalom državom, trčala pod budnim okom modne diktature noseći štikle i diveći se mojim pravim nogama, JLo zadnjici, i mojim divnim blistavim osmijehom punim jeze i neisplakanih suza. Jer to svijet ne dozvoljava. Oko srca opsada, i Trnova ružica bi mi pozavidjela na bodljikavoj smrti na koju sam se osudila. Samo da bih bila dio društva koje nikad nije bilo dio mene!

I prije nego sam izdahnula, prije nego sam se iz svog pepela izdigla morala sam naučiti da zavolim svoje čudne osobine... Čudne svima osim meni. Morala sam naučiti da zavolim sebe, da otkrijem šta volim, kako volim, da uopšte naučim da volim! A to ne da je teško, nego je jebeno prokleto teško. Nije se lako suočiti sa sobom, nije lako sebi opaliti par šamara pravo preko srca, nit je jednostavno shvatiti zašto cipele sa visokom petom i tanga gaćice nisu važne; zašto nije bitno dal si debeo ili mršav... Bitno je ono u tebi, bitno je da li si srćan, bitno je da li si zdrav, bitno je ko si ti sam sebi. Jebeš svijet i dal se uklapaš u njega!!!!!

Napredovala sam. Izdigla se iznad svojih krhotina, polupanih lončića i pohabanih prostirki kojima sam pokrivala svoje izmučeno tijelo pokušavajući da srce oslobodim živice koju sam sama posadila. Trebalo mi je vremena da razumijem zašto nisam kao sav ostali "normalan" svijet... Trebalo mi je vremena da shvatim da ja jesam normalna, da moje vrijednosti nisu nikad mogle biti moje salonke koje sam poklonila... Da moj talenat nisu minice zbog kojih sam se osjećala manje ženstveno, ali više kao zupčanik u sistemu današnjih poremećnih vrijednosti. Shvatila sam da mi trčanje i trening ispunjavaju krvotok, a prava hrana stomak, ali da mi knjige ispunjavaju srce... Da mi dobri ljudi pune dušu i liječe moje rane koje sam ranije sama lizala kao ranjena mačka.

Danas, na pragu svojih tridesetih, kad se moji snovi polako ostvaruju, kad upoznajem toliko divnih ljudi koji su u stvari jednako "čudni" kao ja... Danas shvatam da sam u mnogome iznad lijepih djevojaka koje hodaju ulicama ovog grada očajnički pokušavajuči da se uklope u modne trnedove i najnovije stilove krečenja... Zašto sam iznad? Zato jer letim svojim krilima, zato jer mi je važnije da odem na trčanje nego u klub... Zato jer se ne trudim da se nametnem društvu kao identična kopija, već imam svoj ritam u kojem obaram oblake sa neba... Zato što sam možda već dugi niz godina potpuno samostalna, ne živim sa roditeljima i sama plaćam svoje račune, ali novac ne trošim na kupovinu stvari, već na trenutke u kojima stvaram uspomene, u kojima se smijem sa prijateljima koji nisu virtuelni i koji nisu samo imenica... Zato što mi nije važno da nosim štikle već mi trenerka apsolutno odgovara... Zato što punog srca izvadim knjigu iz torbe u lokalu dok pijem limunadu i odmaram se sama za svojim stolom dok me svi zabezeknuto gledaju... Zbog knjige ili zbog prazne 3 stolice... Nije me ni briga! A ne bi trebalo ni tebe biti! Da, tebe koji čitaš ovo...

Jer svrha života je upravo u trenucima u kojima je tebi lijepo, u kojima ne moraš biti ono što nisi... Do đavola, nikad ne trebaš biti ono što drugi hoće, već samo ono što ti osjećaš... Ne ispunjavaj hirove društva već svoje... I voli... Uvijek voli, cijelim srcem nikako na pola... Uvijek voli, vjeruj u ljubav, ispuni sebe tom esencijom života i raširi svoja krila, poleti ka suncu bez brige da li će te zapalliti njegova ljepota... Usmjeri svoj let ka zvijezdama...

Sad mogu konačno biti ja... Moj najdraži nakit - knjiga u rukama. Najdraži parfem - miris ljubavi...