Monday, February 23, 2015

U meni će zauvek ostati ona so...

Još uvijek bježim od tebe. Okrećem stopala naopako, na rukama hodam, idem ka zalasku sunca, samo da se od tebe sakrijem. Samo da ne mislim na život u venama, na srce koje se otima ludački u grudima da ka tebi pohrli po ko zna koji put... Da šapne da si MrRight po ko zna koji put. Nikom te ne spominjem. Grizem se za jezik kad poželim da ti pošaljem poruku, mail, da te pozovem, jer šta bih ti rekla... Svima pričam da nisi više moja prva misao, da si jedan od onih muškaraca koji ni sami ne znaju šta žele, da si neozbiljan, da nisi dovoljno snažan za mene...

Prećutkujem da svi moji šavovi tvojim ivicama pristaju, da mi oči uvijek gledaju u tvoje prozore kad slučajno zalutam na adresi 40... Prećutkujem da svi oko mene spominju tvoje ime, slučajno sasvim kao da si sinonim za muški rod... Prećutim da si mi ti prva misao kad mi neko spomene ljubav jer nije te niko mogao voljeti tako... Prećutim da su ruke ostale prazne i kažem da nisam spremna za sreću, da želim biti svoja... I od sebe te krijem, i od sebe ti trag zatirem samo da ne krenem, da budem jača od sebe.

Znam da su tvoji dlanovi otrovni, da na njima nema ni pedalj mjesta za mene... Ograđen svojim strahovima i svojim demonima kriješ se po mračnim klubovima željan pažnje, željan pogleda, željan mladosti. Bojiš se priznati da si željan ljubavi, da je u stvari nikad nisi ni osjetio u pravoj mjeri... Znam ti strahove, u mom imenu se nalaze. Znam da zadrhtiš kad se sjetiš. Znaš da to nije bilo slučajno... Da smo mi prevazišli slučajnosti u koje drugi vjeruju. Možda samo nije pravo vrijeme bilo... Možda nije još uvijek.

Možda nikad više neću prošaputati MrRight... Možda ću ti stotinu ovakvih tekstova napisati, knjigu posvetiti, ko zna... Ali znam, zauvijek će u mojim skivenim pretincima Nostalgije biti sakrivena tuga za tobom... Jer ispod tvojih trnjem okovanih zenica kuca plišano srce dječaka, vidjela sam ga,.. Uzalud se trudiš od mene da ga sakriješ, ja ću ga uvijek pronaći. Možda ću biti srećna pored nekog drugog, možda ćeš se nekad kajati... Možda ćemo se sresti i opet u vazduhu razbuktati plamen želje koja se nikako ne može ugasiti... Možda... Ali sigurna sam da, i kada budem sijeda starica, odgovor na pitanje "Za čim najviše žališ" biće isti kao i danas... Odgovor ćeš biti ti...