Friday, March 27, 2015

Ostavio sam je predugo u onim opasnim ćutanjima



Nisam htjela da priznam, možda nikad više neću... Možda je zbog Mjeseca u očima, možda je zbog kiše, možda zbog proljeća... Možda jednostavno ne želim više gutati riječi kao kamenje... Možda ne želim više ćutati poput  tišine, poput zidova u tvojoj sobi koji vrište mojim uzdasima... Možda jednostavno neću više da mi nedostaješ ovako tupo, udarnički, besvjesno...

Voljela sam... Čini mi se cijeli život... Jesam li bila voljena? Jesam... Možda ne onako kako sam željela biti ali jesam...
Cijelu jednu trećinu života sam potrošila na stranputice, na pogrešne ljude, na prave uspone, pogrešne oblake... Cijelu jednu trećinu života sam sanjala o tebi, tražila te u moru pogrešnih, koji su mirisali na more a u stvari bili samo jesen mog proljeća. Potrošila sam mnogo vremena na ćutanje, i na sakrivanje emocija koje me odvelo na galiju robova prepunu mojih strahova... Na galiju koja je polovila mojim isplakanim suzama, nasukala se stotinu puta na hridi moje duše sve dok je nisam zapalila i potonula zajedno sa njom.

Ćutim svaki put kad me uviješ u svoj dah, ćutim svaki put kad mi tišinom ispričaš da ti nedostajem... Ćutim, jer ako slučajno počnem disati riječi bi pokuljale iz mene kao lava.... I spalile sve pred sobom... Zato ćutim, i živim bez tebe... Živim dane, i trošim još neki razlomak života. Živim bez tebe, mogu bez tebe, srećna sam bez tebe... Ali ne želim biti. Kažu da zaljubljenost prođe s vremenom, sa ćutanjem, izgrizu je termiti vremena, postane samo fini prah zaborava... A ja i dalje ostajem tvrdi kamen postojanja... Mermer zaljubljenih nadanja... I čekam...

Čekam, a ni sama nisam sigurna da li ćeš mi ikad doći. Čekam te... A ne moram... Ne želim. Neću... Ukorim sebe kao majka dijete kad slomi najdraži porcelanski tanjir... Ukorim sebe da mogu biti srećna i bez tebe... da jesam srećna... A opet, uzdahnem svaku noć pred spavanje, pomolim se za tvoju sreću koju bezrezervno zaslužuješ... POželim da mi samo manje fališ, da mi samo manje miriše jastuk na tebe... Poželim kožu da svučem, da je izvrnem naopako, da tvoje dodire u meso utisnem,.. da te svuda više ima nego kod tebe... da budeš moje svitanje... Da ne moram da ti želim sreću, već da budem tvoja sreća... Samo zato što sam ti obećala da neću pisati o tebi, to ne znači da mi manje nedostaješ... Možda samo ne smijem da ti kažem, da se ne uplašiš... A kako i ne bi... Jer ova ljubav... Ovo nije kao ranije... Ovo nije kao sutra... Ovo je samo sada... Nikad više.... Jer svako sutra biće još veće... Jače... Možda i bolje da pobjegnemo oboje... Ti bježi ako možeš... Ja ću te čekati... I sanjati... I nedostajaćeš mi. Živjeći bez tebe, mada ne želim. Ali biću srećna jer znam da tamo negdje postojiš, da si srećan, i ako budeš bar djelić voljen kao sad - onda ću i ja imati smisao. Jer ja sam ti smisao dala...

Saturday, March 21, 2015

Nedostajem i ja onako lud...



Kako da se odbranim od drhtaja koji mi potresa tijeo svaki put kad ga sretnem? Kad mi usne ostanu krvave, nagrižene kao prezrele šljive... Kad mi leđa ostanu iskidana, a duša rastrgnuta između obećanja i srca... Kako da okrenem leđa kad me stegne uz sebe kao da je to poslednji put da me vidi...? Kako da prestanem da budem nespokojno i bezrazložno zaljubljena u ideju o tom čovjeku, u ono što on jeste, u ono što krije, u ono što isijava iz njegovih zenica i njegovog smijeha svaki put kad mi se zubi zariju u njegovo tijelo...? Kako da ispunim obećanje dato u jednoj istoj noći...?

Tog čovjeka, takvog, idealnog, sam ja uzvisila svojim emocijama. Da li ga samo ja vidim drugačijim zenicama, ispod svih tih maski zabavnog čovjeka kojeg ništa ne može da dotakne...? Da li samo ja vidim dječaka koji je prepun smijeha, čije je srce pretoplo od neke neobične nijanse ljubavi...? Da li samo ja osjećam svaki zagrljaj drugačije od tih nezrelih klinki koje u njemu vide muškarca i tijelo... Vide li one nijanse tuge iza zenica dok mi šapuće u vrat najljepšu istinu, osjete li nedostajanje u njegovim venama kojima me grli dok mi se tijelo grči od obuzdavanja emocija da ne prasnu iz mene kao nabujala voda iza brane... Taj čovjek, takav, nestalan i uzvišen, takvog ga je lako voljeti. I kako da progutam srce dok osjećam strah u njegovom glasu pri svakoj riječi "...posle mi nedostaješ..."

Pišem mu skrivene riječi svuda, ostavljam ih kao blatnjave tragove gdje god stignem, šapućem mu o nedostajanju svakim dodirom, svakim pohgledom, i ne znam da li on razumije nemušti jezik moje kože... A sve je to malo... Sve to ne govori ni izbliza koliko mi je u stvari bilo nastanjeno praznine pod kožom bez njega. Kao da je velika tri broja... Preliva iz mene, dok ga moje zenice gutaju kao psi gladni krvi... Kao da ću umrijeti onog trena kad izađe iz sobe... Iza sebe ostavlja samo miris kože, miris muškarca kojeg bih cijelim bićem voljela... Zatvaram vrata, pretvaram sobu u hermetičku kutiju, upijam svakim atomom svog bića taj miris koji ostaje iza njega, upijam da bih mogla da od toga hranim ovo đavolje divlje srce gladno ljubavi... Jer, ma koliko bježao, osjećam, uz mene bi ostao...

Ponekad, možda i najpametnije je pustiti pticu da leti... Pustiti je da ode, sigurna samo u jedno... Da se u te zidove uvijek može vratiti... Da je to jedino mjesto gdje može biti sigurna, sa svojim krilima od vazduha. Tako ja njega puštam, a rado bih se u njega upila... Za mene je MrRight, za mene je idealan, onakav kakvim ga vidim, sa svojim manama i strahovima, sa svojim branama i zidovima, sa tugom i nostalgijom, sa prašinom u koracima i ludilom u dlanovima...  On, koji je bio moje vaskrsenje, i koji je bio moje samrtno oružje, koji je moj pepeo, i kojem nikad neću priznati koliko mi nedostaje... Možda ću samo jednom uspjeti da prošapućem da nikad nisam obećanje ispunila, da nikad nisam prestala biti tako bezuslovno zaljubljena u ideju o zaljubljenosti u tog čovjeka...


Friday, March 20, 2015

Smanji gas, preuzmi kontrolu, vrati se u svoj ritam. Idemo dalje...

Svi su danas očekivali pomračenje sunca... Gledali put neba, dizali ruke... A niko ne primjećuje pomračene umove oko sebe, pa čak ni svoj. Niko ne primjećuje da je danas i proljeće došlo.. Niko ne primjećuje da smo ga čekali sa mnogo većom željom nego pomračenje koje je ionako slabo ko vidio...

Čekali smo i čekali... I cijeli život samo nešto čekamo.
Čekamo da odrastemo kako bi patili za djetinjstvom...
Čekamo da krenemo na fakultet kako bi patili zam jčinim zagrljajem i toplom domaćom supom...
Čekamo onu savršenu polovinu nas samih samo da bi se posle par godina razveli....
Čekamo neke prave godine da bi imali djecu, i obično biološki sat otkuca ponoć...
Čekaš sniženje da bi kupio te strašne najkice...
Čekaš subotu veče da izađeš u klub, napiješ se i obrukaš se pred nekom isto tako pijanom djevojkom...
Čekamo da se prijatelji sastave sa raštrkanim vremenom kako bi zajedno pošli u novi lokal... Ja obično na kraju odem sama... Postoje tako mjesta u kojima jednostavno mogu da sjedim sama za stolom, da čitam knjigu i pijuckam limunadu bez obzira što me pojedini možda čudno gledaju...
Neka ih neka gledaju, ja obijam da čekam...

Čekamo i neka bolja vremena kako bi pošli na putovanje za kojim tako žudimo... A ja ću se radije odreći novih farmerica umjesto putovanja u Dubrovnik, pa čak i ako pođem sama... Pa šta? Da, možda će me čudno gledati u busu, i možda se pitati gdje ću, i možda se brinuti s kim ću, ali ja ne živim za druge... Živim za sebe. Želim da umrem sa sjećanjima, a ne sa snovima...

Vidiš, cijeli život ti prođe čekajući ono što nikako da dočekaš... Uvijek su pogrešni trenuci, dok ih ti ne učiniš pravim.. Uvijek su pogrešni ljudi dok od njih ne napraviš prave.. Pogrešna skretanja, pogrešne ulice... Sve ti je pogrešno jer uvijek čekaš nešto bolje... Umjesto da živiš u trenutnku, u onom "sada" ti čekaš uvijek neko  mutavo "sutra" koje se još nije ni rodilo...

I tako čitav život čamiš čekajući ko kak'a budala mahnita...

Ja eto neću... Neću da čekam, neću da mi život tako prolazi. Neću da mi dani prolaze čekajući uzaludno, maštajući i pitajući se "Šta bi bilo kad bi bilo..." Želim sve i želim to odmah. Meni nije čudno poći sam na more, nije mi čudno poći sam u šetnju i na trčanje, nije mi čudno i nije mi teško. Nekad je samoća bolje društvo od pojedinih ljudi... Posebno od onih koji su mrtvi, koji dišu radi reda i samo nešto čekaju...

Nisam čekala pomračenje, ali jesam proljeće... Radovala sam se svakom zimskom danu, protekli mjesec sam maksimalno iskoristila svo slobodno vrijeme, i istina, možda nisam uspjela da se vidim sa pojedinim ljudima, ali sam uspjela da sebi ispunim sitna zadovoljstva bez obzira što su me možda malo čudno gledali.

Više ne razmišljam, samo pustim srce da raširi krila, pustim da se koraci pruže pa gdje me odvedu... Neće biti pogrešan put sigurno, jer za mene to više ne postoji. Ja sam ozdravila od pogrešne bolesti, od svih pogrešnih ljudi, i ljubavi... Prošlost sam konačno ostavila iza leđa, ne okrećem se i ne patim. Sad želim više, želim nebo i svijet... I krila... I želim da i ti prestaneš da čekaš, želim ti da živiš... Da putuješ, da dišeš srcem a ne plućima, želim ti da voliš... Želim ti da udahneš proljeće po prvi put u krvotok i prepustiš se životu...

Monday, March 16, 2015

...ne pali uzalud fenjer na tremu kad me otmu magle jedne jeseni...



Ja koja vjerujem u ljubav... Ja koja vjerujem da je porodica stub i osnova svake osobe, da smo ono što ponesemo iz kuće... Vjerujem da ne postoji problem koji nema rešenje.

Znam da su danas poremećene vrijednosti, znam da su mladi ljudi potpuno zalutali u modernom svijetu tehnologije i iskvarenosti. Znam da je borba za opstanak veća nego ikad, znam da roditelji često nemaju vremena za probleme svoje djece, znam da su djeca ćutljiva i misle da sve mogu sami da riješe, a onda obično bude kasno...

Nje nema više. Ona je svoje srce u rukama ponijela put neba, to nevino mlado srce k'o u srne. Nestala u jednoj noći da nikad ne ponikne, da crne orhideje budu posute pod njenim stopalima dok bude koračala po oblacima. Nestala, i juče pronađena. Otkinuta od svjetlosti, odnešena s vjetrom. O njoj će pisati, o njoj će šaputati, suze proliti i nastaviti dalje. Svi osim onih koji su joj to iste srce stavili na dlanove kad su je donijeli među ovaj surov svijet.

Znaš, ja sam juče provela pet predivnih sati sa mojom familijom. Sa ljudima koje nisam vidjela odavno, i koji su mi nedostajali a da nisam bila ni svjesna toga. I slušala sam priču o ljubavi, njih dvoje koji u maju slave zlatnu svadbu, koji su isto tako jednom izgubili sina a ja brata. Kako su preživjeli? Kako izdržali? Ne znam, ali su preživjeli. Ali su jači nego mnogi današnji brakovi. Snažniji... Iskreniji. I njeni roditelji će možda vremenom preboljeti, naučiti da žive sa bolom, nadati se da su učinili sve što su mogli, možda negdje u dubini sebe će osjećati krivicu, ali sigurna sam da su bili najbolji roditelji, da su dali sve od sebe, i da nekad ljubav jednostavno nije dovoljna da zaštitiš svoje izleglo vrapče...

Ja sam juče imala svaki razlog za sreću... Za vrisak sreće... Dok su oni juče slomili i zadnju nadu. Koliko će biti takvih roditelja? Koliko će biti maslačaka surovo istrgnutih iz zemlje prije nego dočekaju svoja bijela paperja? Zar je postojalo nešto što je moglo biti vrijednije od njenog mladog života? Ona se nikad neće više nasmijati, neće osjetiti sunce koje nam se stidljivo pomalja posle kiša, njeni će drugovi iz škole ostati uskraćeni za njenu matursku haljinu... Ostaće uskračeni za njenu ljubav... A mi smo ostali uskraćeni za još jednu mladost...

Surovo... Mi ćemo nastaviti da brinemo oko gluposti, a njeni roditelji će biti jedini koji će je pamtiti i svaki put suzama zaliti hladnu zemlju... Ja mogu samo ovako sačuvati malu uspomenu na nju... Samo ovako mogu srcem poželjeti da je ona srećnija na nebeskom svodu, nego što je bila ovde... Nadam se da je našla svoj mir, iako je ovde ostavila prazninu za jedno mjesto u mnogim srcima. Prazninu koja se neće moći ispuniti novcem, telefonom, garderobom... Koja se neće moći tek tako zakrpiti u srcima ljudi koji su je znali.

Počivaj u miru djevojčice...


Saturday, March 14, 2015

Ovo fali iz sredine...



Nedostaješ mi, priznajem.
Više nego što bih smjela priznati.
Više nego što želim prihvatiti.
Više nego što mi smiješ nedostajati.
Već danima.
Od poslednjeg poziva i onog blesavog smijeha u ponoć koji je odzvanjao u sobi koja je još pamtila vrisak.
I tvoje prijateljstvo koje si mi potvrdio.
I prigušenu želju koju sam osjetila.
Poželim se kao nekad zavući u tvoja ramena, skupiti se uz tvoja leđa kao uz spas, udahnuti te u krvotok i disati te dok mi život ne iscuri kroz dlanove.
Poželim ponovo da budem zaljubljena u tebe preko glave, iako možda nisam ni prestala biti.
Poželim da mi nedostaješ pa ti pišem...
Ćutim dok sričem slova, dok ih krijem od tebe da ih ne nađeš, da te ne uplaše...

Uvijek ćeš mi mirisati na avgust, na ljeto, na so u trepavicama.
Uvijek će mi nedostajati prvi poljubac sa rukom oko vrata i drugom oko struka, filmski nestvaran...
Uvijek će mi nedostajati zore, i ono što sam vidjela u tvojim zenicama svaki put kad su ti oči gubile sjaj.
Ranjivi dječak željan zagrljaja, željan ljubavi, željan života.
Ja sam to umjela da vidim u tebi, a znaju li  drugi?
Znaju li one kojima noćima plćaš račune?
Znaju li da osjete potrese kroz tvoju kožu dok ti se muti vid od zagrljaja?
Znaju li da ćute kad treba da pustiš srce da trči?
Znaju li te čekati kao ja?
Biti glina koju vaješ svojim prstima, dok ostavljaš otiske zuba na leđima...
Zna li iko biti ovako ludački zanesem tvojim uzdahom, tvojim glasom, tvojim mirisom...
Ne mirisom parfema kojeg držiš kod ulaznih vrata.
Ne mirisom šampona koji stoji na trećoj polici.
Za mirisom muškarca koji jesi,..

Ne brini, ne pišem o tebi.
Ne brini, tvoj mir je siguran u mojim redovima.
Tvoj led je okovan u mojim rukama.
Ne brini, ne pišem nikad o tebi.
Ne razmišljam o tebi.
Ne nedostaješ mi...
Zaista, samo mi je važno da budeš srećan, da budeš potpun, da budeš živ, istinski živ.
Važno mi je da znam da si voljen, više nego što bih ja mogla da te volim.
Ako te neko može voljeti tako.
Važno mi je, pa nema veze ako mi nedostaješ.
Uvijek ćeš. Ali to je moja stvar.

Wednesday, March 11, 2015

Život baš i nije bog zna šta, al za svaki slučaj navek uzmem šta mi da....



NAPOMENA: Tekst je subjektivan... u svim nijansama subjektivnosti... Sve kritike i neslaganja okačite prvoj mački na rep.

Svako jutro na poslu, nakon završenih obavezica, navika mi je da prelistam stranice koje volim na fb, da pronjuskam po mailu, i malo po forumu koji pratim. I svako jutro vidim, osim par zaista zanimljivih članaka, i gomilu (čitaj Mt.Everest) sranja. Od nebuloznih fotografija koje meni lično nemaju smisla, preko savjeta za "zdravlje iz prirode", gomile "zdravih recepata za kućnu upotrebu", "čudesnih" dijeta za mršavljenje i još toliko citata o srećnom životu... I sve to, a opet smo nekako najbolesniji... Opet nikako da smršamo... Opet smo najnesrećniji... Opet više gledamo tuđa posla nego svoja... Opet više kritikujemo nego što nasmijavamo... I opet sam izgubila 2,5h svog života u nepovrat.

Šta bi se desilo kad bi sve te savjete sa Fb, koji je očigledno postao svjetski psihijatar i još uz to besplatan, primjenili u stvarnom životu? Da li bi zaista bili srećniji kad bi izvukli nos iz tuđe guzice, i posvetili vrijeme svojoj porodici, baštovanstvu, ili čak treningu? Da, gospođe sa viškom kilograma koje konzumirate neku od kratkotrajnih dijeta za ljenčuge... Da li bi zaista bili srećniji kad bi voljeli sebe i druge, i kad bi svima željeli samo najbolje, kad nas ne bi zanimala politika, i kad bi zaista svaki dan popili čašu mlake limunade, i pred spavanje šolju sode bikarbone (uz obavezno podrigivanje)...

Moja interesovanja su poput mozaika... Od zaista zdrave ishrane koju praktikujem, preko zaista efektivnih treninga kojima održavam svoju liniju na koju sam svakog dana ponosna jer znam koliko sam znoja prolila zbog nje, preko zaista dobrih kolumnista koje sa uživanjem čitam, preko zaista sjajnih knjiga koje mene lično oduševljavaju, i dobrih filmova koje volim da odgledam... Usavršavam svoje skromne vještine u kuhinji i ponosna sam i na to. Ne pratim tuđe statuse, ali zaista nemam vremena za to. Ne lakiram nokte i ne idem kod manikira jer mislim da nema tog gela ili laka koji se ne bi izlizao nakon dva dana koja ja provedem u pranju posuđa... Dobro je da još imam bilo kakve nokte. Ono što pročitam o životu a što je napisao neko sigurno pametniji od mene, zaista i primjenjujem. Ne zanima me komšijina krava, ni ljubavnica, ne zanima me zašto neko nosi roze košulje, firmirane cipele ili je neko bio u Hard Rock Cafe pa hamburger platio 9e (Fb je strašna mahaluša, neke stvari je nemoguće da ne saznaš). Zanimaju me srećni momenti mojih prijatelja pa da mogu tu njihovu radost da osjetim... Zanimaju me njihovi uspjesi pa da uz njih i ja budem uspješnija... Zanimaju me oni kojima nije žao da se odreknu jedne dojč kafe zarad pomoći bolesnom djetetu...

Mislim da nikad nije bilo više sranja na internetu kao danas, a sigrno ih ima manje nego sutra. Zabavni su mi sklopovi koji citiraju pisce koji nisu napisali citirano, koji su od svih knjiga pročitali samo onu "Copy-paste uputstvo" i poseban krug pakla postoji za one koji nemaju pametnija posla nego vise na chatu i smaraju ljude koji su zauzeti možda nekim drugim stvarima. Šta bi se desilo kad bi Facebook "otišao na bolovanje"? Da li bi nastala opšta svjetska katastrofa? Ili bi se možda ljudi vratili jedni drugima...? Naravno, ima on svoju dobru stranu, nije sve 50 nijansi sjebano, ali šta bi ljudi danas radili kad ga ne bi bilo?

Priznajem, internet koristim više kao neophodnu literaturu za sva moja interesovanja, ali i to samo kad nisam zauzeta stvarnim ljudima, pisanjem, treningom ili kuhinjom (što mi zaista uzima dosta vremena)... Naučila sam mnogo, upoznala zaista divnih ljudi, ali ne gubim vrijeme na nebulozne viceve, fotografije kafe i crtaća, maca i kuca, ne gubim vrijeme na čarobne dijete od kojih samo možeš da se razboliš, i definitivno ne slušam savjete o "zdravom" psihičkom životu. Sve savjete koje sam prihvatila bili su od moje mame i mog psihologa, i to mi je sasvim dovoljno za srećan život. Mnogo toga sam naučila sama živeći stvarni život, stvarajući uspomene i prijatelje umjesto još jednog nepotrebnog para cipela, ili nove torbe po zadnjoj podgoričkoj modi. Možda nisam u trendu jer se ne čekiram u Brajeru i Velvetu, ali zato nemam celulut, grip ni višak kilograma, a u svakom gradu imam nekog kome se mogu javiti da popijemo kaficu i ispričamo se van chata... Ne zavisim od roditelja, svoje račune i stan plaćam od svoje plate, istina, mnogo puta prekrajam mjesec, i možda jedino što  mi ponekad nedostaje u odnosu na ove lakirane princeze sa Fb jeste da nekad dođem s posla a da ne moram da spremam klopu... :) Što je još jedan od razloga zašto nemam vremena da se dopisujem, da "visim" na fb i što me apsolutno ne zanima koliko je Marović sklonio miliona na račun svoje supruge.

Suština svega... Vjerujem da bi Fb i internet bili zaista sjajna stvar kad bi ih koristili u prave svrhe. Jer stvarni život je neprocjenjiv. Zagrljaj i poljubac nemaju binarni kod niti će nekad moći da se dočaraju riječima ma koliko stihoklepaca postojalo... Život i ljubav se osjećaju, doživljavaju... Ne kucaju se na tastaturi...

Otišla sam da radim sad...



Sunday, March 8, 2015

Da su se žene više dogovarale, možda danas u ovoj zemlji ne bi svaki drugi-treći most pretendovao da bude granica....

Nikako ne znam kako da počnem ovaj post. Želim ga posvetiti današnjem prazniku, ali ne smatram sebe feministkinjom. Jer mene jesu izgradile jake žene - moja mama, i moja baka, i moja tetka, moja sestra, ali isto tako su me izgradili i dobri i loši muškarci. Ne znam ni da li želim da čestitam 8.Mart svim ženama... Iskreno, ne zaslužuju ga sve žene. 

Istorija je čudna, i možda po malo okrutna prema ženama. Žena je uvijek djelovala iz sjenke, ona je bila ta koja je mogla da utiče na muškarca, koja je donosila novi život na svijet, žene su bile vladarke, bile su vještice, bile su kraljice, bile su kurve, bile su majke, bile su supruge, bile su partizanke, špijuni, bile su voljene i bile su kažnjavane, bile su sluškinje i bile su gospodarice. Imale su one svoja prava još od Eve... Možda ne ista kao muškarci, ali iskreno... Žena ne može da može da bude ravnopravna sa muškarcem. Nikada!

I dok mi muškarci kliču, a žene me psuju, moram stati iza svojih riječi. Žena i muškarac nisu nikad ni bili ravnopravni. Žena je, moramo priznati, superiornija. Ona je ta koja devet mjeseci nosi novi život ispod svog srca, i dok joj se tijelo razdvaja u nemogućim bolovima, ona je ta koja donosi taj život na svijet. Ona je ta koja ustaje noću i brine o tom malom životu, ona je ta koja razmišlja o hrani, ona je ta koja danas trči na posao, i sve postiže. Ženama su danas nametnute super moći, ona je uvijek uspješna majka, žena, poslovni partner, supruga, ljubavnica... Ona za sve ima vremena, i ona sve može. Ma malo sutra može. To što se žena danas idealizuje to je samo dobar marketing. Žena je krhko biće, staklenog srca, i lako je može razbiti najmanji ton. Ali ona to neće pokazati. I to je ono što je čini super ženom. 

Složiću se sa današnjim stavovima svih feministkinja, složiću se da muškarac i žena trebaju biti jednako tretirani na poslu, da trebaju imati mogućnost jednake zarade, da trebaju imati jednako radno vrijeme, jednake uslove, jednake šanse, da trebaju imati mogućnost da oboje bez stida ispolje svoje emocije i stavove. Borba za rodnu ravnopravnost nikad nije bila jača, ali nisam sigurna koliko je ispravna. Kad sam vidjela MrRight-a da plače, on koji je u mojim očima bio do tog trena stijena, oličenje muškosti i snage, odjednom je postao ranjivi dječak, neko jednak meni, neko sasvim normalan, i običan, čovjek sa dušom. I zbog toga je porastao u mojim očima još više, a u srcu... Bio je na tronu. Nije to za mene trenutak slabosti, nije bio manje muškarac u mojim očima. Tu vrstu ravnopravnosti, emotivnu jednakost među ta dva svijeta svim srcem ću da podržim, jer mi nismo skrojeni od kamena i blata, već od srca i emocija. Ali nisam za ravnopravnost kad su u pitanju mnoge stvari. Žena je zbog jurnjave za karijerom, zbog opravdane borbe za opstanak u ovom ludom svijetu izgubila niti sa tradicionalnom ženom koja je imala najteži posao, a to je biti majka, biti žena, biti ljubavnica, biti ona spona što drži porodicu na okupu. 

Svako vrijeme ima svoje prednosti i mane. Za mene ovaj praznik ne pripada meni, ni djevojčicama koje se trude biti odrasle, ni djevojkama kojima je glavni problem u  životu šta će kupiti, gdje izaći, i koliko novca na računu ima novi dečko. Ne! Ovo je praznik za sve one žene heroje koje su samohrane majke i koje znaju šta je borba. Ovo je praznik za sve one žene koje su bile žrtve nasilja i koje su imale hrabrosti da progovore i da se izbore sa tim. Ovo je praznik za sve one žene koje su pobijedile svoje demone, i koje su se izvukle iz tabu tema o kojima svi pričaju po ćosškovima. Ovo je praznik za one žene koje su se nekad porađale u njivama, i odmah potom nastavljale da rade, koje su rublje prale u hladnim rijekama a ipak su bile uspješne majke i poštovane žene. Takve žene, i priče o njima su mene gradile. Te žene, tihi borci i veliki heroji... Za njih je ovaj praznik. Za one koje se svakodnevno bore za bolji položaj žene u društvu, koje se bore za školovanje djevojčica u Africi, za svih onih 280 djevojčica koje su otete u Nigeriji i za njihove majke... Za takve je ovaj praznik, za te žene heroje... Njima ga čestitam. Jer takve žene su oličenje onih istih koje su i stvorile ovaj dan. 


Wednesday, March 4, 2015

Ponekad je najteže uraditi nešto Lako, i najkomplikovanije shvatiti nešto Jednostavno.....

Sasvim slučajno jutros, dok se borim sa počecima prehlade, i pod potpunim uticajem Punog mjeseca naiđoh na pjesmu...

The house that built me

Preplavi me nostalgija, neki čudan nemir, i srce se steže kao da se zgrčilo malo, za pola broja... A veliko je. veće od moje kuće u kojoj sam rođena i u kojoj sam odrasla. Ta kuća iz ko zna koje godine... Sjećanja sama od sebe kao mlijeko kad prekipi pa se rasipa... Navriješe, bez odobrenja...

Kako olako prihvatamo taj dom, taj korijen... Kako olako prihvatamo sve uspomene koje imamo iz tih par kvadrata, posebno mi djeca radničke klase. Kad odemo, ne osvrćemo se više na taj prag na kom su roditelji ostali, rijetko pišemo, rijetko zovemo, i nikad nemamo vremena da dođemo... Budemo željni velikog ora, plaža, provoda, umjesto majčinog krila, i očevog strogog pogleda. Budemo željni novog auta i novih krpica, ne razmišljajući možda da postoje neke važnije stvari u životu.

I onda kad je najteže, znamo put do tih iskrzanih zidova gdje u tvojoj dječijoj sobi i dalje sve miriše na uspomenu... Na tinejdžerske probleme, na školske dane... Na mom zidu i dalje izblijedjelim slovima piše moja pjesma koju sam napisala noć uoči mog polaska za Podgoricu. I dalje stoje sve moje plišane igračke koje sam godinama dobijala od nekih meni dragih osoba. I dalje stoji zdjelica sa pijeskom iz Tare koju sam ponijela kao uspomenu na jedan predivan dan sa, sada već bivšim momkom. I dalje stoje sva pisma koja sam razmjenjivala sa mojom predivnom drugaricom iz Novog Sada... Vojničko pismo druga koji više nije živ... Ja, i sve moje... Još uvijek leži tamo u krevetu za jedno...

Previše brzo žurimo da pobjegnemo iz zidova u kojima smo bili najsigurniji, u kojima smo bili najvoljeniji. Ne postoji ljepše mjesto na planeti, ma koliko ga tražili... Taj ćošak u kom sa majkom sjediš zimi ispred šporeta i uz kafu čavrljaš o životu i o momcima... Onaj trpezarijski sto za kojim sa ocem piješ pivo i pričaš o svemu. Taj isti sto ispod kojeg si pravio šator kad si bio klinac... Bar ja jesam. Moje malo utočište.

Otišla sam i ja kao mnogi. I nisam znala šta sam ostavila iza sebe. Nisam znala da je dio mene zauvijek ostao prikovan tamo u toj slici na zidu na kojoj smo ja i sestra za njen deveti rođendan. Nisam shvatala jačinu te fotografije i koliko je ona velika... Nisam shvatala koliko je mene otišlo sa mnom, a koliko je ostalo u tim hladnim zidovima mog djetinjstva. Nisam uvijek išla tamo sa osmijehom, priznajem. Ali sve bih dala da mi nekad u nedelju ujutru zamirišu majkine palačinke, ili pak uštipci sa maslacem i medom... Da tako nekad, kad je pun mjesec kao ovaj danas, da se mogu zavući u majčino krilo i zaboraviti na stvarnost i na borbu za život koja se svakim danom odvija u svijetu odraslih... Ponekad mi nedostaje i ta kuća u kojoj su moji prvi koraci... Ta kuća u kojoj su moji promašaji... Moje suze i osmijesi... Moji temelji...

Previše je jednostavno okrenuti leđa i prekinuti veze sa tim parčetom starudije... Ali znamo da je najteže uraditi te jednostavne svari. Najteže je prekinuti veze sa sobom... Ja to više i ne želim. Jer ta kuća u ulici neke brigade je ono što sam ja... To je moja kkućica od čokolade...