Saturday, March 21, 2015

Nedostajem i ja onako lud...



Kako da se odbranim od drhtaja koji mi potresa tijeo svaki put kad ga sretnem? Kad mi usne ostanu krvave, nagrižene kao prezrele šljive... Kad mi leđa ostanu iskidana, a duša rastrgnuta između obećanja i srca... Kako da okrenem leđa kad me stegne uz sebe kao da je to poslednji put da me vidi...? Kako da prestanem da budem nespokojno i bezrazložno zaljubljena u ideju o tom čovjeku, u ono što on jeste, u ono što krije, u ono što isijava iz njegovih zenica i njegovog smijeha svaki put kad mi se zubi zariju u njegovo tijelo...? Kako da ispunim obećanje dato u jednoj istoj noći...?

Tog čovjeka, takvog, idealnog, sam ja uzvisila svojim emocijama. Da li ga samo ja vidim drugačijim zenicama, ispod svih tih maski zabavnog čovjeka kojeg ništa ne može da dotakne...? Da li samo ja vidim dječaka koji je prepun smijeha, čije je srce pretoplo od neke neobične nijanse ljubavi...? Da li samo ja osjećam svaki zagrljaj drugačije od tih nezrelih klinki koje u njemu vide muškarca i tijelo... Vide li one nijanse tuge iza zenica dok mi šapuće u vrat najljepšu istinu, osjete li nedostajanje u njegovim venama kojima me grli dok mi se tijelo grči od obuzdavanja emocija da ne prasnu iz mene kao nabujala voda iza brane... Taj čovjek, takav, nestalan i uzvišen, takvog ga je lako voljeti. I kako da progutam srce dok osjećam strah u njegovom glasu pri svakoj riječi "...posle mi nedostaješ..."

Pišem mu skrivene riječi svuda, ostavljam ih kao blatnjave tragove gdje god stignem, šapućem mu o nedostajanju svakim dodirom, svakim pohgledom, i ne znam da li on razumije nemušti jezik moje kože... A sve je to malo... Sve to ne govori ni izbliza koliko mi je u stvari bilo nastanjeno praznine pod kožom bez njega. Kao da je velika tri broja... Preliva iz mene, dok ga moje zenice gutaju kao psi gladni krvi... Kao da ću umrijeti onog trena kad izađe iz sobe... Iza sebe ostavlja samo miris kože, miris muškarca kojeg bih cijelim bićem voljela... Zatvaram vrata, pretvaram sobu u hermetičku kutiju, upijam svakim atomom svog bića taj miris koji ostaje iza njega, upijam da bih mogla da od toga hranim ovo đavolje divlje srce gladno ljubavi... Jer, ma koliko bježao, osjećam, uz mene bi ostao...

Ponekad, možda i najpametnije je pustiti pticu da leti... Pustiti je da ode, sigurna samo u jedno... Da se u te zidove uvijek može vratiti... Da je to jedino mjesto gdje može biti sigurna, sa svojim krilima od vazduha. Tako ja njega puštam, a rado bih se u njega upila... Za mene je MrRight, za mene je idealan, onakav kakvim ga vidim, sa svojim manama i strahovima, sa svojim branama i zidovima, sa tugom i nostalgijom, sa prašinom u koracima i ludilom u dlanovima...  On, koji je bio moje vaskrsenje, i koji je bio moje samrtno oružje, koji je moj pepeo, i kojem nikad neću priznati koliko mi nedostaje... Možda ću samo jednom uspjeti da prošapućem da nikad nisam obećanje ispunila, da nikad nisam prestala biti tako bezuslovno zaljubljena u ideju o zaljubljenosti u tog čovjeka...