Friday, March 27, 2015

Ostavio sam je predugo u onim opasnim ćutanjima



Nisam htjela da priznam, možda nikad više neću... Možda je zbog Mjeseca u očima, možda je zbog kiše, možda zbog proljeća... Možda jednostavno ne želim više gutati riječi kao kamenje... Možda ne želim više ćutati poput  tišine, poput zidova u tvojoj sobi koji vrište mojim uzdasima... Možda jednostavno neću više da mi nedostaješ ovako tupo, udarnički, besvjesno...

Voljela sam... Čini mi se cijeli život... Jesam li bila voljena? Jesam... Možda ne onako kako sam željela biti ali jesam...
Cijelu jednu trećinu života sam potrošila na stranputice, na pogrešne ljude, na prave uspone, pogrešne oblake... Cijelu jednu trećinu života sam sanjala o tebi, tražila te u moru pogrešnih, koji su mirisali na more a u stvari bili samo jesen mog proljeća. Potrošila sam mnogo vremena na ćutanje, i na sakrivanje emocija koje me odvelo na galiju robova prepunu mojih strahova... Na galiju koja je polovila mojim isplakanim suzama, nasukala se stotinu puta na hridi moje duše sve dok je nisam zapalila i potonula zajedno sa njom.

Ćutim svaki put kad me uviješ u svoj dah, ćutim svaki put kad mi tišinom ispričaš da ti nedostajem... Ćutim, jer ako slučajno počnem disati riječi bi pokuljale iz mene kao lava.... I spalile sve pred sobom... Zato ćutim, i živim bez tebe... Živim dane, i trošim još neki razlomak života. Živim bez tebe, mogu bez tebe, srećna sam bez tebe... Ali ne želim biti. Kažu da zaljubljenost prođe s vremenom, sa ćutanjem, izgrizu je termiti vremena, postane samo fini prah zaborava... A ja i dalje ostajem tvrdi kamen postojanja... Mermer zaljubljenih nadanja... I čekam...

Čekam, a ni sama nisam sigurna da li ćeš mi ikad doći. Čekam te... A ne moram... Ne želim. Neću... Ukorim sebe kao majka dijete kad slomi najdraži porcelanski tanjir... Ukorim sebe da mogu biti srećna i bez tebe... da jesam srećna... A opet, uzdahnem svaku noć pred spavanje, pomolim se za tvoju sreću koju bezrezervno zaslužuješ... POželim da mi samo manje fališ, da mi samo manje miriše jastuk na tebe... Poželim kožu da svučem, da je izvrnem naopako, da tvoje dodire u meso utisnem,.. da te svuda više ima nego kod tebe... da budeš moje svitanje... Da ne moram da ti želim sreću, već da budem tvoja sreća... Samo zato što sam ti obećala da neću pisati o tebi, to ne znači da mi manje nedostaješ... Možda samo ne smijem da ti kažem, da se ne uplašiš... A kako i ne bi... Jer ova ljubav... Ovo nije kao ranije... Ovo nije kao sutra... Ovo je samo sada... Nikad više.... Jer svako sutra biće još veće... Jače... Možda i bolje da pobjegnemo oboje... Ti bježi ako možeš... Ja ću te čekati... I sanjati... I nedostajaćeš mi. Živjeći bez tebe, mada ne želim. Ali biću srećna jer znam da tamo negdje postojiš, da si srećan, i ako budeš bar djelić voljen kao sad - onda ću i ja imati smisao. Jer ja sam ti smisao dala...