Friday, March 20, 2015

Smanji gas, preuzmi kontrolu, vrati se u svoj ritam. Idemo dalje...

Svi su danas očekivali pomračenje sunca... Gledali put neba, dizali ruke... A niko ne primjećuje pomračene umove oko sebe, pa čak ni svoj. Niko ne primjećuje da je danas i proljeće došlo.. Niko ne primjećuje da smo ga čekali sa mnogo većom željom nego pomračenje koje je ionako slabo ko vidio...

Čekali smo i čekali... I cijeli život samo nešto čekamo.
Čekamo da odrastemo kako bi patili za djetinjstvom...
Čekamo da krenemo na fakultet kako bi patili zam jčinim zagrljajem i toplom domaćom supom...
Čekamo onu savršenu polovinu nas samih samo da bi se posle par godina razveli....
Čekamo neke prave godine da bi imali djecu, i obično biološki sat otkuca ponoć...
Čekaš sniženje da bi kupio te strašne najkice...
Čekaš subotu veče da izađeš u klub, napiješ se i obrukaš se pred nekom isto tako pijanom djevojkom...
Čekamo da se prijatelji sastave sa raštrkanim vremenom kako bi zajedno pošli u novi lokal... Ja obično na kraju odem sama... Postoje tako mjesta u kojima jednostavno mogu da sjedim sama za stolom, da čitam knjigu i pijuckam limunadu bez obzira što me pojedini možda čudno gledaju...
Neka ih neka gledaju, ja obijam da čekam...

Čekamo i neka bolja vremena kako bi pošli na putovanje za kojim tako žudimo... A ja ću se radije odreći novih farmerica umjesto putovanja u Dubrovnik, pa čak i ako pođem sama... Pa šta? Da, možda će me čudno gledati u busu, i možda se pitati gdje ću, i možda se brinuti s kim ću, ali ja ne živim za druge... Živim za sebe. Želim da umrem sa sjećanjima, a ne sa snovima...

Vidiš, cijeli život ti prođe čekajući ono što nikako da dočekaš... Uvijek su pogrešni trenuci, dok ih ti ne učiniš pravim.. Uvijek su pogrešni ljudi dok od njih ne napraviš prave.. Pogrešna skretanja, pogrešne ulice... Sve ti je pogrešno jer uvijek čekaš nešto bolje... Umjesto da živiš u trenutnku, u onom "sada" ti čekaš uvijek neko  mutavo "sutra" koje se još nije ni rodilo...

I tako čitav život čamiš čekajući ko kak'a budala mahnita...

Ja eto neću... Neću da čekam, neću da mi život tako prolazi. Neću da mi dani prolaze čekajući uzaludno, maštajući i pitajući se "Šta bi bilo kad bi bilo..." Želim sve i želim to odmah. Meni nije čudno poći sam na more, nije mi čudno poći sam u šetnju i na trčanje, nije mi čudno i nije mi teško. Nekad je samoća bolje društvo od pojedinih ljudi... Posebno od onih koji su mrtvi, koji dišu radi reda i samo nešto čekaju...

Nisam čekala pomračenje, ali jesam proljeće... Radovala sam se svakom zimskom danu, protekli mjesec sam maksimalno iskoristila svo slobodno vrijeme, i istina, možda nisam uspjela da se vidim sa pojedinim ljudima, ali sam uspjela da sebi ispunim sitna zadovoljstva bez obzira što su me možda malo čudno gledali.

Više ne razmišljam, samo pustim srce da raširi krila, pustim da se koraci pruže pa gdje me odvedu... Neće biti pogrešan put sigurno, jer za mene to više ne postoji. Ja sam ozdravila od pogrešne bolesti, od svih pogrešnih ljudi, i ljubavi... Prošlost sam konačno ostavila iza leđa, ne okrećem se i ne patim. Sad želim više, želim nebo i svijet... I krila... I želim da i ti prestaneš da čekaš, želim ti da živiš... Da putuješ, da dišeš srcem a ne plućima, želim ti da voliš... Želim ti da udahneš proljeće po prvi put u krvotok i prepustiš se životu...