Thursday, April 23, 2015

Jedan od onih života....




Danas je Svjetski dan knjige, a moj prvijenac je izašao na svjetlost dana... Sjutra je promocija, sjutra ću je prvi put uzeti u ruke, to srce ispisano na papiru koji može da izgori od zvijezda iz očiju... Od varnica iz duše... Malo je reći da sam presrećna. Malo je reći da sam zadovoljna. Malo je bilo šta reći...

I još sigurno hiljadu nekih novih trenutaka biče poput ovog, sigurno ću još mnogo puta dotaći moje zvjezdice, ali ovaj jedan se nikad neće ponoviti. NIkad neću više imati ovu tremu u grudima, obuzdavati srce u lancima da ne iskoči, da ne poleti, da mi ne pobjegne kao balon od helijuma kad nestane iz nespretne dječije ruke. Nikad više neće biti taj prvi osjećaj kad se rađaš sa svakom stranicom koji dodirneš prstima.

Nije bilo jednostavno, ne znam ni sama koliko je snage trebalo za objaviti srce ovako javno, skinuti ga golog pred svijetom, i pustiti među ljude. Ne bih uspjela da nije bilo onih koji su vjerovali u mene, i onih u koje sam ja vjerovala. Ne bih uspjela bez osmijeha i sunca...

Moje nebo... Ne znam hoću li ikad umjeti da ispričam priču kako je nastalo, da objasnim koliko mi u stvari znače te korice mog života. Znam da bih voljela današnji dan provesti nasmijana, dok me MrRight posmatra opijeno, ali taj osjećaj ću morati da ostavim za neki drugi dan. Moram, iako ne želim. Jer ako bih ga sad pogledala u one oči koje toliko volim, ne bih umjela da zagrizem u meso i prećutim. Odala bih onu tajnnu koju čuvam, da nikad ono obećanje nisam ispunila. Ne bih umjela da sakrijem svemir u očima, i ne bih umjela da prećutim šapate prstima, ne bih mogla da zaglušim vrisak, i ne priznala bih da mi nedostaje u ovim trenucima više nego iko moj... Priznala bih da sa njim želiti podijeliti svaki svoj minijaturni strah pred promociju, svaki uzdah, svako pitanje... Priznala bih da sam ga jednom davno povrijedila, možda bih mu oproštaj tražila. Možda mi je oprostio suze...

Zato ćutim. Bježim od njega, krijem se u sjenkama mraka samo da ga ne sretnem, još samo par dana da izdržim. Još samo tri života da preživim. Onda ću mu reći. Onda mu mogu priznati. Da možda nije započeo moje nebo, ali će ga sigurno završiti. Možda će pored mene sjutra u Beogradu biti moj početak, ali znam sigurno, u njegovom zagrljaju će biti moj kraj. On će biti moja misao, moja tajna, i moj uzdah na kraju stihova.