Monday, April 6, 2015

Mostar i njegov cuko br 75....



Mostar. Juče sam prvi put bila tamo... Grad sa dušom o kom sam slušala, o kom sam čitala, grad koji sam željela doživjeti na svoj način. Imati svoj stav, svoje utiske. Čitala sam... "Mi sa ove strane...oni sa one strane"... Koja je to strana? Koja je to strana ljudskog srca  koja te određuje? Na kojoj strani je otisnuto i ugravirano koliki si čovjek? 

Svi imamo svoju legendu, svi imamo svoju priču. Ja stojim na sredini Starog, vjetar svoju simfoniju izvodi bez obzira na to ko je s koje strane... Stojim i udišem hladni aprilski vazduh s obje strane. Šta sam onda ja? Kojoj strani ja pripadam?

Oni vide strane i razlike, a ja vidim most... Sponu koja spaja srca, koja spaja vjere i ljude. Oni vide most, a ja vidim kamenje srušeno kako pada u mutnu vodu punu suza... Čujem bombe i čujem jecaje. Stojim i rušim se sa njim, padam i tonem... I u isto virjeme se rađam ponovo, kamen po kamen, ustajem... Izranjam, i ponovo svoja - dišem... 

Oni vide obale, ja vidim srca... Oni čuju kišu po pločniku, ja čujem otkucaje koji se bore da istoriju i duhove ostave iza sebe, Šetnja po kiši mostarskoj i vjetru, po kasabama i ulicama, po čaršiji, po mokrom pločniku, dok na desnoj strani i dalje stoji Šantićeva Emina sa ibrikom u ruci... Osjećam namučenost obje strane da održe život na površini, borba za preživljavanjem, za korom hljeba koji isto miriše sa obje strane. 

I sve taj grad ima... osjeća se preplašena duša u zidovima. osjeća se da postoje dvije obale jednog srca. I vidim ga... Napušten i sam, svačiji a ničiji. Drhti od zime, prosi za jedan pogled, za dodir... Prosi svojim očima sa obje strane, označen brojem 75. On, jedan, sam i usamljen, na obje strane dobrodošao. Oni vide razlike, ja vidim dobre ljude koji mu pružaju utjehu. I on ih vidi tako. Ni on ne osjeća razliku u kori hljeba, u dodiru ruke. Sam na kasabi, pokisao do kosti, srce mi se kida na pola... dijeli se na dvije strane. Treba mi jedan most da ih spoji. Jedan da izroni iz tamnih ponora moje emotivne klisure da spoji parčiće... 

On, bez doma, bez ljubavi, slobodan da šeta s jedne obale na drugu, tražeći mjesto da se skloni, da se skrasi, da odabere jednu stranu za svoju. Ja i on, sami na mostu, prkosimo vjetru i životu. Jako kao Stari, slabi kao sve njegove pukotine ostale od rušenja. Ja i on, pokisli od suza što me obliše, jer osim sebi i Bogu, nemamo kome pripadati. Svačiji smo, a ničiji. I dok u Mostaru naplaćuju ulaz u Božije kuće, u sopstevni mir, dok prodaju sve što se može za 5€ prodati, ulaz u naše srce ne košta ništa... Mi nemamo dvije obale, dva dijela, dva neba. Mi za ljubav živimo, ja i on... Svakog dana. Čekamo.. Udišemo slučajne dodire, znamo kako nas gledaju a nemaju hrabrosti da se zaustave. Ja i on... I Stari. 
Kojoj strani pripadamo? Zar u ljubavi postoji strana? Ti vidiš jaku ženu i napuštenog psa, ja vidim snagu i oluju, borbu za opstankom u surovom svijetu interesa, borbu da ostaneš svoj, da budeš voljen takav kakav jesi. Ti vidiš tijelo, ja vidim stotinu duša u jednoj. Stoje prkosno na mostu mostarskom i ponoo se rađaju jedna za drugom...



Ostavih pjesmu u restoranum i u njoj parče sebe na jednoj strani... Ostavih i psa na drugoj strani i njemu jedno parče srca odlomljeno... Ostatak sebe sam ponijela sa Starim u srcu... da znam da ću uvijek izroniti jaka, da znam da mogu protiv svih oluja, da znam da nikad neću pristati da biram strane u životu. Ako i budem morala biraću ljubav. Manje je vjerovatno da će me srušiti. Ljudi, pak, uvijek hoće.