Friday, May 29, 2015

... mani se čiča, ja sam svoj...




Znaš li kako je biti nepriznat i odstranjen iz svoje zemlje? Kako je uopšte živjeti u zemlji koja ima predrasude, u kojoj su granice u umovima ljudi toliko debelo iscrtane da ne bi mogao da im objasniš razliku između neba i zemlje... Znaš li kako je kad si siguran u sebe i svoje vrijednosti, a nemaš ih kome pokazati jer - ne pripadaš ljudima. Bar ne ovim ovde.

Ja volim moju zemlju, moju državu, njenu geografiju... Toliko puta sam već to rekla i napisala. I ponoviću ako treba još hiljadu puta da je najljepša... Geografski. Ljudi su ti koji su zaraženi nekim čudnim virusom. Ovde je svaki uspjeh osuđen na propast. Ovde je svako znanje osuđeno na odbacivanje. Ovde je svako prijateljstvo osuđeno na interes. Ovde ni ljubavi nisu jednostavne.

Sude ti prvo zbog imena koje nosiš, i Boga kojem se moliš, ako se moliš.
Sude ti zbog grada iz kojeg dolaziš.
Sude ti zbog političke pripadnosti.
Sude ti zbog identiteta i zastave koju voliš.
Sude ti zbog pameti koju imaš.
Sude ti što pokušavaš da kažeš istinu, što vjeruješ u ljubav, što si drugačiji.
Sude ti jer nikome ne ćutiš, pa čak ni vlasti.
Sude ti zbog svega što (ni)si uradio.
Sude ti zbog toga što postojiš!
Boje li se to oni tebe?

I onda, kad te odbiju u tvojoj zemlji, pokušaš u drugoj. Tamo te prihvate, tamo ti pomognu, stanu iza tebe jer vide tvoje vrijednosti. I opet, ponosan na svoj uspjeh, želiš da budeš dio svoje zemlje. Želiš da oni vide da vrijediš, da imaš potencijal koji zemlji može da koristi... I svi opet ostaju nijemi zbog tvog imena, zbog grada, ali i zbog one zemlje koja je stala iza tebe kad ti je tvoja okrenula leđa. I ti, koji ne umiješ da ćutiš, ili bolje reći ja koja ne želi da ćuti, opet pokušavaš(m). I pitam  - zbog čega osude i odbacivanje?

Koji su uslovi za prihvatanje u društvu punom predrasuda, podjela, granica... Koji su uslovi da te podrže kao umjetnika, stvaraoca, kao čovjeka u ovoj intelektualno opustošenoj državi? Koji su uslovi da te mediji podrže u doprinosu kulturne baštine ove zemlje, da ti pomognu da svi čuju za tebe jer - stvorio si nešto? Koji su uslovi da te ne osude ako odmetnika? Zar za jednu zemlju nije u interesu da ima što više mladih stvaralaca, da ima što više pisaca i slikara? Da ima što više umjetnika, da ima kulturno nasleđe i bogatstvo? Ili je samo važno koje partije si član, kako zoveš Boga kom se moliš, ko ti je kum, a ko komšija? Zar je zaista važno čiji si, a ne ko si?

Tužno je što i pored materijalnog, moja država sebi dozvoljava luksuz intelektualnog siromaštva. Tužno je što granice više nisu samo linije u geografskom atlasu.
Tužno je i to što postoje uslovi za ovakve tekstove.
Možda se neko postidi.
Ja sigurno neću.


Thursday, May 28, 2015

ljubav rusi zidine ponosa i tastine



Spremna sam. Danas sigurno. Mozda je zbog vjetra koji bjesni danima, ne samo po ulicama nego i svuda u meni. Trebalo mi je samo malo vremena da shvatim, da ponovo naučim lekciju. I spremna sam priznati, sebi, njemu, svima. Ma koliko se lomila, ma koliko prelamala, ma koliko pokusavala da mu danima pronadjem izgovor, jednostavno više nemam riječi... Nemam više volje... Možda ni srca više nemam. I tako, po neki put, i sigurno je poslednji, oprostiću se od njega, i predati ga zaboravu, Jer MrRight tamo i pripada. Trebalo je da ga ostavim tamo još prvi put. Trebalo, ali očigledno da nisam dobro naučila lekciju. Životne škole su takve, ponoviš po koji put razred, izgubiš neku godinu, vječito studiraš i uvijek imaš nešto da naučiš. Ali i da izgubiš...

Takva sam oduvijek bila, do zadnjeg svog atoma se borim, do zadnjeg grama srca se istrošim, i onda na nekoj običnoj gluposti prelomim zaostale parčiće... I stanem... Odustanem. Jer samo u zadnjim atomima sebe shvatam da li je TO nešto vrijedno borbe, vrijedno rušenja sebe... I obično nije... Jer kad moraš da se za nekoga toliko boriš, kad moraš zbog nekog sebe da skrckaš, onda sigurno nije vrijedno. Niko te neće uništiti ako ima bar djelić srca u grudima da mu kuca. MrRight - on nema srce... da kamen ima u grudima bolje bi bilo, on je bar hladan, ima neku emociju. Ovako, mislim da on u grudima ima drvo, sasušeno, istrulilo, pusto i mrtvo... Čak sam i sigurna u to. Jedino mrtav čovjek ne osjeća ništa, jedino takav, sa trulim panjem u grudima, može biti toliko sebičan da mu je malo da te jednom ubije.

Danas sam konačno spremna oprostiti se. Pokupiti svoje parčiće srca i poći na popravku. Opet. Svaki put. Baterije istrošene. Pokvarene. Opustošena zemlja moje duševne prerije. Bezbolna transplatacija. Jedan mi je čovjek rekao "Zar može neko tebe da ne voli?" Izgleda da može. Izgleda da je to nešto u mojoj krvi, u  mojoj koži... Sigurno je nešto za protiv-ljubav. Sigurno sam vakcinisana kao mala. Ja, koja zbog ljubavi živim, kojoj bez ljubavi ništa nema smisla.

Ne predajem se, nikada neću odustati od nje, ma koliko puta pala, svaki put ću ustati. Jer to je najvažnije. Ne odustati, ne predati se, ne izgubiti vjeru... Srce će se zaliječiti, duša će opet olistati, a ja se ne prestajem radovati uprkos svemu. Jer ja nisam izgubila koliko on. Vremenom, rane će zacijeliti, možda ću opet nekom smjeti da vjerujem, možda ću se usuditi opet da pokušam da volim... Ma koga ja to lažem, ja sam rođena zaljubljena u ljubav... Mojim venama ništa drugo ne umije teći. Ljubav je moja religija...


Monday, May 25, 2015

...odavno se svoje pesme bojim, pomera u meni neke gene Dunava...




Šta ti znaš o ludacima?
O onima kojima sam ja vezala ruke na leđa da ne grle?
Vezala im oči da ne prosipaju zvijezde...
Usta zaglušila da ne ljube...
Kožu trnjem prekrila da ne osjećaju dodire...
Šta ti znaš o ludacima u meni kojima sam srce izvadila, samo da ne drhte?
Ne smijem ih pustiti, nikad više.
Ne smijem im ruke osloboditi ni oči otkriti...
Ne boje se oni, ja se bojim, al nemoj me pitati nikad zašto.
Nemoj me pitati čega se plaši moja snaga.

Šta znaš ti o mojim bijesnim zverima požude koje na lancima držim vezane?
Zašto ih mamiš, zašto im šapućeš da pokidaju te niti od paučine kojima ih držim okovane... ?
Ne diraj moju stražu, pusti ih nek se ugase vatre u njima.
Pusti ih da im se oči sklope, nek cvile, nek zavijaju, samo da slobodu ne vide.
Ne smijem ih nikad više pustiti na svoje prerije da trče...
Ne smijem im pustiti miris da ti osjete...
Rastrgle bi te u svojoj strasti, u svojoj gladi...
Ne boje se moje zveri tebe, ja se bojim...

Šta zanš ti o suncokretima mojih emocija kojima sam glave u zemlju spustila?
Latice pokidala i svu krv iz vena istočila...
Da ih više nikad ne protoči žudnja, da nikad više na vjetrovima od uzdaha ne drhte...
Pusti ih, ne traži im da glave svoje dignu...
Ne sijaj im svojim suncem jer... Ne boje se oni samo u jedno sunce gledati...
Ja se bojim...
Ne pitaj nikad zašto...
Ne diraj...
Prihvati kamen koji ti nudim, i ne traži ispod površine kapi krvi...
Ako mi srce počne kucati opet, bojim se...

Možda je bolje da ipak odeš, da ostaviš mene sa mojim ludacima, i mojim zverima i suncokretima tužnim...
Nije to zemlja za tebe...
To je moja pustinja.
Ne bojiš se ti...
Ja se plašim...


Wednesday, May 20, 2015

...jos te ne dam maglama sa planina...



NAPOMENA: Ne moraš se složiti sa mnom, ali možda se ipak zapitaš...

Odmah na početku, nisam ja ničiji kritičar osim svoj... I ovo nije kritika, ovo je otkucaj srca u jednom trenutku samovolje i ljubavi. Ovo je let, slobodan pad, akrobacija na trapezu u ovoj sumanutoj stvarnosti koju vrtoglavi nazivamo život. I eto, rođena sam tu, na crnogorskom kršu, na samom sjeveru, u najljepšem gradu sa naružnijom sadašnjošću. Rođena sam u najljepšoj državi, i ponosna sam na to.

Mene su hranili vjetrovi crnogorski i planine naše krševite. Kupale me kiše majske, i so jadranska. Moji su koraci u svakom gradu ostali, i suze su mi lile kao kiša na zvuke himne moje države. I uvijek mi je bila ponos. Istina, stidjela sam se ljudi, ali moje zemlje - NIKAD. Stidjela sam se onih koji još ne znaju šta je patriotizam, šta je nacija, a šta identitiet. Stidim se i sad onih koji svoju zemlju prodaju za blato, stidim se i onih koji sebe smatraju vođama, a samo u sunovrat hrle. Takva sam...

Na ovoj maloj površini gdje su junaci ginuli pod svojom zastavom, gdje su ponikli biseri umjetnosti i u svijet se otisnuli, gdje su spomenici krvlju heroja natopljeni... Na ovom malom kamenom tlu rođena su najemotivnija srca... Jedno od njih je moje. Jedno od njih je možda i tvoje. I nije slučajnost da će sjutra, na dan državnosti moje male zemlje, nastupiti veliki čovjek, i pjevati u njeno ime... U ime svih nas koji ćemo sutra srcem klicati za njega, za svoju državu. I biti ponosni. Ja znam da ja hoću. Jer kako da ne budem ponosna kad će se sutra vijoriti moja zastava, kad će se sutra klicati u njeno ime... Kako da ne budem ponosna na tlo na kom sam napravila prve korake i gdje sam napisala prve pjesme?

Sutra, kad se naša zastava bude vijorila ulicma glavnog grada, i kad se bude slavila naša nezavisnost, Knez će pjevati u naše ime, a i ja... Onako za sebe... U svom srcu... I biću ponosna na njega, biću ponosna na svoju državu, na njenu ljepotu i njenu grubost. Biću ponosna na te djevojke na bini zajedno sa njim jer i cvijeće može cvati u kamenu, i život se može naći u pijesku...

I znam, uvijek će biti onih koji ne misle kao ja, uvijek će biti onih koji nisu zadovoljni, koji mrze i koji ne pripadaju nama, nasoj naciji i nasim kršima, našem Lovćenu, i našem moru... Ali sjutra, znam, moje će srce kucati u ritmu majske zore, i u ritmu Eurosonga...

Za Crnu Goru, za mene, za Kneza... Sad Adio!



Monday, May 18, 2015

Imam ludu mastu ja nosi me do divnih, belih oblaka




Ima tako trenutaka kad ne znaš šta ćeš od sreće. Ne znaš da li bi krila pustio da izrastu u tren, da poletiš i vineš se, da kličeš i pjevaš... Ne znaš da li bi pustio srce iz grudi da ko vranac potrci i da nikad ne stane. Ima tako trenutaka, kad od sreće ne primjetiš da neko nedostaje. Jer taj neko više nije važan. Jer ako ne umije sa tobom da podijeli sreću, zašto bi tugu? 

Ima tako trenutaka kad ti ni nebo nije granica, kad jednostavno ne znaš kolike ruke treba da budu da bi zagrlio sve one koje voliš, koji su tu za tebe bili u onom važnom trenutku kad si prvi put zakoračio u svijet, Ima tako trenutaka kad ostaneš nedorečen, ne uiješ ništa reći, samo se nasmijati... Razvući osmijeh preko cijelog lica, bukvalno, da ti se srce na usta vidi... To su bili trenuci od kojih danas dišem... Od kojih danas trepćem... 

Mislila sam da će to biti jednostavna promocija mog malog neba. Mislila sam da će to biti običnije od Beograda, manje emotivno, mislila sam da ću moći da stojim na tim crnim cipelicama koje me nikad nisu izdale... Ili su to bile noge juče koje su drhtale, ruke koje su se tresle, jer malo je sve što kažem. Malo je da kažem da su oni važni, najvažniji ljudi bili tu... Oni zbog kojih si bitan, oni zbog kojih si lud, oni ljudi koji su oličenje riječi Prijatelj i Porodica i LJubav. Bili su mi važni ljudi, gotovo po prvi put, bili su mi važni ljudi koji su tu, koji znaju šta je rame za podršku. Vjerovala sam da ću biti jaka i da mi glas neće drhtati, a u trenucima kad su gromovi aplauza zaglušili tu malu salu nisam znala kako da podignem brane za suze... Ne znam kako sam ih ukrotila da se ne skotrljaju na haljinu, da mi ne ostavljaju so po dlanovima, ionako ih nemam dovoljno. I ostalo je sve bilo san. I muzika, i poezija, i srce koje je skakutalo po prostoriji, po ćoškovima, kačilo se po zidovima kao veverica.

Mislila sam da će mi nedostajati ljudi koji nisu došli. I jesu. Njih troje, prepoznaće se. Ostalima sam zahvalna što su mi uljepšali veče svojim odsustvom. Posebno MrRight. On mora ostati odsutan iz svih mojih trenutaka, za moje dobro. On bi samo pokvario taj trenutak, onaj zbog kog je nebo i nastalo. Pokvario bi sreću zbog koje sam i napisala tu malu knjižicu. Pokvario bi mene u tom trenutku. Ostali mi nisu previše nedostajali. Možda nisu nikako, nisam imala vremena ni da razmišljam o njima jer bili su tu oni vrijedni svakog mog otkucaja srca. 

Sad se sprema moj treći let. Onaj najvažniji. Onaj tamo gdje sam rođena. Sad slijedi još veći test jer oni kojima je važno biće tu, biće uz mene. Oni kojima nije... Pa oni nisu ni bitni.


Tuesday, May 12, 2015

E tu tvrđavicu ce malo teze srusiti...



Kako treba da se zoveš u ovoj zemlji u kojoj su te roditelji bez tvoje saglasnosti rodili?
Ko treba da budeš da bi mogao da postigneš nešto?
Ko treba da ti bude kum i brat, ko komšija?
Koliko muke samo roditelji vide dok ti odaberu pravog kuma, onog koji će te gurati i koji će zbog tebe i tvoje lijene guzice uzeti nekome hljeb iz usta.
Kako su uopšte te žene našle baš prave muževe, od koje sorte i kakvih gena?
A šta treba da radi ova manje srećna većina koja se rodila iz ljubavi, koja se školovala krvlju i znojem i gladnim stomakom?
Ko trebaš da budeš da bi bio priznat zbog svoje vrijednosti?
Ovde, u ovoj zemlji te žigošu još prije nego čelom udariš u pod, prije nego zaplačeš svoj prvi krik.
Unaprijed se zna ko je buntovnik, ko ulizica, ko je osuđen na društveno progonjenje, ko će biti ministar, a ko seljak ratar...
Udaraju nam deklaracije kao da smo uvezena roba iz Kine.
Koliko dugo treba da ćutimo, mi iz generacije srušene roditeljske zemlje, prije nego dobijemo ono za šta se borimo?
I čemu te granice među ljzdima, među srcima, među komšijama?
Zašto je tvoja riječ važnija od moje, tvoja slika vrijednija od moje pjesme?
Zato što neću da se povinujem društvu kao klas pšenice pod nogom seljaka?
Jel zato što se molim jednom Bogu kao i ti?
Ili zato što ćutiš, i puštaš da ti sudbinu kroje skotovi i lopovi, krijumčari i bitange, dok su mene školovale Knjige iznajmljene u biblioteci...
Možda si vrijedniji jer ti je tata direktor, a moj je čestit čovjek kome su takvi direktori uništili firmu za koju je cijeli život dao...
Možda si vrijedniji jer tvoja mama nosi Zaru i miriše na Chanel No5, a moja mama na ljubav i palačinke...
Jadne su te tvoje vrijednosti servirane na škrbavim porcelanskim tanjirima.
Ja nisam iz te berbe, da mi sve zvijezde padaju pred noge.
Ja želim da se popnem među njih, da se borim za svaki svoj stih čitav život ako treba.
Neću sve sad i odmah...
U našim venama teče ista krv, iste boje i istog ukusa.
Na isti način smo došli na ovaj svijet, u istoj zemlji ćemo ležati jednog dana.
Samo nas neće pamtiti isto.
Ja ću biti ona što svoj glas nije krila, ona što svoju slobodu nije prodala, biću ona što je sama birala.
Ti ćeš biti onaj čiji je tata, kum ili neko već po krvnoj liniji ojadio ovu moju državu za neko milionče, Bićeš onaj koji je sve u životu dobio zahvaljujuću vezama i ni za šta nisi morao da se boriš.
Pa čak ni za ljubav...
A ja se svakog dana borim za nju...
I ne odustajem od nje, iako je za tebe ljubav nešto sasvim drugo.
Ko treba da budeš u ovoj državi da bi bio poštovan i cijenjen zbog svojih kvaliteta, zbog onog što jesi ispod te blatnjave ljušture u koju si se uvukao... ?
Da budeš ti, ili ja?
Možda bi bio kao ja kad bi imao hrabrosti...
Ja nikad ne bih bila kao ti...
Za razliku od tebe, ja imam srce u grudima...

Friday, May 8, 2015

mnogi su predstavu shvatili do sad nove pajace ce masa naci lako



NAPOMENA: Ovaj tekst je stvar licnog misljenja. Ne mora niko da se slozi sa njim...

Crna Gora, zemlja festivala, zabave, nerada, korupcije, političkog raja, siromašnog naroda koji to nikad neće priznati... Zemlja ponosa, istorije, i ljepote življenja. Moja zemlja... Moja geografija... Istorija me ne zanima previše. Zemlja mora i kamena, soli i snijega. Zemlja u kojoj je kao i svuda u svijetu moral dotakao neko blago dno... Zemlja u kojoj narod ćuti, guta kamen, trpi i pušta da ga gazi udarnička čizma vlasti.

Ovih dana aktuelni rat u sezonskom zapošljavanju mladih Crne Gore vs. mladih Srbije. Zanimljivo, to nije udarna vijest. Nije glavni problem. Koga još zanima to što imamo nezaposlene ljude, sa porodicama ili bez, sa snovim aili bez... Kga još briga što naše šanse odnose neki drugi, vrijedniji, bolji od nas, poslušniji od nas. Mi smo ponosni, Crnogorci ne ljube lance! Crnogorci ne slušaju nikog i ne spuštaju glavu pred poslodavcima kad počnu da zakeraju od rane zore. Ne čoče...

I možda baš zato ove sezone bukti tihi rat na moru Jadranskom.

Mladi Crne Gore možda jesu razmaženi, možda jesu hiroviti, možda jesu impulsivni, tako su vaspitani. Živi se od kumovih veza i strikovih čarapa... Živi se od preporuka, i živi se od vazduha. Možda jesu neiskusni, ali hajde, daj mu šansu. Jel tebi neko davao šansu kad si imao 16? Zamisli da tvojoj djeci niko ne pruži ruku jer je "neotesani mamin i tatin sin koji ni pertle ne umije svezati"... Zamisli da tamo negdje ima neki otac koji izdržava porodicu od te tvoje šanse... I ti ćeš je dati "tamo nekom strancu" dok ti pred kućnim pragom komšija vapi za vazduhom... Mladi Crne Gore možda sanjaju velike snove, ali do njih se ne dolazi tako lako... Možda im je sramota biti konobar, šanker, čistačica ili sobarica... Možda, ali nisu oni tome krivi već oni koji govore "Neka sine, ja ću... Neka ćero ja ću..." Nisu oni krivi što su vaspitani nesposobni...

Ali svejedno, daj mu šansu ako je traži... Pomozi mu, pomozi svojoj zemlji. Razmisli kakav želiš da budeš... Pa šta ako nemaju iskustva, naučiće... Ali nemoj im davati bijedne nadnice samo zato da bi ti mogao zimi da glumiš bogatog mangupa... nemoj im davati milostinju i crkavicu, nemoj im od rane zore prosipati mozak na aasvaltu... Daj šansu prvo sebi, svojoj zemlji, svojoj omladini, pa onda traži radnu snagu negdje drugo. Ima ih koji žele da rade, kojima treba novi telefon, ljetnji provod, ima ih koji žele da skupe neku kintu za faks, nove patike. Ima ih, samo treba vjerovati u njih, biti bolji od sebe.

A "gospodo" iz hotela što češkate svoje direktorsko dupe u kožnim foteljama od 800e nek vam je na savjesti svako gladno dijete koje u zoru nema šolju mlijeka jer njihovi roditelji "nemaju iskustva" (čitaj:nemaju vezu) u turizmu za ono malo crkavice od 200-300e. Nek je na vašu savjest svako dijete koje gladno ide u krevet jer njiohovi roditelji nisu dovoljno dobri za vase hotele... Sramite se svog naroda, sramite se i sebe onda... A ovu moju Crnu Goru treba da je sramota od vas takvih, sve da vas u sebe proguta od srama.

Ćuti mladost moje zemlje, njima nije ni stalo... Njima je i onako sve oduzeto. Oni ne vjeruju u ljude, naučeni na brzu lovu, petljanje i krpljenje, rate i kamate, ne znaju kako je teško zaraditi prvi euro. Ne znaju jer niko u njih ne vjeruje. Unaprijed im se planiraju kancelarije, zatežu se strune i duguju usluge. A vlast samo gleda i ćuti... I gazi... nemilosrdno gazi... Dok ljudi odlaze... U kolonama...

Thursday, May 7, 2015

O ne, ne brini, proći će za tren, ja sam samo malo lud i zaljubljen.

Napravim glupost... Mozda cak i dvije... Osjtim trzavicu u srcu, pocne se budala otimati u meni, trzati i čupati rešetke u koje je zatvorena... Grize ludak da izađe napolje, hoce da te traži... A ja ne dam, gasim požare, gušim jecaje, zatrpavam blatom i prašinu prosipam samo da ga ugušim, da ućuti, da mi ne odzvanjaš u glavi kao najveća oluja usled proljeća... Puštam omiljenu stvar na najjače, samo da ne čujem glasove, da ne čujem kako te doziva... nemaš ti pojma, srce moje, kako je sa tim ludakom se boriti... Svaki dan... Nemaš pojma koliko je teško obuzdati ga da ti ne potrči, da te ne traži... Moram da ga čuvam od bola, od tvog prezirnog osmijeha, od tvog upitnog pogleda... Moram da ga čuvam od tvojih oštrih riječi da ga ne sasječeš kao mladi korov... Ne znaš ti, ništa ti ne znaš...

Probudim se u sred noći... Tražim te, ali samo zima pored mene leži, na tvom jastuku od trnja... Drži me čvrsto svojim hladnim prstima, do srca hoće da dođe, da mog ludaka u meni ubije, ali još se ne dam. Otimam se, bježim na drugu stranu kreveta, pokrivam se, samo da na tebe ne mirišem. Ponekad bih da pokleknem, da joj se pustim da me upije u svoje zimske skute, ali se uvijek u tim trenu sjetim tebe, tvog blentavog smijeha i kolutanja očima, sjetim se tvojih vrelih dlanova, i ustuknem. Pomislim vrijedno je čekati te, vrijedno je boriti se... I tako svako veče, dok ti svoje požare postavljaš negdje gdje ti ni ime ne pamte. Nemaš ti pojma milo moje.

Jutra su teža... Noćima nekako i izdahnem, potonem, al jutra... Kad trebam udisati vazduh za novi dan, kad trebam izaži među ljude, izgledati srećno i zadovoljno... Kad trebam da te evakuišem iz sebe da bih ogla da funkcionišem... Protivotrove pijem, kiselinom ti korijenje zalivam, pokušavam da ti ludačke košulje navučem samo da te u sebi obuzdam... Priznajem, ne trudim se dovoljno. Naselio si sve moje atome, u sebe me kao gusjenicu uvio, da se možda jednom rodim kao tvoja, kao leptir kad udahne život svojim krilima... Pa bar i jedan da n živio, ali dan vrijedan življenja, vrijedan postojanja... Pokušam i ja nekad napraviti glupost, otići u tuđe oči, luati i praviti nered po tuđem srcu, ali nema smisla. Bar meni... Jer svuda samo ti mirišeš umjesto proljeća... Pa tako poludimo ja i moj ludak zajedno, ne zna se ko je veća budala, ko će prije da ti piše... A ti ne znaš da su moji stihovi svuda po svijetu rasuti u ime tvojih očiju... Ne znaš dušo, ništa ti ne znaš...