Wednesday, May 20, 2015

...jos te ne dam maglama sa planina...



NAPOMENA: Ne moraš se složiti sa mnom, ali možda se ipak zapitaš...

Odmah na početku, nisam ja ničiji kritičar osim svoj... I ovo nije kritika, ovo je otkucaj srca u jednom trenutku samovolje i ljubavi. Ovo je let, slobodan pad, akrobacija na trapezu u ovoj sumanutoj stvarnosti koju vrtoglavi nazivamo život. I eto, rođena sam tu, na crnogorskom kršu, na samom sjeveru, u najljepšem gradu sa naružnijom sadašnjošću. Rođena sam u najljepšoj državi, i ponosna sam na to.

Mene su hranili vjetrovi crnogorski i planine naše krševite. Kupale me kiše majske, i so jadranska. Moji su koraci u svakom gradu ostali, i suze su mi lile kao kiša na zvuke himne moje države. I uvijek mi je bila ponos. Istina, stidjela sam se ljudi, ali moje zemlje - NIKAD. Stidjela sam se onih koji još ne znaju šta je patriotizam, šta je nacija, a šta identitiet. Stidim se i sad onih koji svoju zemlju prodaju za blato, stidim se i onih koji sebe smatraju vođama, a samo u sunovrat hrle. Takva sam...

Na ovoj maloj površini gdje su junaci ginuli pod svojom zastavom, gdje su ponikli biseri umjetnosti i u svijet se otisnuli, gdje su spomenici krvlju heroja natopljeni... Na ovom malom kamenom tlu rođena su najemotivnija srca... Jedno od njih je moje. Jedno od njih je možda i tvoje. I nije slučajnost da će sjutra, na dan državnosti moje male zemlje, nastupiti veliki čovjek, i pjevati u njeno ime... U ime svih nas koji ćemo sutra srcem klicati za njega, za svoju državu. I biti ponosni. Ja znam da ja hoću. Jer kako da ne budem ponosna kad će se sutra vijoriti moja zastava, kad će se sutra klicati u njeno ime... Kako da ne budem ponosna na tlo na kom sam napravila prve korake i gdje sam napisala prve pjesme?

Sutra, kad se naša zastava bude vijorila ulicma glavnog grada, i kad se bude slavila naša nezavisnost, Knez će pjevati u naše ime, a i ja... Onako za sebe... U svom srcu... I biću ponosna na njega, biću ponosna na svoju državu, na njenu ljepotu i njenu grubost. Biću ponosna na te djevojke na bini zajedno sa njim jer i cvijeće može cvati u kamenu, i život se može naći u pijesku...

I znam, uvijek će biti onih koji ne misle kao ja, uvijek će biti onih koji nisu zadovoljni, koji mrze i koji ne pripadaju nama, nasoj naciji i nasim kršima, našem Lovćenu, i našem moru... Ali sjutra, znam, moje će srce kucati u ritmu majske zore, i u ritmu Eurosonga...

Za Crnu Goru, za mene, za Kneza... Sad Adio!