Friday, May 29, 2015

... mani se čiča, ja sam svoj...




Znaš li kako je biti nepriznat i odstranjen iz svoje zemlje? Kako je uopšte živjeti u zemlji koja ima predrasude, u kojoj su granice u umovima ljudi toliko debelo iscrtane da ne bi mogao da im objasniš razliku između neba i zemlje... Znaš li kako je kad si siguran u sebe i svoje vrijednosti, a nemaš ih kome pokazati jer - ne pripadaš ljudima. Bar ne ovim ovde.

Ja volim moju zemlju, moju državu, njenu geografiju... Toliko puta sam već to rekla i napisala. I ponoviću ako treba još hiljadu puta da je najljepša... Geografski. Ljudi su ti koji su zaraženi nekim čudnim virusom. Ovde je svaki uspjeh osuđen na propast. Ovde je svako znanje osuđeno na odbacivanje. Ovde je svako prijateljstvo osuđeno na interes. Ovde ni ljubavi nisu jednostavne.

Sude ti prvo zbog imena koje nosiš, i Boga kojem se moliš, ako se moliš.
Sude ti zbog grada iz kojeg dolaziš.
Sude ti zbog političke pripadnosti.
Sude ti zbog identiteta i zastave koju voliš.
Sude ti zbog pameti koju imaš.
Sude ti što pokušavaš da kažeš istinu, što vjeruješ u ljubav, što si drugačiji.
Sude ti jer nikome ne ćutiš, pa čak ni vlasti.
Sude ti zbog svega što (ni)si uradio.
Sude ti zbog toga što postojiš!
Boje li se to oni tebe?

I onda, kad te odbiju u tvojoj zemlji, pokušaš u drugoj. Tamo te prihvate, tamo ti pomognu, stanu iza tebe jer vide tvoje vrijednosti. I opet, ponosan na svoj uspjeh, želiš da budeš dio svoje zemlje. Želiš da oni vide da vrijediš, da imaš potencijal koji zemlji može da koristi... I svi opet ostaju nijemi zbog tvog imena, zbog grada, ali i zbog one zemlje koja je stala iza tebe kad ti je tvoja okrenula leđa. I ti, koji ne umiješ da ćutiš, ili bolje reći ja koja ne želi da ćuti, opet pokušavaš(m). I pitam  - zbog čega osude i odbacivanje?

Koji su uslovi za prihvatanje u društvu punom predrasuda, podjela, granica... Koji su uslovi da te podrže kao umjetnika, stvaraoca, kao čovjeka u ovoj intelektualno opustošenoj državi? Koji su uslovi da te mediji podrže u doprinosu kulturne baštine ove zemlje, da ti pomognu da svi čuju za tebe jer - stvorio si nešto? Koji su uslovi da te ne osude ako odmetnika? Zar za jednu zemlju nije u interesu da ima što više mladih stvaralaca, da ima što više pisaca i slikara? Da ima što više umjetnika, da ima kulturno nasleđe i bogatstvo? Ili je samo važno koje partije si član, kako zoveš Boga kom se moliš, ko ti je kum, a ko komšija? Zar je zaista važno čiji si, a ne ko si?

Tužno je što i pored materijalnog, moja država sebi dozvoljava luksuz intelektualnog siromaštva. Tužno je što granice više nisu samo linije u geografskom atlasu.
Tužno je i to što postoje uslovi za ovakve tekstove.
Možda se neko postidi.
Ja sigurno neću.