Friday, June 26, 2015

... da ti za rodjendan ispiše grafit na komšijskom zidu....



Šta treba da osjećam danas kad punim trideset? Da li je moje dječije doba prošlo, nepovratno? Da li treba da budem zrelija, i odlučnija, ozbiljnija... Ne znam... Gledam se u ogledalo i prisjećam se koliko mi je vatre trebalo da se iskujem u ovo što sam danas... Koliko je suza gasilo žar, i koliko se puta vatra lomila oko mene, da bih bila osoba kakava sam sad... Pitam se... Da li bih bila drugačija da mi je život bio med i mlijeko? Ili je to samo pitanje duše... stvorena da bude baš takva, rođena sa tom namjerom...

Ne znam... Ja nikad nisam imala rođendansku tortu, i nikad nisam slavila rođendan. Često se dešavalo da oni navažniji zaborave da mi je rođendan... I nisam nikad imala tu euforiju pred punoljetstvo... Možda je to bio najveći fijasko od svih rođendana, bar onih koje pamtim... Ali znaš, sad kad mislim o tome – nije mi žao... Jer godine – one su samo broj tvog trajanja... Godine ne znače ništa, srce se broji... Ne znam... Ali eto, znam da život nije bajka. Znam da moraš da budeš jak, i da moraš da progutaš gomilu kamenja da bi bio pravi čovjek. Znam da se ne kajem za greške u svom životu... Ne kajem se jer su one ožiljci iz mojih borbi koje sam vodila... One su me naučile vrijednostima u životu, gdje treba napraviti korak naprijed, a gdje sačekati. Ne kajem se ni zbog jedne odluke, i danas mi nije žao što sam odrasla tako rano, i što nisam imala djetinjstvo kao velika većina djece, i nije mi žao što sam uvijek ikakala iz kolosjeka života i što se i dan danas ne uklapam u sav taj običan svijet. Jer ja ne želim biti obična. Želim biti izuzetna! Želim se izdvojiti srcem i djelima. Da znam da sam naučila da dajem i kad nemam, da volim i kad mrzim, da vjerujem i kad svi misle da je uzalud, da se borim i kad svi misle da je sve izgubljeno... Da nikad ne odustanem!!!!

Neću biti skromna... Bar danas, mada vjerujem da je skromnost vrlina. Znati ostati na zemlji kad te svi dižu u nebo. Danas neću... Jer znam, sigurna sam da je moje srce veće bar za zrno graška od drugih. Sigurna sam da znam voljeti bolje od drugih, ali ne hvalim se time... Znaš, ljudi ne umiju da shvate. Sigurna sam da mi nikad neće biti teško pomoći drugima, iako svi okreću glavu i pokušavaju što dublje da se zavuku sami u sebe. Ja ne želim da se krijem. Ja ću svoje srce nositi na dlanu, govoriti istinu ma koliko ona boljela i bila neprijatna... Neprijatna samo onome čije srce je zgrčeno... Borila sam se za sebe, za svoje snove, za svoje želje. Ja najbolje znam kako i koliko je trebalo da stignem do mojih trideset.

Ovih dana, postoji toliko razloga da se razočaram u ljude, ali ja i dalje odbijam.... I dalje vjerujem da ću biti nekom primjer, uzor, inspiracija, bilo šta od toga... I dalje vjerujem da će se neko posramiti zbog mojih dobrih djela pa poželjeti učiniti isto, možda čak i više nego ja. Jer kakav bih ja bila čovjek ako bih okrenula glavu? Da, borimo se svi da spasimo jedan život... Čestitaju mi mojih trideset, neko od srca, neko radi reda... A ja, evo, sve te lijepe želje neću zadržati za sebe... Evo sve ću ih dati, pokloniti punu vreću, samo da ga spasimo... Evo, i onu želju kad siječeš prvo parče torte, i nju ću dati za njega... Samo da bude dobro... I ne, nije mi žao želja, dobre su to želje, treba ih uvijek imati u rezervi... Ali, grizla bi me savjest kad ih ne bih poklonila njemu kome su potrebnije nego meni... Ja sam dobro, zdrava sam, i moji isto tako... Imam dovoljno, nekad manje, nekad više ali uvijek dovoljno da mogu da odvojim za onog dedu ispred marketa koji prosi. I nije mi žao. I ponosna sam na to što mi materijalno više ništa u životu ne znači... Što ovih dana spajamo naša srca u jedno, koje kuca samo za njega...

I kako treba da se osjeća neko ko puni trideset? Ne znam... Ja se osjećam isto, možda se nešto prelomilo na tren, možda neki osjećaj više, i otkucaj srca jače... Ponosna sam na sve što sam postigla, a da ne dugujem nikom... Ponosna sam na sve padove, gubitke, propala prijateljstva i promašene ljubavi – jer oni su me vodili ka pravim ljudima, učeći me ko su i kako mirišu. Jer samo ako padneš znaćeš kako je dobar osjećaj kad ustaneš. Kad ostvariš svoje ideale, svoje želje... Ja danas imam gotovo sve što je potrebno za sreću. Ali ipak, umjesto da ove godine poželim sebi ljubav od koje će tlo da drhti, kad budem sjekla prvo parče rođendanske torte poželjeću samo jedno... Poželjeću da bitku koju bijemo, da je dobijemo... da pobijedimo vrijeme i da omogućimo da jedan čovjek ima novu šansu... Moju želju dajem njemu...

A oni koji čitaju ovaj post, i koji mi žele sreću na moj trideseti... Pomolite se za Albina, pošaljite SMS na 14525 u 068 mrezi, i tako mi ispunite rođendansku želju... Biće to najljepši poklon za ovaj trideseti... Ne tražim više, ne želim bolje...

Kondo Albin profesor sporta i tjelesnog odgoja u Pljevljima (Crna Gora) Fakultet završio u Sarajevu (FASTO) U toku školovanja obolio od hroničnog kolitisa. Kolitis je uzrokovao holangitis te mu prijeti ciroza jetre. Jedini spas je kadaverična transplantacija jetre koja se može obaviti u Francuskoj. Operacija košta 200,000€ koje moramo obezbjediti do 1.Jula.
Pomoć za Albina Konda u Crnoj Gori uplatiti na račun Hypo Banke br. 907-55501-69 sa pozivom na broj 9001673081, ili porukom na 14525 u 068 mrezi.
Za uplate iz inostranstva za Albina Kondo,broj ziro racuna je:
Iban code : ME 25530103050005650979
Br.racuna : 10-305-0005650.9
Swift code : MNBAMEPG