Monday, June 8, 2015

Ne, tremu zaista nikad nemam, nisam slagao... Ali srce imam uvek, to je ipak nešto sasvim drugo...



Kad, kao ja, cijeli život juriš lastavice po polju makova, i kad počneš da haluciniraš svoja ostvarenja onda nikad nisi siguran da li sanjaš. Tako ni ja nisam vjerovala da je moje nebo stvarno, da je ta knjiga od stotinjak strana u stvari moje ogledalo, da to ljudi u rukama moje srce drže, klonirano na stotine... 

O Beogradu sam pisala, i nikad ga neću zaboraviti. 
Podgorica je zauzela svoje mjesto u mom srcu  i ti dragi ljudi koji su bili uz mene. 
Ostao je moj grad... Ostalo je moje ognjište na kom sam se rodila... U njemu sam trbala do kraja da izgorim. Čudno je kako te uvijek svi putevi vode tamo odake si krenuo. 

Moj grad, moji ljudi, njihova ja... 
Vremena su drugačija. Sve manje pažnje se posvećuje vrijednostima koje su najvažnije. Sve manje ulažemo u sebe, a sve više u one materijalne stvari koje nisu bitne. Koje, na kraju, ne znače ništa... Upravo zbog toga možda nisam očekivala da ću zasijati u tim ulicama iz kojih sam davno otišla. Očekivala sam emocije, i aplauze. I tremu... Ali ništa me nije moglo pripremiti na ono što je uslijedilo taj dan. 

Ljudi koje volim, koji su vjerovali u mene cijeli život, koji su me gradili i kovali po ivicama koje su prelivale, ljudi koji su podržavali moje mane i moje različitosti... Svi oni, koji su od mene stvarali čovjeka... Tu, na jednom mjestu... I moje ruke koje su drhtale... I osmijeh, onaj široki, vasionski... Iskreni... A takvi su najdraži. Moj glas koji je treperio poput lista na oluji... Ja, ispred ljudi kojima srce otvaram ko škrinju koju su gusari našli na dnu nekog opustošenog broda... u potpalublju porušene galije bez robova... I drhatala sam jer sam znala da me majčine oči gledaju iz publike, jer me taj čovjek koji zna sve moje uspone i padove gleda po prvi put kao sebi ravnog... Drhatala sam jer sam se borila sa suzama... 

Priznajem, nisam se izborila... Negdje na kraju, dok sam govorila o najtežim trenucima, i dok sam čitala poslednju pjesmu, glas je zaškripao kao žica na gitari. Nisu suze potekle, ali je srce prokrvarilo. Jer u tom trenu, osjetila sam ono pto možda nikad više neću. Ti ljudi, koji su slušali moje srce u tom trenutku, postali su dio mene, postali su jedna nerazdvojiva slagalica mog mozaika... Osjetila sam da su bili ponosni na mene, i što je još važnije - pronašli su dijelove sebe u mojim riječima. A to je neopisivo. 

I kasnije, dok sam drhtavom rukom potpisivala knjige, hiljadu zvijezda je sijalo u meni... I toliko suza se zadržalo u očima ljudi koji su me grlili kao najrođeniju... Bilo je tako divno pripadati im. 
I nije samo važno to što su svi oni bili tu, to što nisam imala dovoljno široke ruke da ih sve onako jako zagrlim... Bilo je važno i to što su tu bile prijateljice koje znam cijeli moj život... Ali to je ona vrsta prijateljstva - ne moraš da ih vidiš stalno, mogu i godine da prođu, al znaš da ih imaš. Znaš da su tu. I da su došle zbog tebe. Pa kako da ih ne voliš... Kako da ne budeš srećan... 

I danas, još mi srce drhti u grudima... Još mi zvijezde sijaju u očima... Jer sad znam, sad sam ostvarila svoj san... Još je samo jedan djelić ostao da zatvorim krug...