Tuesday, June 16, 2015

Ona je anđeo bila, sa greskom - bez krila



Uhvati me parče ludila na nedosanjanim snovima...
Uhvati i ne pušta dok iz mene ne istrese i poslednje kapi tvojih očiju...
Dok te svuda ne prospe po bijelim plahtama koje mi se oko tijela uvijaju...
Koje iza mene ostaju poput zmijske košuljice suve...
Odbačene... Poluotrovne...
Izliješ se iz mojih vena, gorčiš mi kožu, svuda mi Čežnju ostavljaš da izgorim u plamenu tvojih usana...
I onda, kad zora dođe, ti poput sjenke nestaješ...
U mračne uglove duše se sakriješ i grizeš...
Nagrizaš poput korozije, nedostaješ...
Jako mi nedostaješ, priznajem...
Možda nisam nikad prestala biti nepopravljivo zaljubljena u tvoj osmijeh...
Možda sam se svaki put iznova zaljubljivala...
Možda mi i ne vjeruješ kad ti prećutim koliko mi fališ...
Ponekad se tako sama zagrlim, skupim se najmanji ugao kreveta, i zubima pokušavam da te strgnem sa kože, da ti prste odlijepim sa mojih ramena...
Grizem, meso bih kidala, samo da te ne osjećam...
Samo da ludilo sa sebe svučem poput stare iscijepane haljine...
One koju nikad nisam obukla za nas...
Znam da ne možeš razumjeti moje tamno jezero nostalgije u očima.
Ne možeš nikad shvatiti ni oluje koje bjesne u mojim prstima.
Nećeš mi nikad vjerovati ako ti kažem da su ostale samo prazne špilje po pukotinama srca...
Tamo ničeg osim tame nema...
To su moje odaje u kojima se krijem, i poput iskonske žene po zidovima ti crtam putokaze...
Krvlju pisane...
Da me pronađeš...
Da me otkriješ, prisvojiš, i nikad nikom ne prepustiš...
Možda se plašiš mog mraka al kad bi znao da samo trebaš otvoriti srce...
Vidjećeš da sve ove dane u stvari stojim baš tu, ispred tebe, mahnito pružajući ruke samo da te dodirnem...
Da ti kožu osjetim...
Da u smiraj dana jednom u množnini osvanem...