Wednesday, June 17, 2015

...tražili smo se po prethodnim životima...




Ne znam zašto me usamljenost goni poput vuka da pišem... I ne znam ni šta bih rekla a da već nisam. Osim da se zidovi ponekad znaju sklapati oko mene, da mi je ponekad krevet preveliki, nebo premalo... Da mi fali treća dimenzija svijesti... Da mi fali zvuk... Ti... Ja... Zagrljaj jedan... Samo da uronim u tebe...

Život dijeli čudne karte u mom pokeru. Kraljevi su prerušeni u dvojke, prinčeva uopšte nema, a dame... Izgleda da ima nova karta... Zmijska, otrovna... Nju i kad dobijem proslijedim dalje. Nije baš jednostavno, ali nisam tužna. Nisam nesrećna. Naprotiv... Živim svoje snove, dišem punim plućima, radim ono što mene čini srećnom... Imam stalni posao, ostvarena sam kao ličnost, kao žena, kao prijatelj, kao ćerka, sestra, i tetka... Ostvarena sam  na toliko načina... Ponekad me savjest ugrize kad shvatim da imam 5 obroka dnevno, a neko se muči za onaj jedan, pa svaki put ispred marketa djeci kupim bananice, ili dam neke sitne novce... Meni novac nikad nije igrao bitnu ulogu...

Jedino što mi nedostaje da budem cijela... Baš taj zagrljaj pred spavanje. Samo to... Kad oluje dana prođu, kad kiše počnu, kad te mrak zagolica ispod čaršava... Tada... Srce dobije aritmiju, i dah se počne prekidati... Miniram sopstvene misli, da ih ne čujem. Jer zvala bih te... Samo zbog tih pet minuta kad tonem... Kad mi treba da me povučeš do dna dubina...da izdahnem...

Nisu uvijek noći takve, ali ima ih. Ovaj grad je takav. Usamljenički, ratoboran, prevrtljiv... Ljudi još gori. Otrovni, toksični, emotivno hendikepirani... Osakaćeni, uskraćeni za cijelo jedno srce u grudima. Ja samo za tvoje... Ne mora cijelo, dovoljno je jedan komadić... Samo onaj pred spavanje, koji zna da grli... Jer ne znaš ti taj osjećaj, kako bi... Nisi vidio mojim očima, nije ti koža gorela kao moja, nisi se rađao na zgarištima... A znam, znam da u tebi ima neko tajno mjesto, osjećam da ga kriješ... Znam, rastrgnuo bi te taj vulkan koji gasiš ćutanjem...

I tako, probudi me zora, prazno mjesto me gura da ustanem, malo mu pola kreveta... Udahnem novi dan, pomislim da si tamo negdje, na nekoj svojoj polovini svijeta, otresem snove sa ramena i nasmijem se... Jer, opet, srećna sam... Imam još jedan dan pred sobom... Možda baš taj dan me sretneš...