Thursday, July 30, 2015

Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke...




Ima tako dana kad si usamljen više nego obično. Kad ti nedostaju neka stara prijateljstva, i neka koja se još nisu pojavila. Jer si navikao sam. Ima tako dana kad misliš da se baš ništa ne može promijeniti. Dok slučajno ne sretneš nekog. Usput... I osjetiš nešto. Nešto što rijetki nose u sebi. Nešto što ti kriješ ispod kore svog drveta. Osjetiš zato što si nekad bio i ti jedna od maski u izlogu starog lutkara. I znaš kako Pinokio laže.

Nisam nikad bila dobra u sklapanju prijateljstava, ženskih posebno. Čak od ranog djetinjstva moj krug drugara se više vrtio oko dječaka, i nisam nikad umjela da objasnim zašto. Uvijek sam imala po jednu drugaricu, dvije najviše sa kojima sam nerado nakon nekih godina gubila kontakte. One su odrastale tipično ženski, a ja... Pa, ja sam igrala klikera sa dječacima iz ulice, imala sam samo jednu Barbiku i nisam bila razmažena mamina princeza, tatina još manje. Nekog jednostavno život skroji drugačije, eksperimentalno... Unikatni model generacije...

Čak i srednjoj školi sam imala samo jednu drugaricu. Imala sam dobre odnose sa svima, ali ipak samo jedna je znala tajne... Možda malo više od tajni. Ni to prijateljstvo nije potrajalo. Prošlo je deset godina od našeg poslednjeg razgovora. Ne žalim. Ne nedostaje mi. Iako sad živimo u istom gradu. Ne susrećemo se. Nemamo isti krug interesovanja. Ja sam nekako bila neku godinu ispred odrastanja. A to zna da bude problem.

Moj poslednji ženski krah... Pa prijateljstvo posle 5 godina. Usnulo... Previše za moj ukus. Izgubilo čar, draž, magiju, ludilo, smijeh, iskrenost, rame se odšarafilo i više nije bilo mjesta ni za čiju glavu... Ni za srce. Jbg, dešava se. I od tada potpuna tišina. Da, imam moje drugove od kojih ni jedan nije u ovom gradu. Imam i ona ženska prijateljstva koja traju duže od deset godina i koja su nezamislivo važna u mom životu. To su prijateljstva sa ženama koje su kao grane mog stabla, moji neraskidivi ogranci, moji klonirani dijelovi srca... To su gromade srca, to su stubovi mog svoda... To su one žene... Moja vrsta.

I tako, upoznaš nekog slučajno opet, kad si najusamljeniji. Tog nekog ko te podsjeća na tebe kad se ogledaš u ogledalu. Snaga u očima, strast na koži, ludilo neko prikriveno u osmijehu. Mi takvi gotovo uvijek imamo neko sličnu životnu filozofiju, i još sličnije životne priče. Mi takvi nekako od starta vjerujemo u iskrenost i srca u obliku velike drvene škrinje u koju možeš da strpaš sve boli svijeta a iz nje ništa neće izaći. Ne znam kako funkcionišu magneti u nama, ali sigurna sam da takve ne sretneš bez razloga. Ima to svoju Lekciju sigurno. Životnu... Ne srećeš ljude bez razloga.

Te svoje najdraže žene čuvam kao bisere, crne... Skupljam ih u srcu i nadam se da se neće neki od njih razbiti u prašinu. Nju, ovu poslednju... Nju osjećam na neki potpuno drugačiji način, i ko zna... Možda je trebalo da se sretnemo... Možda treba da spasimo jedna drugu... Možda ćemo da slomimo ogledalo u kom se vidimo... Možda... Ne znam... Nije mi teško biti svačiji prijatelj... Biti frend. Jaran...Teško mi je biti žena.

Thursday, July 23, 2015

Ti si moj razlog...



Pustiš ljude u žuvot nadajući se da će naći put do tvog srca... Da će htjeti da ga nađu... Da su vrijedni povjerenja... Pustiš ih, sa željom da možda taj pokušaj može da promijeni sve prethodne padove, sve prethodne neuspjehe... Misliš da je možda drugačije. Moraš da vjeruješ da jeste. I otvoriš srce, razgrneš ruke... I ništa...

Kako  ništa? Pa tako, lijepo, ništa se ne desi... Ruke i dalje raširene, spremne za zagrljaj, srce spremno da voli, željno ljubavi kao pustinja žedna vode... I ništa. Kamen kad bi zagrlio drugačije bi bilo. Drvo šiplje prazno kad bi volio naišao bi na neki odjek... Ljutiš se na sebe jer si opet ispao budala, magare glupavo... Ljutiš se jer si vjerovao, jer želiš emocije, želiš vatromet... Do đavola, samo želiš ljubav... Voljeti i biti voljen...

Neću da mi je stalo, hoću da ginem za tobom.
Neću da samo mislim na tebe, hoću da sam opsednuta nama.
Neću samo da te želim, hoću da bez tebe ne mogu da dišem.
Neću da me grliš samo rukama, hoću da me stegneš cijelim tijelom, da nikad ne pobjegnem od tebe.
Neću da se mijenjam zbog tebe, hoću da budem bolja za nas.
Neću da te volim samo riječima, hoću da si smisao mog postojanja.
Neću da te sanjam, hoću da se budim uz tebe.
Neću samo sate sa tobom, hoću život, hoću vječnost.
Neću seks radi reda, hoću da vodimo ljubav iz strasti.
Neću da zaglušujem vriske i sreću, hocu da se komšije žale zbog buke koju pravimo smijehom.

Jel sam ludak ako vjerujem u bezuslovno? Jesam, zatvorite me zajedno sa mojim već poludjelim nemanima. Zatvorite me u bezdan, bacite ključeve, zatrpajte puteve, spustite nebo na zemlju da mi korake sakrije. Ne želim život bez ljubavi, i proglasite me potpuno neuračunljivom ako ikad odustanem od nje. Spalite me na lomači grijeha ako nekad pristanem na manje. Jer ljubav, ona je moj smisao. Budi moja ljubav, hoćeš li?

I dalje ne razumijem kako je ljudima lakše otići, kako im je lakše odustati? Zašto je lakše biti sam svoj nego nečiji? Zašto je tebi bolje bez mene? Zašto misliš da je meni bolje sa mnom? Evo, hajde da se mijenjamo... Ja tebi mene, ti meni tebe... Da se prožmemo i isprepletemo kao lijane, da se stopimo jedno u drugo... Da ne postoji ništa osim nas... i Ljubavi... Nas troje... I svijet...

Jel sam ludak ako želim sreću? Ako želim neki potpuno drugačiji život od ovih ispraznih ljuštura u koje se skrivaju drugi? Jel sam neman ako želim disati vazduh sa nekim udvoje...? Držati se za ruku bar jednom u životu? Ljubiti se po mračnim uglovima? Smijati se u bioskopu? Voditi ljubav na pikniku? Praviti nekom rođendansku tortu, ili bar pokušati? Čekati Nove godine? Jel to ludost? Jel sam sanjala da sve to postoji?

Ako jesam, zaledite me, i srce mi u kamen pretvorite.



Friday, July 10, 2015

Svaku tisinu mi granata prosara...




Sutra ce odjeknuti tisine nepojmljivim vriskom neisplakanih suza... Najtiša povorka jecaja i gromoglasna tišina uzdaha... Na jednom mjestu, gdje se horizont bijeli od tuge... Od krvi... Gdje se i nebo cijepa od bola... Za sve one koji su pali, nasilno, uzvišeno... Herojski. Zemlja će biti natopljena bolnim rukama preživjelih čije će suze padati pod stopala... I molitva jedna, u dahu izgovorena, nebu upućena... Hiljade glasova, jedna molitva, sinhronizovana otkucajima srca... Tam tam... Tam tam... Na koljenima ogrezlim u starosti, na koljenima u jeku mladosti... Sutra će svi biti jednaki... I rijeke će teći crveno...

Ljeto je... Sunce i radost, ljubavi i sitnice... A samo mi, svake godine zadnjih dvadeset godina na isti dan cijepamo kožu sa grudi i u nju suze uvijamo... I drhtimo na vrelini Balkanskoj... Drhtimo i glavu saginjemo dok u zemlju spuštamo riječi molitve... Dok se u zemlju spuštaju prerano otrgnuti životi, osakaćene ljubavi, prekinute mladosti, oduzeti sinovi i muževi, braća... Djeca... Drhtimo i duša ozebe... Ako si čovjek, naravno.

I sve druge životne boli tog dana gube na značenju u odnosu na lica preživjelih koji sa tom boli žive 364 dana godisnje, poslednjih 20 godina. Taj jedan dan bol dijele kao pogaču, taj dan se bol rasipa na mrvice, i svako ko se osjeća čovjekom, svako koga taj dan zaboli ponese sa sobom jedan djelić... I dođu licemjeri, saosjećaju po protokolu, pročitaju unarpijed ispisan govor koji je neki fakultetski obrazovan PR sastavio bez srca, pročitaju, zgužvaju papir i bace ga... I nastave sa svojim obavezama, sa svojim protokolima, a iza njih ostanu šamije, i jecaji... Iza njih ostanu oni koji grle imena svojih izgubljenih, koji u hladni kamen utapaju svoje suze, jecajući za generacijama... Surovo zgaženim...

Ne može niko znati kako tišina odjekuje dok ne pogleda u daljinu i ispred njega samo bjelina... Ćuti jecajima... Tu i vazduh grca u bolu, i hiljadu ruku te zagrli i privije u sebe... Ne mogu ni ja znati šta je bol... To samo preživjele majke znaju, koje su sve svoje u tu bjelinu sahranile... To samo supruge znaju koje su svoje ljubavi tu zasadile... To samo djeca znaju čiji su geni tu iskidani... To samo znaju oni pozvani da prepoznaju ono što je ostalo od njihovih voljenih... Koliko njih tek treba da bude pronađeno... Ne može niko znati šta je bol dok ga bijelo ne posiječe preko srca...

I samo se tu kamen prepun duša grli... Tu se tuga usidrila, svake godine veća za nekoliko stotina...
I kad budeš shvatio kako se osjećaju majke i žene Srebrenice, znaćeš šta je bol, šta je tuga, šta je nesreća. Ne dao Bog da ikad shvatiš na taj način... Da se nikad ne ponovi, nikom više...


Thursday, July 9, 2015

...e da mi je da se još jednom zaljubim...



Otvorih album sa fotografijama... Od rođenja, bez photoshop-a, sa krezubim osmijehom djeteta... Ne znam zašto. Ne znam šta me podstaklo da to uradim, da li su samo korice albuma bile u pitanju, znajući šta se krije među njima, ili samo želja da ponovo vidim sjećanja... Sjećanja na ljubav, na nas dvoje, na zagrljaje koji mi sada izgledaju toliko nestvarno, kao da se nisu meni dogodili, kao da taj sjaj u očima nikad nije bio moj... Kao da na tim slikama uopšte nisam ja...

A jesam ja... Jesmo bili mi... Nas dvoje, nerazumne dvije budale potpuno ludi jedno za drugim... Ludi do bola, do koštane srži, do zadnjeg nerva u sistemu... Ludi od prvog susreta, od prvog pogleda, od mog prvog dječijeg naivnog osmijeha... Sada to sve izgleda tako daleko... Sada i te fotografije izgledaju kao snoviđenje... Nas dvoje... I naša ljubav... Jer to jeste bila ljubav... Čoveče, pa mi smo se stvarno voljeli, onako istinski, onako duboko, iz peta... Iz zemlje... Iz same suštine postojanja... Bolesno, otrovno, i na žalost neuspješno... Od prvog dana...

Prelazim prstima preko fotografija, i kao da na njima nisam ja... Crtam osmijeh, i zagrljaj... Iz tih slika naprosto ljubav izbija... Nije mi žao što sam ih sve ostavila u albumu, neka ih nek podjećaju na sreću... da sutra mogu znati kako izgleda sreća, da znam da sam je dotakla, da sam je grlila... Jer, biću iskrena, toliko srećna posle njega nikad više nisam bila... Čak ni sa MrRight-om - to je bio poseban oblik sreće... Ovako, kao sa njim, sa tim čovjekom koji me žigosao svojom ljubavlju, tako možda nikad više neću biti... Možda ću voljeti nekog jače, i možda biti srećnija sa nekim drugim, ali ta ljubav me iskovala u bolu i suzama... U osmijesima i zvijezdama... Taj čovjek me volio... Na neki svoj način, ali me volio svakim udisajem, svakom laži, svakim pogledom... Taj čovjek me disao svojim postojanjem...

Izgubili smo se u toj ljubavi. Nismo umjeli da nađemo put za zajedno. Meni nisu dale nezrele godine, a njemu... Njemu ljubav nije bila dovoljna... Izgubili smo nas... Ne znam kako smo jedno bez drugog nastavili jer život se činio nezamisliv bez njega, bez nas... Prošlo je šest godina... I svega par slučajnih susreta, tek toliko da noge zanijeme... Da se srece oduzme... Vjerujem da njega, koji je moj najveći grijeh, još uvijek ispaštam. Vjerujem da suze koje su nas pratile još kao trnje grebu pod mojim jastukom. Vjerujem, da i za njim još uvijek kaskaju moje suze prosute po svijetu... Vjerujem,..

Voljela bih da ga vidim jednom... Da se opet sa njim nekad ispričam kao sa sobom, jer on je znao moje demone, on ih je umio voljeti... Voljela bih da je srećan... Da li smo preboljeli posle šest godina? Ne boli više, to je najvažnije. Ne mrzim ga što me ostavio. Ne pitam se više ni zašto. Srećna sam bez njega. Možda ne onako kako smo željeli biti srećni zajedno ali srećna sam... I on je, bar želim da vjerujem u to. Nadam se da ću nekad, jednom, opet biti tako srećna sa nekim, i više od toga... Iskrenije makar... Jednostavnije... Nadam se... Vjerujem u to...

Kad otplatim sve suze...


Tuesday, July 7, 2015

...a svi su drugi vecni taoci kosmara ...



Tri zemljotresa u jednom danu. Prva dva nisam osjetila. Treći me zatekao nespremnu. Da li se ikad možeš pripremiti za takvo nešto? Šta bi uradio da počne tavanica da se ruši, da se kida dio po dio tvog života, onog što si gradio, sakupljao? Da li bi znao da se s mjesta pomakneš?

Da li uopšte vidiš kako si srećan?
Zdrav si, možda do guše u dugovima i kreditima, ali zdrav si. Imaš krov nad glavom, hranu na stolu, nisi go i bos... Srećan si, vjeruj mi, iako ti to tako ne izgleda. Šta bi uradio da se zemlja pod tobom otvori, da počne da guta sve do čega ti je stalo, sve te bezvrijedne stvari, Guči, Armani, Samsung...? Šta bi uradio da voda počne da nosi sve što si smatrao dragocjenim, ne razmišljajući da je zapravo najdragocjenije ono što nosiš u sebi, ono ko si...

Nedostajale bi mi fotografije. Ako bih bilo šta pokušala spasiti, bile bi to fotografije... Posebno onih ljudi kojih više nemam... Jer ti trenuci se nikad više ne mogu vratiti... Ti trenuci, otkinuti od vremena, nikad više ne bi mogli da budu... I ne znam šta bih još ponijela sa sobom... Ne znam da li bih umjela... Jer, meni stvari zaista ništa ne znače, i smatram to najvećom slobodom. Oslobođena od materijalnog, uopšte mi nije važno da li su moje cipele koštale 10e ili su Džimi Ču, i nije mi važna etiketa na haljini koju nosim, već ono što nosim ispod nje, pod svojom kožom. Oslobođena od labela, imena, cijena i mode uopšte, smatram to svojom najvećom vrlinom.

Znam, danas je sve na prodaju. I sve je trend. I sve je kič. I sve je samo industrija stvorena da iz nas iscijedi i ono malo ljudskosti sa kojim se rodimo... Jer materijalnim stvarima je najlakše vladati. Jer srce koje se može prodati i nije srce, već samo gomila mišićnih vlakana, ćelija i mesa. Nešto što ima rok trajanja, i što tako lako može da se zagadi. Jer ljudi koji stvari mjere novčanicama nemaju mnogo prostora u grudima. Ljudi koji vjeruju da se u životu novcem sve može kupiti se najlakše prodaju.
I oni obično najalkše istrunu.

Meni nije potreban sef u banci da u njemu čuvam svoje dragocjenosti, bisere i dragulje koje nemam... Nije mi čak ni potreban televizor od nekoliko hiljada eura uzet na kredit od 12 mjeseci. Zato jer u kući mora da bude dobar Tv... Ja ga nemam. Tačnije, stoji na ormaru, onaj stari, sa katodnom cijevi... Ne treba mi. Ne gledam televiziju poslednjih 11 godina. Ne čitam dnevnu štampu. Ne zato jer me ne zanima šta se dešava u mojoj državi, već zato što moj mozak nije u centrifugi, i zato što volim da mislim svoje misli, ne tuđe. Bilo bi mi žao knjiga... Njihovog mirisa. Ako bi se svijet počeo rušiti. Ako bi bombe počele letjeti... Ne znamo mi šta je nesreća... Ne znamo mi šta je tragedija...

Da li vidiš sad koliko si srećan?
Sumnjam u to...
Robuješ sistemu, nesvjesno, ali robuješ... I ne znaš šta je sreća. Sve ti je predodređeno, i sve je kič.
I ne znaš kako je divno biti oslobođen predrasuda, i svega materijalnog.. Kako je divno imati slobodan duh, slobodno srce, kako je divno znati voljeti čistim srcem... Svakom kapi krvi... Ne znaš, jer ti si od one prve sorte... Koja je dušu prodala za sitne novce...


Wednesday, July 1, 2015

...spazih odraz mjeseca u oku...



Mjesec mi je... Pun...
Srce - prazno.
Ljubav - raspršila se na vjetru. Poput prašine, prije nego je i počela.
Noći - hladne...
Krevet - tri broja veći, pa spavam u svim pravcima...
Prekrivača mi previše, smetaju mi tri jastuka...
Smeta mi koža na tijelu, prepuna tvojih ugriza.
Smetaju mi snovi ispod prozora, jedva čekaju da se ušunjaju u moju kosu... Da ne mogu ni na vjetru da ih izbacim iz sebe... Snovi ostaju snovi, ma koliko im puta udahnula život...

Umorila sam se od pokušaja da ti dokažem da mogu biti sve što poželiš... Sve što si želio...
Umorila sam se od pokušaja da ti objasnim da mogu biti sve što druge nisu.
Ja nosim takvu magiju u sebi.
Nadomjestiću sve što ti je ikad nedostajalo...
More u jednu kap skupiti...
Nebo na papiru crnom naslikati...
Srce na dlanu pružiti... bez straha...
Možeš ga zagristi, možeš ga zgaziti, nož u njega zariti... Nije važno... Ne možeš ga slomiti... To u svi prije tebe već uradili.
Na kraju, jedino ti ostaje voljeti... Posle svega, ljubav je ipak jedini lijek koji ti je potreban... jedini san... Ljubav i ja...
To se ne može razdvojiti...

Nisam ti ja od one berbe kad je grožđe bilo kiselo toliko da trnu zubi od izdaje...
Nisam ti ni od one sorte koja se može tek tako dati, koliko da noć nije puta...
Ne mogu... Ne želim...
Trebam više od pukog fizičkog dodira, više od uzdaha, više od praznog poljupca...
Nisu ni svi poljupci isti, kažu lako je ljubiti... Treba osjetiti...
Srce u poljupce pretočiti...
Zato mi nedostaješ... Ali ne brini... Neću ti tragovima hoditi... Neću te tražiti, moliti da ostaneš, zidove ispred koraka graditi...
Ne... Nisam od te vrste... Ne kaleme se ovakve kao ja...

Pusti, noćas mjesec mi je...Pun... Pravi plimu nostalgije, da mi tijelo prekrije nadajući se da  ćeš shvatiti... Ne brini... Oseka će ubrzo... Ništa vječno ne traje...