Thursday, July 30, 2015

Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke...




Ima tako dana kad si usamljen više nego obično. Kad ti nedostaju neka stara prijateljstva, i neka koja se još nisu pojavila. Jer si navikao sam. Ima tako dana kad misliš da se baš ništa ne može promijeniti. Dok slučajno ne sretneš nekog. Usput... I osjetiš nešto. Nešto što rijetki nose u sebi. Nešto što ti kriješ ispod kore svog drveta. Osjetiš zato što si nekad bio i ti jedna od maski u izlogu starog lutkara. I znaš kako Pinokio laže.

Nisam nikad bila dobra u sklapanju prijateljstava, ženskih posebno. Čak od ranog djetinjstva moj krug drugara se više vrtio oko dječaka, i nisam nikad umjela da objasnim zašto. Uvijek sam imala po jednu drugaricu, dvije najviše sa kojima sam nerado nakon nekih godina gubila kontakte. One su odrastale tipično ženski, a ja... Pa, ja sam igrala klikera sa dječacima iz ulice, imala sam samo jednu Barbiku i nisam bila razmažena mamina princeza, tatina još manje. Nekog jednostavno život skroji drugačije, eksperimentalno... Unikatni model generacije...

Čak i srednjoj školi sam imala samo jednu drugaricu. Imala sam dobre odnose sa svima, ali ipak samo jedna je znala tajne... Možda malo više od tajni. Ni to prijateljstvo nije potrajalo. Prošlo je deset godina od našeg poslednjeg razgovora. Ne žalim. Ne nedostaje mi. Iako sad živimo u istom gradu. Ne susrećemo se. Nemamo isti krug interesovanja. Ja sam nekako bila neku godinu ispred odrastanja. A to zna da bude problem.

Moj poslednji ženski krah... Pa prijateljstvo posle 5 godina. Usnulo... Previše za moj ukus. Izgubilo čar, draž, magiju, ludilo, smijeh, iskrenost, rame se odšarafilo i više nije bilo mjesta ni za čiju glavu... Ni za srce. Jbg, dešava se. I od tada potpuna tišina. Da, imam moje drugove od kojih ni jedan nije u ovom gradu. Imam i ona ženska prijateljstva koja traju duže od deset godina i koja su nezamislivo važna u mom životu. To su prijateljstva sa ženama koje su kao grane mog stabla, moji neraskidivi ogranci, moji klonirani dijelovi srca... To su gromade srca, to su stubovi mog svoda... To su one žene... Moja vrsta.

I tako, upoznaš nekog slučajno opet, kad si najusamljeniji. Tog nekog ko te podsjeća na tebe kad se ogledaš u ogledalu. Snaga u očima, strast na koži, ludilo neko prikriveno u osmijehu. Mi takvi gotovo uvijek imamo neko sličnu životnu filozofiju, i još sličnije životne priče. Mi takvi nekako od starta vjerujemo u iskrenost i srca u obliku velike drvene škrinje u koju možeš da strpaš sve boli svijeta a iz nje ništa neće izaći. Ne znam kako funkcionišu magneti u nama, ali sigurna sam da takve ne sretneš bez razloga. Ima to svoju Lekciju sigurno. Životnu... Ne srećeš ljude bez razloga.

Te svoje najdraže žene čuvam kao bisere, crne... Skupljam ih u srcu i nadam se da se neće neki od njih razbiti u prašinu. Nju, ovu poslednju... Nju osjećam na neki potpuno drugačiji način, i ko zna... Možda je trebalo da se sretnemo... Možda treba da spasimo jedna drugu... Možda ćemo da slomimo ogledalo u kom se vidimo... Možda... Ne znam... Nije mi teško biti svačiji prijatelj... Biti frend. Jaran...Teško mi je biti žena.