Wednesday, July 1, 2015

...spazih odraz mjeseca u oku...



Mjesec mi je... Pun...
Srce - prazno.
Ljubav - raspršila se na vjetru. Poput prašine, prije nego je i počela.
Noći - hladne...
Krevet - tri broja veći, pa spavam u svim pravcima...
Prekrivača mi previše, smetaju mi tri jastuka...
Smeta mi koža na tijelu, prepuna tvojih ugriza.
Smetaju mi snovi ispod prozora, jedva čekaju da se ušunjaju u moju kosu... Da ne mogu ni na vjetru da ih izbacim iz sebe... Snovi ostaju snovi, ma koliko im puta udahnula život...

Umorila sam se od pokušaja da ti dokažem da mogu biti sve što poželiš... Sve što si želio...
Umorila sam se od pokušaja da ti objasnim da mogu biti sve što druge nisu.
Ja nosim takvu magiju u sebi.
Nadomjestiću sve što ti je ikad nedostajalo...
More u jednu kap skupiti...
Nebo na papiru crnom naslikati...
Srce na dlanu pružiti... bez straha...
Možeš ga zagristi, možeš ga zgaziti, nož u njega zariti... Nije važno... Ne možeš ga slomiti... To u svi prije tebe već uradili.
Na kraju, jedino ti ostaje voljeti... Posle svega, ljubav je ipak jedini lijek koji ti je potreban... jedini san... Ljubav i ja...
To se ne može razdvojiti...

Nisam ti ja od one berbe kad je grožđe bilo kiselo toliko da trnu zubi od izdaje...
Nisam ti ni od one sorte koja se može tek tako dati, koliko da noć nije puta...
Ne mogu... Ne želim...
Trebam više od pukog fizičkog dodira, više od uzdaha, više od praznog poljupca...
Nisu ni svi poljupci isti, kažu lako je ljubiti... Treba osjetiti...
Srce u poljupce pretočiti...
Zato mi nedostaješ... Ali ne brini... Neću ti tragovima hoditi... Neću te tražiti, moliti da ostaneš, zidove ispred koraka graditi...
Ne... Nisam od te vrste... Ne kaleme se ovakve kao ja...

Pusti, noćas mjesec mi je...Pun... Pravi plimu nostalgije, da mi tijelo prekrije nadajući se da  ćeš shvatiti... Ne brini... Oseka će ubrzo... Ništa vječno ne traje...