Friday, July 10, 2015

Svaku tisinu mi granata prosara...




Sutra ce odjeknuti tisine nepojmljivim vriskom neisplakanih suza... Najtiša povorka jecaja i gromoglasna tišina uzdaha... Na jednom mjestu, gdje se horizont bijeli od tuge... Od krvi... Gdje se i nebo cijepa od bola... Za sve one koji su pali, nasilno, uzvišeno... Herojski. Zemlja će biti natopljena bolnim rukama preživjelih čije će suze padati pod stopala... I molitva jedna, u dahu izgovorena, nebu upućena... Hiljade glasova, jedna molitva, sinhronizovana otkucajima srca... Tam tam... Tam tam... Na koljenima ogrezlim u starosti, na koljenima u jeku mladosti... Sutra će svi biti jednaki... I rijeke će teći crveno...

Ljeto je... Sunce i radost, ljubavi i sitnice... A samo mi, svake godine zadnjih dvadeset godina na isti dan cijepamo kožu sa grudi i u nju suze uvijamo... I drhtimo na vrelini Balkanskoj... Drhtimo i glavu saginjemo dok u zemlju spuštamo riječi molitve... Dok se u zemlju spuštaju prerano otrgnuti životi, osakaćene ljubavi, prekinute mladosti, oduzeti sinovi i muževi, braća... Djeca... Drhtimo i duša ozebe... Ako si čovjek, naravno.

I sve druge životne boli tog dana gube na značenju u odnosu na lica preživjelih koji sa tom boli žive 364 dana godisnje, poslednjih 20 godina. Taj jedan dan bol dijele kao pogaču, taj dan se bol rasipa na mrvice, i svako ko se osjeća čovjekom, svako koga taj dan zaboli ponese sa sobom jedan djelić... I dođu licemjeri, saosjećaju po protokolu, pročitaju unarpijed ispisan govor koji je neki fakultetski obrazovan PR sastavio bez srca, pročitaju, zgužvaju papir i bace ga... I nastave sa svojim obavezama, sa svojim protokolima, a iza njih ostanu šamije, i jecaji... Iza njih ostanu oni koji grle imena svojih izgubljenih, koji u hladni kamen utapaju svoje suze, jecajući za generacijama... Surovo zgaženim...

Ne može niko znati kako tišina odjekuje dok ne pogleda u daljinu i ispred njega samo bjelina... Ćuti jecajima... Tu i vazduh grca u bolu, i hiljadu ruku te zagrli i privije u sebe... Ne mogu ni ja znati šta je bol... To samo preživjele majke znaju, koje su sve svoje u tu bjelinu sahranile... To samo supruge znaju koje su svoje ljubavi tu zasadile... To samo djeca znaju čiji su geni tu iskidani... To samo znaju oni pozvani da prepoznaju ono što je ostalo od njihovih voljenih... Koliko njih tek treba da bude pronađeno... Ne može niko znati šta je bol dok ga bijelo ne posiječe preko srca...

I samo se tu kamen prepun duša grli... Tu se tuga usidrila, svake godine veća za nekoliko stotina...
I kad budeš shvatio kako se osjećaju majke i žene Srebrenice, znaćeš šta je bol, šta je tuga, šta je nesreća. Ne dao Bog da ikad shvatiš na taj način... Da se nikad ne ponovi, nikom više...