Saturday, August 1, 2015

Čudna je zverčica strast...




Znaš onu crvenu kravatu koja stoji u mom ormaru,
potpuno tužna i neiskorišćena...
S kojom sam htjela da vežem svoje ruke uz tvoje,
svoje snove za tvoje...
S njom sam htjela srce da vežem,
strasno, perverzno, divlje...
Da se otima i vrišti dok ga svojim dlanovima smiruješ...
Bajke pred spavanje šapućeš...
Da je zagrizem dok mi tragove po leđima ostavljaš...
Sve sam to htjela...

I ona crna kravata, kupljena za poslovni izgled...
Crna suknja, da mi sputava korake,
i bijela košulja da prikrije golotinju...
I ništa ispod toga, osim sebe...
I kože moje prepune trnja...
I kravata..
Oko vrata da se zapetlja dok je stežeš...
Dok kidaš dio po dio kože i grizeš
Dok me s njom vežeš za sebe,
za svoje nemire, strahove ukroćene...
Ni to nisi umio...
Ne krivim te, kako si mogao da znaš...
Ni pertle nisi umio raspetljati a ne svoju dušu...
Još manje moju kosu umršenu na jastuku u zoru...
Razbacanu svuda po krevetu...
Sad možda nije ni važno...

Oblačim opet kostim žene i izlazim među svijet,
po malo pohabana na ivicama, nekako oštećena...
Nezakrpljena...
Istrošena nedostajanjem tebe,
i željom da stopala sputam i ruke svežem oko tvojih leđa...
Ispijena mrakom prepunim krika koji se odbijaju od zidove,
upijaju u poderotine na leđima...
U ugrize na butinama...
Koračam pomalo nesigurno
zbog želje da sve iskidam sa tebe zubima,
pod kožu da ti se zavučem i da se nastanim, kao parazit...
Kao neizostavnio dio tebe...
Da ti budeš moj kostim...
Da se u tebe obučem luda od ljubavi, i pobješnjela od strasti...
Da me zatvore u prvu ustanovu bez uspjeha da me obuzdaju...
Neće ni znati daje bila dovoljna samo crvena kravata...
I tvoj osmjeh...