Saturday, August 22, 2015

Da sam znao da postojiš...



Budućem liku čovjeka koji može biti moj...

Ne znam kako izgledaš, ne znam čak ni kako se zoveš, ne znam ni kako mirišeš, ali te znam. Poznajem te kao što sebe znam, kao što znam sve mjene Mjeseca... I volim te kao što volim ovo nebo, i sunce, i ovu kišu koja mi kvasi lice posle ljetnih vrućina.

Ovo pišem tebi koji me još nisi pronašao ali hoćeš, sigurna sam u to. Prepoznaćeš me, možda po pogledu zamišljenom, možda po osmijehu izgubljenom, ali shvatićeš. I nećeš biti kao ostali. Bićeš neuklopivi dio slagalice ovog grada, ovih ulica zagađenih ljudskim ništavilom. Bićeš potpuno drugačiji sa svojim košuljama i mekim usnama. I bićeš odvojen od svijeta nekim svojim ludilom. Gledaćeš me u oči dok pričaš sa mnom, i nećeš pokušati već odmah da se pozoveš u moje podstanarsko gnijezdo koje svijam. Zavodićeš me svakog trena, svakog dana, sa svakim udisajem. Oči će ti biti tople i divlje, moraju biti, sigurna sam da imaš i poneko savzežđe u njima. Ja – kao i svaki smotanko, topiću se od tvog glasa i neću umjeti da sastavim ni prostu rečenicu, i vrhunac mojih odgovora na tvoja pitanja biće moj smijeh... Eto zato jer se ja uvijek smijem. Jer se smijehom branim od svega...

Ti, koji me još nisi sreo, a hoćeš, sigurna sam... Ti moraš biti neki ludak sa pokušajima da se uklopi u sredinu koja je obična. Ti si sigurno takav, ne smeta ti šetanje po kiši, možda me čak i namjerno izvedeš da kisnemo zajedno... Neće ti smetati ni sunce samo zbog mene jer ga ja volim, jer volim ležati na pijesku i upijati energiju, a ti ćeš sigurno perverzno voljeti da gledaš u mene. I neće ti smetati što drugi pilje u nas, i u moju JLo zadnjicu... Prirodna je ali i dosta truda sam uložila da ostane takva. Neće ti smetati jer oni će samo gledati žaleći što nisu umjeli da stignu prije tebe, a ti si me umio zadržati. I kad budem htjela pobjeći, ti ćeš umjeti da me uhvatiš za ruku, zagrliš i držiš čvrsto. Neće ti biti smiješno moje pisanje, moje izlivanje emocija po papiru i tastatauri, po lišću i ostacima salveta  restoranu. Ne može ti biti smiješno kad to samo srce prosipam zbog tebe. Ti ćeš umjeti da razumiješ i moje ćutanje, kad se namusim i zablesim u jednu tačku na zidu nadajući se da će me progutati. Znaćeš da su to samo sjenke prošlosti i demoni koje sam sahranila u jednoj borbi... Znaćeš koliko su me osakatile te aždaje moje sopstvene krvi, ali nećeš pobjeći od njih. Nećeš, zbog njih sam snažna, zbog njih ćeš me voljeti. Ti, kojeg još nisam srela.

Ti ćeš biti sjajan ortak sa mojim ortacima jer u njima nećeš vidjeti prijetnju, samo ljude koji su me čuvali za tebe. Znam, tebi neće smetati pun Mjesec kao meni, ali ćeš znati da me tada grliš najjače, kao da će se svijet srušiti istog trena. Voljećeš moju razbacanu kosu po krevetu... I znaćeš da se neću naljutiti ako odeš sa ortacima na more na vikend, jer znam da si moj. Ti si onaj koji me neće lagati, i znaćeš da je sladoled najljepši na stomaku, da se ćed najlakše topi na leđima a da je nutela najslađa sa usana. Znaćeš ti i više od toga. 

Nećeš se pokajati što si me čekao. Jer ćeš biti voljen, jer ćeš imati razlog da dišeš. I sve one sitne gluposti poput doručka u krevetu, i roštilja sa prijateljima, i sve utakmice zbog kojih neću zakerati... Možda nećeš imati dizajnerski stilizovan dom, niti ću se nositi po poslednjoj modi sa kotorske smotre, ali imaćeš ljubav, a to je daleko važnije. Imaćeš nekog ko svoju negativu troši na fitnesu a ne na tebi... Nekog ko može samo ponos da ti bude, jer ti si čovjek sa karakterom, siguran u sebe i moju ljubav. Znam te, iako te još nisam srela, iako ti još kožu nisam dodirnula, znam te... Vjerujem da postojiš, vjerujem da me tražiš u moru pogrešnih. Vjerujem da ideš ka meni koja štrčim iz ove okoline kao jedini suncokret u polju makova. Ja te čekam. Znaš ti gdje ću biti. Naći ćeš me. Znam to...