Tuesday, September 29, 2015

Jednostavno je... Ljubav je takva...





Završene poslednje stranice. Lagano štivo. Lagane večeri. Jednostavna ljubav.

Da li ona može biti takva? Ponekad. Kad ne bi mi stalno iznova i iznova komplikovali. Odnosi među ljudima su takvi. Mi biramo kako ćemo se ponašati, kako ćemo razgovarati, koga pošotovati a koga mrziti. Učimo cijeli život i svjesni smo greški koje napravimo, i opet ih pravimo. Genetska greška ili nešto jače?

"Kuća u Kornvolu" nije ni malo mirisala na zanimljivu knjigu. Ja se sa knjigom povežem dodirom. Ona nije nikako bila knjiga za prvi pogled. Ali zaista, trebalo mi je lagano štivo, neka mekana pričica sa kojom ću da utonem u san. Mekana poput mančmeloV pjene. Prosta. Jednostavna. Bez napetosti. I zaista, knjiga je takva. Dobro, možda malo bolja. Nema tenzija, predvidiva je, sa jednostavnim opisima koji ne zahtijevaju razmišljanje. Da, takva je. Gledano s površine. Možda malo nedorečena u pojedinim stranicama. Možda čak i ne liči na knjigu koju bih kupila. A poznato je - ne sudi o knjizi na osnovu korica.

Jednostavna ljubavna priča, ali i komplikovana potraga za samim sobom. Priča o gubicima, o sudbni koja može lako da zadesi bilo koga od nas. Priča o prijateljstvu, ljubavi, poštovanju, korijenima i lutanjima. Naravno, nije u redu da otkrivam sve, niti ću to uraditi. U ovim preporukama pričamo o emocijama. Pričamo o stvarnim vjetrovima koji se podignu kad shvatiš koliko je život sačinjen od uspona i padova, i da ne treba ništa čuvati za specijalne prilike, jer svaki trenutak je specijalna prilika. Nikad ne možeš znati da li je ljubav tvog života osoba pored tebe dok ne probaš, dok ne pokušaš, dok ne otvoriš srce za nove dane, a zatvoriš prošlost iza sebe.

Zvuči teško i komplikovano, znam. Ali nije tako. Čemu još može da te nauči "Kuća u Kornvolu"? Možda nekim jednostavnim prijateljstvima. Možda onoj čuvenoj rečenici da nikad ne odustaneš. Možda da treba da pogledaš oko sebe i razmisliš da li u tvojoj okolini postoji neki Matori Tom kom možeš da pomogneš. Možda shvatiš da je gubitak sastavni dio života. Ali kad nešto izgubiš, obično nešto i dobiješ. I znaš, ponekad je potrebno da napraviš novi početak u životu. Ne plaši se.

I možda je ova priča mekana poput pamuka, možda je predvidiva, ali svakako je vrijedna čitanja.



Sunday, September 27, 2015

O Bivšima sve najbolje...




Otvaram Instagram. Prokletstvo.... Opsovah... Nisam htjela, gotovo nikad ne psujem. Ovo je samo izjurilo iz grla. Neka tupa bol u predjelu srca, sigurna sam da nije infarkt. Šok. Zaista, društvene mreže će nam doći glave nekad. Na slici njih dvoje. Srećni, presrećni, mladenci. Nju ne poznajem. On... Moja Velika LJubav, davna, od mojih šesnaestih... I ja njegova, do prije godinu dana. Ljubav nikad ostvarena, možda i izmišljena. Tiha čežnja, snovi i planovi, prepiske dugih razgovora...

Kako uopšte da se osjećam? Šta raditi kad Neko Tvoj, koji nikad nije bio tvoj u pravom smislu, po drugi put te šokira svojom svadbom? Nisam rekla... Ovo mu je drugi brak. Posle prvog kraha ja sam skupljala djeliće i krpila ga, a da nikad nije položio ruku na mene. Ne, nismo nikad billi zajedno. Nikad nije bilo pravo vrijeme. A ni mjesto. Kontinenti su između nas. Fizički... Srca su kucala.
I šta da osjećam? Ne boli me bol, nije to ono kad ti srce iščupa muškarac sa kojim si dijelila sve svoje... Znam tu vrstu boli. Ne mrzim ga, naprotiv, uvijek mi je bilo važno da ti muškarci koji su imali posebno mjesto u mom životu budu srećni. Čestitati mu? Ignorisati. Ćutati. Progutati. Opet otvoriti Instagram... Proučavati fotografiju sa koje zvijezde iskaču u stvarnost...

„Čestitam... Želim ti sve najljepše... svu sreću... Sve ono što bih i sebi...“. Klikni Send. Ode. Poruka dostavljena. Poruka viđena. Kuca se odgovor. „Hvala od srca“. Ma nema na čemu. Budi srećan, zaslužuješ. I ja zaslužujem. Svi mi zaslužujemo, ali ne umijemo. A i vrijeme je takvo, iščašeno, uvrnuto kao pereca. Ne znaš odakle da kreneš, za šta ćeš prije da se boriš. Prosto ti sreća nekako ne pada na pamet, čak i ne vidiš kad ti isklizne iz ruku i ode, poput malog bijelog zeca. Ne ostane ti čak ni šapica. Kao da bi i ona pomogla u ovo suludo vrijeme na Balkanu.

Potraga za Onim Pravim Zbog Kojeg Srce Preskače je postala kao lov na izgubljeno blago. Ljubav kao da je zbrisala sa ovih prostora ostavljajući za sobom samo krpice koje su joj ispadale iz kofera, po neki osmijeh se zakačio za rastinje, malo nježnosti se rasulo preko mosta... I to je to. Ostali smo uskraćeni, osakaćeni... Ljudi koje smo voljeli nastavljaju dalje a mi kao u mjestu zaleđeni. I šokiramo se kada vidimo slike na Instagramu.


Ne znam da li vjerujem da postoji ono drugo parče budale koje ti je suđeno, i sigurno više ni u obdaništu ne pričaju o prinčevima i bijelim konjima. Ali postoji Onaj Neko ko je dobar za tebe, koji će umjeti da te voli baš kako zaslužuješ. Samo ima previše prepreka na putevima koji se ukrštaju. Nemoj da prestaneš vjerovati, ja nisam. I dalje vjerujem da ljubav kao takva postoji, da ludačka zanesenost nekim nije stvar hormona već upravo Ljubavna Prašina. Samo je treba sresti. Jednom sam je srela. Ako sam ikad osjetila da je Ljubav bila na ovim prostorma to je onda bio MrRight. No o njemu neki drugi put. Još uvijek moram da se povratim od šoka.

Wednesday, September 23, 2015

Nedostaješ mi ti kakva si bila..



Nedostaješ mi.
Ne možeš to znati, ali evo kažem ti opet.
Nedostaješ mi svake večeri kad se na granici očaja rvem sa bolom da ne popustim, da ti ne pišem, da te oćutim...
Sa svakom zorom se trudim da te iz sebe istočim kao vino kad prelivaš pa malo proliješ.
Udišem vazduh al sa njim i tebe udahnem jer svi zidovi su prepuni tebe, tvojih očiju, tvojih osmijeha...
Izađem na terasu i pogledam u nebo tražeći djelić da nema boju tvoju zenica...
I kidam zubima želju da te zagrlim, samo na tren da te udahnem, samo mali djelić mene da te osjeti...
Toliko mi trebaš...
Al ćutim.
Obećala sam da ću se ugušiti u nedostajanju, da ću tvoje zbogom umjesto muzike pred spavanje da premotavam u glavi...
Obećala sam da ću progutati sopstvenu dušu serviranu za večeru i neću ti reći...

Neću ti reći da si ti bio jedina zora zbog koje je vrijedilo držati oči otvorene.
Da si bio moj strah od sna, da sam se bojala dana bez tebe.
Neću ti reći da si bio ludilo u mojim venama, da sam zbog tebe krila moja bijela u katran spustila, da dušu vežem u tvojim dlanovima.
Neću ti reći da nikom nisam nijednu košulju ispeglala, osim one tvoje...
One iste koju sam tako sočno izgužvala.. iskidala zubima..,
Ni tvojom ulicom ne prolazim...
Na rukama hodam samo da tvoje prozore zaobiđem, i oči sklapam da u njih ne gledam nadajući se da ću ti sjenku uhvatiti...
Kako da ti kažem da ti još pripadam, da sam bila i ostala tako bezazleno zaljubljena u sve tvoje maske, i strahove, u tvoje bezočno ludilo, i glad?
Neću ti reći da ti još kradom pišem pjesme...
Lupkam po tastaturi, pustim srce da priča, bilo šta, da misli na tebe, da mu nedostaješ, da boli...
Pustim ga...
Ne želim ga u somot školjke uviti, i baciti u naše more koje nas je vezalo, ne mogu ga nemanima servirati ni u lance vezati.
Sve i da to uradim, opet bi tebi potrčalo, opet bi mi jedostavno nedostajao.
Pa čemu onda kidanje?

Opet sam jutros mirisala na tebe.
Na snove.
Na so.
Opet su zidovi pjevali tvojim osmijehom.
I opet je odzvanjala melodija tvog zbogom.
Ranjavala me iznova i iznova...
Samo da bi mi jače nedostajao.
Samo da bih opet posrnula.
Ali ćutim.
Neću ispustiti krik poput papirnog zmaja na vjetru.
Neću ti reći.
A tako mi nedostaješ.


Tuesday, September 15, 2015

Svuda promašena vrsta....




Želim da vam ispričam priču.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. I ima trideset godina. Rođena je u maloj varoši, u malom gradu, u radničkoj porodici. Školovana i usmjeravana ka boljem, ka fakultetskom obrazovanju sa željom da sebi izgradi karijeru. Ne da bi zgrnula bogatstvo, ne da bi imala stan u glavnom gradu i vikendicu na moru ili planini. Ne da bi vozila mercedes, i nosila Pradu. Da bi imala dovoljno da živi i pomogne drugima. Da bi imala dovoljno da ljude koje voli može da obaspe poklonima, i da može roditeljima posle toliko žrtvovanja da plati ljetovanje. Skromne su to želje.

Školovala se. Bila najbolji student. Učila je. Radila je. Zarađivala je školarinu. Zarađivala je džeparac. Odricala se hirova koje svi studenti imaju. Nije joj bilo žao. Imala je cilj i san. Iako je živjela u državi koja ne cijeni vrijednosti, iako je znala da postoji mogućnost da ne uspije da se zaposli, ipak je vjerovala, učila je i nije odustala. Završila je fakultet kao najbolji student. Zvanje menadžera. Učila je i dalje. Dobila zvanje diplomiranog inžinjera. Ponosni roditelji. Ponosni prijatelji. Dvije diplome u rukama. Sve suve desetke. Brojevi u indeksu.
I ništa. U svom gradu nije dobila zaposlenje koje je tražila. U jednoj firmi nije bila član prave političke partije. U drugoj firmi nije se molila pravom Bogu. Predsjednik opštine joj je rekao „Seli se odavde, nemaš ovde šta da tražiš“. Da ostavi svoj grad, svoje roditelje, sve što je bila tu, i da ode. Gdje? Sa kojim novcem? Da radi – šta?

Otišla je. Odlomila parče srca od majke, i komadinu duše od oca, spakovala ih u džep i otišla. Radila je, ne ono za šta se školovala ali imala je posao. Neki. Jadno plaćen. Pripravnički. Jedva da pokrije troškove. Sistem joj je to omogućio. Njoj i hiljadama drugih. Ta država u kojoj se broji ko su ti roditelji, ko ti je kum i kom se Bogu moliš. Taj sistem u kom se cijeni partijska knjižica a ne znanje i sposobnosti. Taj sistem u kom se cijeni ko se bolje ulizuje i kome manje smeta smrad nečije guzice. Taj sistem u kom prednost imaju oni koji guraju nos u tuđa posla. Taj sistem u kom ne smiješ da kažeš ono što misliš, u kom ne možeš da dođeš na red da se zaposliš jer okoreli fosili koji su se dofatili stolice neće da ustanu sa nje dok ne umru. Jer neko ima tatu ili kuma koji ima prijatelja ili kuma... Jer u tom sistemu ne možeš da dobiješ razgovor za posao koji vjeruješ da možeš da radiš. U tom sistemu se privatnici iživljavaju na radnoj snazi jer im se može, jer su djeca radničke klase prinuđena da rade za minimalne dnevnice, jer se boje za svoj posao, jer ne mogu od onih sa boljim vezama da dođu na red da se pokažu. U toj državi ona ne može da pokaže ni svoje talente, ni svoju kreativnost, ni želju za radom, ni sposobnost da bude dio tima. Nikog ne interesuje to što je sama naučila sve što zna da radi, to što iza sebe ima 14 godina radnog iskustva, to što nije odustala od ulaganja u sebe i što i dalje to radi.

Promijenila je posao. Zaposlila se u privatnoj firmi i bila je srećna jer ipak, bila je zdrava, imala je posao, toliko njenih prijatelja nije imalo taj luksuz. Sa dvije diplome, dva zvanja, godinama radnog iskustva sjedila je u maloj kancelariji u suterenu, radila na papirima, provodila osam sati odvojena od svijeta, osakaćena za ljudsko prisustvo i postajala siva poput namještaja u prostoriji. Nije odustajala od želje da radi ono za šta se školovala ali niko joj nije pružio šansu jer nije umjela da ćuti, nije željela da laže, da bude jedna od "onih" koje pristaju na protivusluge. Pisala je, slala biografije, pisala firmama, tražila čaroliju zvanu „Šansa“ ali odgovora nigdje nije bilo. U toj jadnoj državi gdje su se sve moralne vrijednosti izgubile, gdje nije važno koliko talenta imaš, koliko vrijedno radiš, koliko ulažeš sebe u posao koji radiš... U toj jadnoj državi gdje je najvažniji san sa kojim se rađaš kako da odeš sa tih ukletih granica... U toj državi nemaš mogućnost da od plate koju primiš platiš stan, i račune, i hranu, i da ti ostane dovoljno da skupiš da kupiš autić, ili možda stan, ili da odeš na ljetovanje, ili da kupiš farmerice i čizme istovremeno... Svjesna je da još uvijek ne može roditelje da pošalje na ljetovanje. Svjesna je da u ovoj državi žive samo sjenke ljudi, isječenog jezika i pognutih glava... Čak ni posle ovoga, „šansu“ neće pronaći jer ljudi se boje ovakvih.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. Ona je ja!
Ovo je moja priča!




Nije važno imati gomilu ljudi oko sebe... Važno je imati one prave



Potrebno mi je ponekad da pobjegnem od ovog prašnjavog grada, od prašnjavih lica koje susrećem, pogleda koji iritiraju, komentara koji nemaju smisla... Od ovog svijeta koji se pretvorio u sve ono što nikad ne bih željela. Pobjegnem, taj jedan jedini slobodan dan nedeljno... Utopim se u drveće, u rijeku ili more, utopim se u majčin zagrljaj, sestrićev osmijeh... Bilo gdje, što dalje odavde...

Odem... I sretnem djevojku. From California. Dvadeset pet godina. Napustila je posao, i krenula na put po Evropi. Čula je za moju lijepu Montenegro i došla. Obišla je skoro sva predivna mjesta na kojima ja nisam bila. Stidim se. Divim joj se.

Da li ćemo mi ikad moći da tako, radimo koju godinu, skupimo koju kintu, napustimo posao i odemo na putovanje po Evropi... Bilo kuda... Mi, radnička klasa, radeći za minimalac, za osnovne ljudske potrebe, za sapun i hljeb. Da li ćemo ikad vidjeti dalje od svojih granica? Da li možemo vidjeti sve unutar njih? Taj jedan slobodan dan, ako ga imaš, obično potrošiš na odmaranje i spavanje. Na ljude koje ne viđaš tako često. Prođu tih 24h i okreneš se a ono ništa toliko značajno se nije dogodilo. Izgubiš dan svog života. Kao da je ništa.

A sve je. Sve je taj jedan dan koji imaš. U tom danu možeš da stigneš bilo gdje.
Kako nemaš s kim?
Pa imaš sebe! Posveti se sebi tog dana, čišćenju svog uma, svojjih pluća, svojih misli. Udahni vazduh durmitorski, popij vode sa izvora, pogledaj nebo sa kotorskih zidina, pođi na Lovćen da osjetiš istoriju zbog koje si danas tu... Sve je taj jedan dan.

Nažalost, Balkan je takav. Moja Montenegro još malo gora. Živimo u iluzijama o elitnom životu, o fensi mjestima, ložimo se na riječi VIP i jurimo neki nepostojeći svjetski stil i trend. Krademo bakama novčanike iz ruku ujutru ispred prodavnice, nosimo najskuplje telefone, vozimo najbolja auta, markirane košuljice, živimo na rate i kamate, i nema pas za šta da nas ujede. Njih, ne mene... Ja imam svijet koji je daleko od materijalnih stvari, imam srce koje ne trči za trendovima, ali velika većina ljudi koje vidim i poznajem su gore opisani. Tužno jel da? Kad bi oni napustili posao i krenuli da obilaze zemlje koje nisu nikad vidjeli? Oni, kao ja, nisu ni do Lovćena bili. Ja zato jer plaćam stan i račune od plate, a oni zato jer plaćaju rate za košulju i račun u Hemeri. Prioriteti su svima drugačiji. Ja, opet, odričem se izlazaka u zadimljene klubove kako bih mogla da pođem bilo gdje... U bilo koji drugi gradić, na bilo koju planinu, rijeku ili jezero... Do mora mog Jadranskog... Odričem se frizera i manikira da bih mogla da kupim knjigu.. I kako onda kažu "Nemam gdje, nemam s kim"...

Na žalost, životni standard na Balkanu je drugačiji u odnosu na svijet, i možda nikad nećemo moći da priuštimo sebi da odemo u obilazak Velikog Kanjona, niti ćemo moći da vidimo Nijagarine vodopade, ni kengure, ali možda možemo da vidimo sami sebe u ogledalu, da vidimo sopstvenu dušu umrljanu od dima i novca. Možda bi mogli da naučimo da materijalno nije baš uvijek važno i da je ljepše da ovaj mjesec ne izađeš u Hard rock već da pođeš do Durmitora, ili Biogradskog jezera, da udahneš malo te prirode u sebe, da stvarno udahneš samog sebe. Možda bi mogli da naučimo kako se voli i kako se pazi onaj Neko umjesto što čuvamo telefone od grebanja, i srce od lomljenja. Pa jebi ga, samo tako se može i voljeti. Slomljenim i lijepljenim srcem. Samo takvim. Ono koje nikad nije boljelo nije nikad istinski voljelo.

No opet, Balkan je to.


Friday, September 11, 2015

Brinucu vec ja, nemoj ti brinuti...



Ništa me nije pripremilo na ovo. 
Ništa mi nije šaputalo pod kožom, nije ni vazduh mirisao na so. 
Možda se svaki put potajno nadam da ću te sresti na istom mjestu, ali prošlo je toliko vremena. 
I gdje baš ovo veče da mi te nebo dovede? 
Znaš, nisam znala ni da će ona noć biti naša poslednja. 
Ništa nije ukazivalo na to. Ništa... 
Život je samo neočekivani splet gluposti. 
Bar u mom slučaju.

Zaćutala sam. Morala sam. 
Da sam vazduh udahnula srce bi iskočilo. 
Na usta... 
Potrčalo bi ti. Srušilo te zagrljajem. 
Znam da si korak usporio... Znam da si moj pogled očekivao. 
Znam... 
Da sam ti nebo na glavu sručila kad sam pogled sakrila. 
Pravila se da te ne vidim, dok mi se oči mute od kiše. 
I drhtala sam, poput djeteta kad se u mraku skriva od nepostojećeg čudovišta iz ormara. 
Drhtala sam bojeći se tvoje blizine. 
Jer ako bih pogled podigla, ako bih te vidjela posle toliko vremena sve bih ti oprostila. 
I poslednje Zbogom. 
I tugu. I suze. I srce. 
Nisam smjela. 
Oprosti mi...

Uhvatila sam ti pogled iza zamagljenog stakla, nadajući se da ne vidiš glad u mojim očima, nadajući se da ne možeš da osjetiš koliko sam i dalje neponovljivo oduševljena zaljubljenošću u tebe... 
Koliko mi nepopravljivo nedostaješ... 
Koliko sam htjela da ti kažem... 
Dok nisi okrenuo glavu i ostavio me da gutam komade soli od skamenjenih suza... 
Nikad mi neće biti svejedno, sigurna sam. 
Ja još osjećam prazno mjesto pored tebe, još osjećam onog dječaka koji strepi i suzama mi kvasi haljinu priznajući po prvi put šta želi. 
Još uvijek si onaj isti mangup koji je znao da mi krade dah sa ramena. 
Još uvijek si moja slabost u grudima. 
Moje nedostajanje u noćima... 
So na usnama... 
Još uvijek si MrRight u mojim pjesmama uzalud napisanim za tebe. 
Uzalud opjevanim za nas...

Oprosti mi unaprijed za još neki susret jer ću morati da okrenem glavu, jer ću morati da popijem suze, da ugušim svaki vrisak koji izbija iz moje kože, poput ludaka kad cijepa košulje. 
Oprosti mi što ćutnjom pokazujem koliko mi nedostaješ, kad riječima nikad ne bih mogla. 
Oprosti mi što sam i dalje djetinjasto i naivno zaljubljena u iluziju koju sam stvorila sa tobom u glavnoj ulozi, sa mnom na tvojoj lijevoj strani... sa nama u centru svijeta. 
Ja sam tebi već oprostila poslednju noć... 
I poslednje Zbogom. 
Oprostila sam ti i ovu noć... 
I ćutanje... I sutra ću... 
Jer za tebe je život bez nas dovoljna kazna...


Tuesday, September 8, 2015

Ima tako onih dana kad jedino Balašević može da te razumije.



Nisam dobro. Koža mi je tijesna iako je dva broja veća. Srce mi je usporeno iako galopira. Oči... Hmmm... I dalje bez suza. Na prvi pogled sijam. Al ako se malo bolje zagledaš vidjećeš iskrzan sjaj na ivicama duše, i pohabane šavove, vidjećeš naprsline svuda po koži... Ispucale usne od previše vjetra i premalo smijeha. Znaš onaj zvuk kad prineseš školjku ušima... Čućeš eho iz mojih grudi na mjestu gdje bi srce trebalo da kuca.

Ne možemo svi biti isti. Život nas obrađuje različito. Svi na rođenju dobijamo različite darove života. Neki od nas su dobili kamen u grudima. Ja eto dobila srce. I izgleda da niko nije primjetio da se uz njega prikačio paket emotivnosti kao da srce nije dovljno. Gratis, samo za mene. Da svaku emociju jače osjetim, da sve što se desi hiljadu puta jače doživim, da mi svaka bol padne teže i da razumijem ono što drugi neće da vide. Divna osobina... Ali i prokletstvo ako ne naučiš da držiš balans između srca i razuma. Ja još nisam.

Ne umijem da budem kamen. Divim se ljudima koji mogu. Divim se onima koji nemaju osjećaja za svijet oko sebe. Ponekad pomislim da im je tako lako da donesu bilo koju životnu odluku. Hladne glave. Ja moju moram da zagnjurim u kantu leda, srce moram u zamrzivaču da čuvam, noge da umočim u katran ne bih li nekako uspjela da prelomim, da prihvatim... Da shvatim da nismo svi istog kroja. Ili sam možda samo ja u pitanju? Preosjetljiva na ljudske nesreće, preosjetljiva na samoću, preosjetljiva na bol... Kod mene ispred svega mora da stoji ono "pre...". Jer ja ne umijem samo da volim, obično volim PREviše. I ne umijem samo da vjerujem, obično i to radim PREviše... To ne znači da sam naivna. Dobro, možda malo, ali imam i PREvisoke kriterijume. Imam PREjake živce i PREviše strpljenja, PREteško opraštam, PREtjerano sam svojeglava, ponekad PREponosna... Nisu štedjeli na rođenju kad su mi srce davali, očigledno.

Već danima se borim sa sobom da razumijem one ljude kojima na rođenju nisu dali srce, već kamen da zvekeće u grudima k'o u praznoj limenoj kanti. Pokušavam da shvatim da li im umjesto krvi kroz vene teče pijesak, ili šljunak... Katran možda. Kako možeš okrenuti leđa onom svom najbližem, kako možeš da ćutiš danima, kako se ne zapitaš pokriva li se uveče, i zebe li oko srca, je li usamljen taj neko tvoj...? Kako možeš da budeš toliki kamen da ti ne fali široki osmijeh i zvijezde u očima? Možda ih nisi dobro vidio? Možda i fenjer da ti pred licem zasija ti ne bi vidio. Jer si slijep za sve osim za sebe. Jer ti nikad nisi bio sam! Jer ti nikad nisi donio neku važnu odluku, jer te ne boli nesreća u svijetu, jer ne umiješ da praštaš, jer ne umiješ da voliš, jer kod tebe nema onog PRE... Borim se sa sobom da razumijem, i da prihvatim, da ne boli PREviše, pokušavam da povadim trnje iz kože da ne iskrvarim zbog takvih... Jer mi srce usporava od takvih...

Znam da moram da prelomim, da već jednom tog najstrašnijeg demona sa kojim se borim od najranijeg djetinjstva pobijedim. Znam zašto me život isklesao ovakvu, znam zašto sam griješila, zašto sam to što danas jesam. Znam koliko mogu, uspjela sam da izgradim samopouzdanje i vjeru u sebe, uspjela sam da izgradim sebe kao samostalnu ženu, kao ličnost, kao osobu sa PREviše srca svuda u tijelu, kao prijatelja i ćerku. Znam koliko mi je trebalo da budem to što sam danas. Ne bojim se. Dobro, možda malo. Ovo je jedan od onih dana kad samo Balašević može da razumije... Ovo je jedan od onih utoraka... Ovo je samo predah pred finalni obračun sa sobom.



Sunday, September 6, 2015

Nisu sve smrti teške...



Postoje neke stvari koje su gore od ljubavi.. Od slomljenog srca... Od neuzvraćenih emocija. Istina, slomljena ljubav je vjerovatno jedan od jačih bolova koje ćeš osjetiti u životu. I možda ćeš poželjeti da asrce stane u trentu, da se zalediš, prespavaš do nekog boljeg vremena. Da, sigurno ćeš to željeti. Jer kad srce slome oni koji si volio – prestaneš da vkeruješ. Prestaneš da dišeš. I sve se kida. Sve je samo papir, iscjepkan na komadiće, rasut na vjetru.

Ta bol prođe posle nekog vremena, ti nastaviš da živiš. Dišeš... mrtav al dišeš. I upoznaš nekog drugog, ponovo voliš... I tako... Život se kotrlja. Do onog trenutka kad shvatiš da to inije bilabol. Da to i nije bilo nešto vrijedno patnje. Ne kao onda kad zaista ostaneš sam. Kad zaista nemsaš nikog. Kad poželiš da budeš blizu onih koji su tvoji, a njih nema. To j ebol. Ta bol – ono kad si sam – to jebol koja ubija. Ta bol je ona koja od tebe pravi čovjeka. To je ono kad od vrućeg gvožđa postaješ čelik ili neka peta legura... To je ono kad mrtav dišeš.

To je ono što možeš osjetiti dok čitaš „Kapiju suza“. Na nekog će ostaviti utisak dosadne knjige, i ja sam to govorila dok nisam prešla prvu polovinu... Previše detaljnih opisa, previše riječi za nešto što je mogo da se kaže s mnaje. Ali onda shvatiš... Nikad nije previše napisanih riječi. Onda zbog tih previše napisanih riječi osjetiš stranice, sudbinu, osjetiš likove i znaš...Kad dođeš do kraja završiš sa suzama kao ja. Jer ponovo kroz sve te riječi osjetih bol... Ne zbog neuzvraćene ljubavi... Zbog toga jer postoje neki životi koji su povezani... Postoje ljudi za koje se uporno vežeš a oni te uporno odvezju od sebe. A ti ne umiješ prestati. Jer oni ne razumiju kako je biti sam, oni nikad nisu bili sami. Oni ne razmiju kako je biti prognan, niti kako je bit ostavljen u gradu u kom nemaš nikog i ništa. Valjda zato preporučujem da „Kapiju suza“ kupiš za kolekciju. Jer želiš da jeimaš za neku tamo godinu kad proođe samoća.

Vidiš, postoje ljudi na svijetu koji knjige dožive lično, koji u svakoj knjizi pronalaze sebe, makar djeliće onog što su bili. Ili već jesu... I tako oni prožive svoje snove, svoje nade, prožive istoriju, i sjutra. I to ne mijenja činjenicu da su sami. Usamljeni. A hiljad života odživjeli. A ti to ne znaš. Ne možeš znati šta prijatelj treba da radi jer to nikad nikom nisi bio. Ne možeš znati šta partner treba da radi jer nisi nikad oslušnuo svoje srce i svoje želje. Nisi ni volio kako se voli, filmski, književno, potpuno. I ne vidiš nikog oko sebe,  ne čuješ, ne želiš...


Zato, bol koja boli zbog ljubavi nije neka bol. Bol koja boli jer si sam – bez svog nekog – nije bol – već živa smrt. 

Thursday, September 3, 2015

Pričaće ti o plovidbi ti što nisu sidro digli...




Ne mogu da ostanem nijema. Tačnije - neću... Kako ću? Kako da zaćutim kad vidim tu sliku koja se poput groznice raširila internetom, prijeteći da nas sve rastavi na komade. Ili bar neke od nas.
I svi kažu "Kako je ovo tužno..." i kažu "Stidi se svijete..." i psuju i proklinju države, svijetove i nebeske sile... Ta "tuga" drži ih koji minut, sat možda, i onda opet u rukama drže svoj AJfon 6, i Samung 23456... Opet se isti posvađaju sa svojim najbližim, kupuju cipele od 150€ i ironiji nikad kraja.

Dragi moj Čovječe... Znaš li ti šta znači kad ti neko oduzme pravo na dom, na slobodu, na vazduh, na obrazovanje, na korake... Kad ti neka licemjerna budala oduzme pravo da odrasteš, da imaš porodicu... Provo koje ti je zagarntovano onog dana kad si se rodio - pravo na život! Znaš li ti šta znači kad moraš da ostaviš sve iza sebe, svaku svoju kap znoja i sve svoje i da odeš, da pobjegneš, da se nikad ne okreneš, samo da izvučeš živu glavu, sa nekom nadom u srcu, strepnjom u duši... Sa suzama u očima i praznim dlanovima. Znaš li šta znači biti izbjeglica? Prognan...? Napušten...? Obilježen za cijeli život jer si morao da bježiš u tuđe zemlje, gdje nemaš nikog, gdje ne znaš jezik, gdje nemaš ništa osim neba iznad sebe i prašine pod nogama... Pitaš li se šta jedu, kako spavaju, čime se pokrivaju...

Dragi moj Čovječe... Ti imaš sve... Kuću, auto, mama i tata su ti obezbjedili najbolje što su mogli... Završavaš školu, ispite ćeš položiti u zavisnosti od dubine džepa, imaš telefon, imaš kožne cipele i onu finu plavu košulju... Srećan si jel da? Sa ortacima na more, zimi na skijanje, u provod i živiš život punim plućima. Osvrneš se na sliku dječaka koji je svoj život izgubio pokušavajući da ga spasi, kao da je on znao šta to znači... Podijeliš tekst o "mališanu" i nikad se ne zapitaš zašto, ni kako, čak mu ni ime ne znaš...

Aylan Kurdi je imao samo tri godine. Njegov stariji brat je imao pet. Nisu preživjeli. Na samoj ivici spasa. Aylan je odraz ljudskosti u svijetu. On je tvoje ogledalo Čovječe... On je ono u šta se čovječanstvo pretvorilo. Ne dotiče te njegovo izgubljeno djetinjstvo, jer ti si imao sve. Ne razmišljaš odakle je došao jer ti živiš u zemlji u kojoj je glavna briga kojoj političkoj parti pripadati, kao da te sebične guzice zanima tvoja sudbina. Tebe se ne tiče rat u svijetu, ne tiču te se Sirija i Nigerija, i sva ta pokidana djetinjstva kao mlado cvijeće u pokošenoj travi. Ne tiče te se ni plač, ni prekinuto školovanje, ni oteti snovi... Ne, jer ti Čovječe mirno spavaš u svojoj postelji od pamuka... I čezneš da budeš Dan Bil(me)z... kako god...

Da li si ikad Čovječe zamislio šta bi ti uradio da oko tvoje glave sijevaju rafali, da oko tebe padaju granate, da hodaš po tuđoj krvi... da li si pomislio šta bi uradio kad bi ti morao biti izbjeglica... kad bi neko tvoj bio Aylan? Da li si pomislio da bi možda mogao biti srećan iako nemaš sve to što smatraš svojim bogatstvom? Šta bi uradio da moraš da staviš život u džepove i da moraššto dalje iz svojih sigurnih zidova... Da li te se tiče Sirija? Da li te se tiču ta djeca...? Oko milion te djece... Lako je napisati "milion"... Počni da brojiš... Umorićeš se.. Reći da nije tvoja stvar, da ne možeš ti ništa da učiniš, da ne možeš ništa da promijeniš... A možeš... I te kako možeš... Možeš prestati da budeš taj sebični gad kojem je materijalno iznad ljudskosti i možeš svoju djecu da naučiš da nije sramota pomagati, i da nije sramota nemati original patike ako imaš original srce... Možeš da počneš da mijenjaš svijet samo ako promijeniš sebe.

Ni ja neću mnogo uticati na tebe ovim tekstom, ali ako bar jedan Čovjek shvati da materijalno nije najvažnije onda sam uspjela... Onda sam promijenila i sebe i Tebe... Zajedno - možemo više...

A večeras, prigrli svoje najmilije i budi zahvalan jer imaš mir i sigurnost, dom, hranu i krevet, imaš svoju djecu...živu... Znaš li koliko njih nemaju taj luksuz?