Tuesday, September 8, 2015

Ima tako onih dana kad jedino Balašević može da te razumije.



Nisam dobro. Koža mi je tijesna iako je dva broja veća. Srce mi je usporeno iako galopira. Oči... Hmmm... I dalje bez suza. Na prvi pogled sijam. Al ako se malo bolje zagledaš vidjećeš iskrzan sjaj na ivicama duše, i pohabane šavove, vidjećeš naprsline svuda po koži... Ispucale usne od previše vjetra i premalo smijeha. Znaš onaj zvuk kad prineseš školjku ušima... Čućeš eho iz mojih grudi na mjestu gdje bi srce trebalo da kuca.

Ne možemo svi biti isti. Život nas obrađuje različito. Svi na rođenju dobijamo različite darove života. Neki od nas su dobili kamen u grudima. Ja eto dobila srce. I izgleda da niko nije primjetio da se uz njega prikačio paket emotivnosti kao da srce nije dovljno. Gratis, samo za mene. Da svaku emociju jače osjetim, da sve što se desi hiljadu puta jače doživim, da mi svaka bol padne teže i da razumijem ono što drugi neće da vide. Divna osobina... Ali i prokletstvo ako ne naučiš da držiš balans između srca i razuma. Ja još nisam.

Ne umijem da budem kamen. Divim se ljudima koji mogu. Divim se onima koji nemaju osjećaja za svijet oko sebe. Ponekad pomislim da im je tako lako da donesu bilo koju životnu odluku. Hladne glave. Ja moju moram da zagnjurim u kantu leda, srce moram u zamrzivaču da čuvam, noge da umočim u katran ne bih li nekako uspjela da prelomim, da prihvatim... Da shvatim da nismo svi istog kroja. Ili sam možda samo ja u pitanju? Preosjetljiva na ljudske nesreće, preosjetljiva na samoću, preosjetljiva na bol... Kod mene ispred svega mora da stoji ono "pre...". Jer ja ne umijem samo da volim, obično volim PREviše. I ne umijem samo da vjerujem, obično i to radim PREviše... To ne znači da sam naivna. Dobro, možda malo, ali imam i PREvisoke kriterijume. Imam PREjake živce i PREviše strpljenja, PREteško opraštam, PREtjerano sam svojeglava, ponekad PREponosna... Nisu štedjeli na rođenju kad su mi srce davali, očigledno.

Već danima se borim sa sobom da razumijem one ljude kojima na rođenju nisu dali srce, već kamen da zvekeće u grudima k'o u praznoj limenoj kanti. Pokušavam da shvatim da li im umjesto krvi kroz vene teče pijesak, ili šljunak... Katran možda. Kako možeš okrenuti leđa onom svom najbližem, kako možeš da ćutiš danima, kako se ne zapitaš pokriva li se uveče, i zebe li oko srca, je li usamljen taj neko tvoj...? Kako možeš da budeš toliki kamen da ti ne fali široki osmijeh i zvijezde u očima? Možda ih nisi dobro vidio? Možda i fenjer da ti pred licem zasija ti ne bi vidio. Jer si slijep za sve osim za sebe. Jer ti nikad nisi bio sam! Jer ti nikad nisi donio neku važnu odluku, jer te ne boli nesreća u svijetu, jer ne umiješ da praštaš, jer ne umiješ da voliš, jer kod tebe nema onog PRE... Borim se sa sobom da razumijem, i da prihvatim, da ne boli PREviše, pokušavam da povadim trnje iz kože da ne iskrvarim zbog takvih... Jer mi srce usporava od takvih...

Znam da moram da prelomim, da već jednom tog najstrašnijeg demona sa kojim se borim od najranijeg djetinjstva pobijedim. Znam zašto me život isklesao ovakvu, znam zašto sam griješila, zašto sam to što danas jesam. Znam koliko mogu, uspjela sam da izgradim samopouzdanje i vjeru u sebe, uspjela sam da izgradim sebe kao samostalnu ženu, kao ličnost, kao osobu sa PREviše srca svuda u tijelu, kao prijatelja i ćerku. Znam koliko mi je trebalo da budem to što sam danas. Ne bojim se. Dobro, možda malo. Ovo je jedan od onih dana kad samo Balašević može da razumije... Ovo je jedan od onih utoraka... Ovo je samo predah pred finalni obračun sa sobom.