Wednesday, September 23, 2015

Nedostaješ mi ti kakva si bila..



Nedostaješ mi.
Ne možeš to znati, ali evo kažem ti opet.
Nedostaješ mi svake večeri kad se na granici očaja rvem sa bolom da ne popustim, da ti ne pišem, da te oćutim...
Sa svakom zorom se trudim da te iz sebe istočim kao vino kad prelivaš pa malo proliješ.
Udišem vazduh al sa njim i tebe udahnem jer svi zidovi su prepuni tebe, tvojih očiju, tvojih osmijeha...
Izađem na terasu i pogledam u nebo tražeći djelić da nema boju tvoju zenica...
I kidam zubima želju da te zagrlim, samo na tren da te udahnem, samo mali djelić mene da te osjeti...
Toliko mi trebaš...
Al ćutim.
Obećala sam da ću se ugušiti u nedostajanju, da ću tvoje zbogom umjesto muzike pred spavanje da premotavam u glavi...
Obećala sam da ću progutati sopstvenu dušu serviranu za večeru i neću ti reći...

Neću ti reći da si ti bio jedina zora zbog koje je vrijedilo držati oči otvorene.
Da si bio moj strah od sna, da sam se bojala dana bez tebe.
Neću ti reći da si bio ludilo u mojim venama, da sam zbog tebe krila moja bijela u katran spustila, da dušu vežem u tvojim dlanovima.
Neću ti reći da nikom nisam nijednu košulju ispeglala, osim one tvoje...
One iste koju sam tako sočno izgužvala.. iskidala zubima..,
Ni tvojom ulicom ne prolazim...
Na rukama hodam samo da tvoje prozore zaobiđem, i oči sklapam da u njih ne gledam nadajući se da ću ti sjenku uhvatiti...
Kako da ti kažem da ti još pripadam, da sam bila i ostala tako bezazleno zaljubljena u sve tvoje maske, i strahove, u tvoje bezočno ludilo, i glad?
Neću ti reći da ti još kradom pišem pjesme...
Lupkam po tastaturi, pustim srce da priča, bilo šta, da misli na tebe, da mu nedostaješ, da boli...
Pustim ga...
Ne želim ga u somot školjke uviti, i baciti u naše more koje nas je vezalo, ne mogu ga nemanima servirati ni u lance vezati.
Sve i da to uradim, opet bi tebi potrčalo, opet bi mi jedostavno nedostajao.
Pa čemu onda kidanje?

Opet sam jutros mirisala na tebe.
Na snove.
Na so.
Opet su zidovi pjevali tvojim osmijehom.
I opet je odzvanjala melodija tvog zbogom.
Ranjavala me iznova i iznova...
Samo da bi mi jače nedostajao.
Samo da bih opet posrnula.
Ali ćutim.
Neću ispustiti krik poput papirnog zmaja na vjetru.
Neću ti reći.
A tako mi nedostaješ.