Tuesday, September 15, 2015

Nije važno imati gomilu ljudi oko sebe... Važno je imati one prave



Potrebno mi je ponekad da pobjegnem od ovog prašnjavog grada, od prašnjavih lica koje susrećem, pogleda koji iritiraju, komentara koji nemaju smisla... Od ovog svijeta koji se pretvorio u sve ono što nikad ne bih željela. Pobjegnem, taj jedan jedini slobodan dan nedeljno... Utopim se u drveće, u rijeku ili more, utopim se u majčin zagrljaj, sestrićev osmijeh... Bilo gdje, što dalje odavde...

Odem... I sretnem djevojku. From California. Dvadeset pet godina. Napustila je posao, i krenula na put po Evropi. Čula je za moju lijepu Montenegro i došla. Obišla je skoro sva predivna mjesta na kojima ja nisam bila. Stidim se. Divim joj se.

Da li ćemo mi ikad moći da tako, radimo koju godinu, skupimo koju kintu, napustimo posao i odemo na putovanje po Evropi... Bilo kuda... Mi, radnička klasa, radeći za minimalac, za osnovne ljudske potrebe, za sapun i hljeb. Da li ćemo ikad vidjeti dalje od svojih granica? Da li možemo vidjeti sve unutar njih? Taj jedan slobodan dan, ako ga imaš, obično potrošiš na odmaranje i spavanje. Na ljude koje ne viđaš tako često. Prođu tih 24h i okreneš se a ono ništa toliko značajno se nije dogodilo. Izgubiš dan svog života. Kao da je ništa.

A sve je. Sve je taj jedan dan koji imaš. U tom danu možeš da stigneš bilo gdje.
Kako nemaš s kim?
Pa imaš sebe! Posveti se sebi tog dana, čišćenju svog uma, svojjih pluća, svojih misli. Udahni vazduh durmitorski, popij vode sa izvora, pogledaj nebo sa kotorskih zidina, pođi na Lovćen da osjetiš istoriju zbog koje si danas tu... Sve je taj jedan dan.

Nažalost, Balkan je takav. Moja Montenegro još malo gora. Živimo u iluzijama o elitnom životu, o fensi mjestima, ložimo se na riječi VIP i jurimo neki nepostojeći svjetski stil i trend. Krademo bakama novčanike iz ruku ujutru ispred prodavnice, nosimo najskuplje telefone, vozimo najbolja auta, markirane košuljice, živimo na rate i kamate, i nema pas za šta da nas ujede. Njih, ne mene... Ja imam svijet koji je daleko od materijalnih stvari, imam srce koje ne trči za trendovima, ali velika većina ljudi koje vidim i poznajem su gore opisani. Tužno jel da? Kad bi oni napustili posao i krenuli da obilaze zemlje koje nisu nikad vidjeli? Oni, kao ja, nisu ni do Lovćena bili. Ja zato jer plaćam stan i račune od plate, a oni zato jer plaćaju rate za košulju i račun u Hemeri. Prioriteti su svima drugačiji. Ja, opet, odričem se izlazaka u zadimljene klubove kako bih mogla da pođem bilo gdje... U bilo koji drugi gradić, na bilo koju planinu, rijeku ili jezero... Do mora mog Jadranskog... Odričem se frizera i manikira da bih mogla da kupim knjigu.. I kako onda kažu "Nemam gdje, nemam s kim"...

Na žalost, životni standard na Balkanu je drugačiji u odnosu na svijet, i možda nikad nećemo moći da priuštimo sebi da odemo u obilazak Velikog Kanjona, niti ćemo moći da vidimo Nijagarine vodopade, ni kengure, ali možda možemo da vidimo sami sebe u ogledalu, da vidimo sopstvenu dušu umrljanu od dima i novca. Možda bi mogli da naučimo da materijalno nije baš uvijek važno i da je ljepše da ovaj mjesec ne izađeš u Hard rock već da pođeš do Durmitora, ili Biogradskog jezera, da udahneš malo te prirode u sebe, da stvarno udahneš samog sebe. Možda bi mogli da naučimo kako se voli i kako se pazi onaj Neko umjesto što čuvamo telefone od grebanja, i srce od lomljenja. Pa jebi ga, samo tako se može i voljeti. Slomljenim i lijepljenim srcem. Samo takvim. Ono koje nikad nije boljelo nije nikad istinski voljelo.

No opet, Balkan je to.