Sunday, September 6, 2015

Nisu sve smrti teške...



Postoje neke stvari koje su gore od ljubavi.. Od slomljenog srca... Od neuzvraćenih emocija. Istina, slomljena ljubav je vjerovatno jedan od jačih bolova koje ćeš osjetiti u životu. I možda ćeš poželjeti da asrce stane u trentu, da se zalediš, prespavaš do nekog boljeg vremena. Da, sigurno ćeš to željeti. Jer kad srce slome oni koji si volio – prestaneš da vkeruješ. Prestaneš da dišeš. I sve se kida. Sve je samo papir, iscjepkan na komadiće, rasut na vjetru.

Ta bol prođe posle nekog vremena, ti nastaviš da živiš. Dišeš... mrtav al dišeš. I upoznaš nekog drugog, ponovo voliš... I tako... Život se kotrlja. Do onog trenutka kad shvatiš da to inije bilabol. Da to i nije bilo nešto vrijedno patnje. Ne kao onda kad zaista ostaneš sam. Kad zaista nemsaš nikog. Kad poželiš da budeš blizu onih koji su tvoji, a njih nema. To j ebol. Ta bol – ono kad si sam – to jebol koja ubija. Ta bol je ona koja od tebe pravi čovjeka. To je ono kad od vrućeg gvožđa postaješ čelik ili neka peta legura... To je ono kad mrtav dišeš.

To je ono što možeš osjetiti dok čitaš „Kapiju suza“. Na nekog će ostaviti utisak dosadne knjige, i ja sam to govorila dok nisam prešla prvu polovinu... Previše detaljnih opisa, previše riječi za nešto što je mogo da se kaže s mnaje. Ali onda shvatiš... Nikad nije previše napisanih riječi. Onda zbog tih previše napisanih riječi osjetiš stranice, sudbinu, osjetiš likove i znaš...Kad dođeš do kraja završiš sa suzama kao ja. Jer ponovo kroz sve te riječi osjetih bol... Ne zbog neuzvraćene ljubavi... Zbog toga jer postoje neki životi koji su povezani... Postoje ljudi za koje se uporno vežeš a oni te uporno odvezju od sebe. A ti ne umiješ prestati. Jer oni ne razumiju kako je biti sam, oni nikad nisu bili sami. Oni ne razmiju kako je biti prognan, niti kako je bit ostavljen u gradu u kom nemaš nikog i ništa. Valjda zato preporučujem da „Kapiju suza“ kupiš za kolekciju. Jer želiš da jeimaš za neku tamo godinu kad proođe samoća.

Vidiš, postoje ljudi na svijetu koji knjige dožive lično, koji u svakoj knjizi pronalaze sebe, makar djeliće onog što su bili. Ili već jesu... I tako oni prožive svoje snove, svoje nade, prožive istoriju, i sjutra. I to ne mijenja činjenicu da su sami. Usamljeni. A hiljad života odživjeli. A ti to ne znaš. Ne možeš znati šta prijatelj treba da radi jer to nikad nikom nisi bio. Ne možeš znati šta partner treba da radi jer nisi nikad oslušnuo svoje srce i svoje želje. Nisi ni volio kako se voli, filmski, književno, potpuno. I ne vidiš nikog oko sebe,  ne čuješ, ne želiš...


Zato, bol koja boli zbog ljubavi nije neka bol. Bol koja boli jer si sam – bez svog nekog – nije bol – već živa smrt.