Sunday, September 27, 2015

O Bivšima sve najbolje...




Otvaram Instagram. Prokletstvo.... Opsovah... Nisam htjela, gotovo nikad ne psujem. Ovo je samo izjurilo iz grla. Neka tupa bol u predjelu srca, sigurna sam da nije infarkt. Šok. Zaista, društvene mreže će nam doći glave nekad. Na slici njih dvoje. Srećni, presrećni, mladenci. Nju ne poznajem. On... Moja Velika LJubav, davna, od mojih šesnaestih... I ja njegova, do prije godinu dana. Ljubav nikad ostvarena, možda i izmišljena. Tiha čežnja, snovi i planovi, prepiske dugih razgovora...

Kako uopšte da se osjećam? Šta raditi kad Neko Tvoj, koji nikad nije bio tvoj u pravom smislu, po drugi put te šokira svojom svadbom? Nisam rekla... Ovo mu je drugi brak. Posle prvog kraha ja sam skupljala djeliće i krpila ga, a da nikad nije položio ruku na mene. Ne, nismo nikad billi zajedno. Nikad nije bilo pravo vrijeme. A ni mjesto. Kontinenti su između nas. Fizički... Srca su kucala.
I šta da osjećam? Ne boli me bol, nije to ono kad ti srce iščupa muškarac sa kojim si dijelila sve svoje... Znam tu vrstu boli. Ne mrzim ga, naprotiv, uvijek mi je bilo važno da ti muškarci koji su imali posebno mjesto u mom životu budu srećni. Čestitati mu? Ignorisati. Ćutati. Progutati. Opet otvoriti Instagram... Proučavati fotografiju sa koje zvijezde iskaču u stvarnost...

„Čestitam... Želim ti sve najljepše... svu sreću... Sve ono što bih i sebi...“. Klikni Send. Ode. Poruka dostavljena. Poruka viđena. Kuca se odgovor. „Hvala od srca“. Ma nema na čemu. Budi srećan, zaslužuješ. I ja zaslužujem. Svi mi zaslužujemo, ali ne umijemo. A i vrijeme je takvo, iščašeno, uvrnuto kao pereca. Ne znaš odakle da kreneš, za šta ćeš prije da se boriš. Prosto ti sreća nekako ne pada na pamet, čak i ne vidiš kad ti isklizne iz ruku i ode, poput malog bijelog zeca. Ne ostane ti čak ni šapica. Kao da bi i ona pomogla u ovo suludo vrijeme na Balkanu.

Potraga za Onim Pravim Zbog Kojeg Srce Preskače je postala kao lov na izgubljeno blago. Ljubav kao da je zbrisala sa ovih prostora ostavljajući za sobom samo krpice koje su joj ispadale iz kofera, po neki osmijeh se zakačio za rastinje, malo nježnosti se rasulo preko mosta... I to je to. Ostali smo uskraćeni, osakaćeni... Ljudi koje smo voljeli nastavljaju dalje a mi kao u mjestu zaleđeni. I šokiramo se kada vidimo slike na Instagramu.


Ne znam da li vjerujem da postoji ono drugo parče budale koje ti je suđeno, i sigurno više ni u obdaništu ne pričaju o prinčevima i bijelim konjima. Ali postoji Onaj Neko ko je dobar za tebe, koji će umjeti da te voli baš kako zaslužuješ. Samo ima previše prepreka na putevima koji se ukrštaju. Nemoj da prestaneš vjerovati, ja nisam. I dalje vjerujem da ljubav kao takva postoji, da ludačka zanesenost nekim nije stvar hormona već upravo Ljubavna Prašina. Samo je treba sresti. Jednom sam je srela. Ako sam ikad osjetila da je Ljubav bila na ovim prostorma to je onda bio MrRight. No o njemu neki drugi put. Još uvijek moram da se povratim od šoka.