Thursday, November 12, 2015

Bezimena boja mog ludila



Na lijepo se lako naviknuti. Ali znaš li koliko treba vremena da se navikneš na loše, na izdaje, laži, prevare, na nepostojeće snove i izlizane izgovore pred spavanje poput bljutave večere. Ne možeš ti to znati. Nisi ti kalemljen sa svake strane, tvoji korijeni nisu nikad bili pokidani i spaljeni. Ne možeš znati šta jedan poljubac pred spavanje može izazvati. To horde nemira se probude, i krene marširanje, bitka je počela. Pohodi na srce i na zemlje već opustošene, na rastinje i trnje koje je opasalo dušu vjerujući da je samo tako može zaštititi od lijepog. Jer ljepota je varljiva stvar. Kao kad svjetlost privuče leptira i tako mu zauvijek prekine let.

Nisam ja naviknuta na takve stvari. Po uglovima sam mračna, ponekad bi neko rekao patetična, ali ne znaš ti koliko je teško ubijediti sebe da na ovom varljivom svijetu nema srca osim kamena. Da su se ljudi pokvarili kao mlijeko, i da nema izuzetaka. Nisam ja za ovakve svijetove sa crvavim srcima i nagriženim dušama. Nisam, ali sam naučila da živim tu, čekajući neko svoje malo sunce. Vjerujući da postoje poljupci na jastuku sa mirisom lavande, da postoje koraci utisnuti u lišću, da postoji neko dovoljno hrabar da drži moj trnoviti dlan u svom bez straha.

Preplaši me ljepota noći. Preplaši me osmijeh. Preplaši me kad osjetim čak i najmanju kapljicu iskrenosti u zenicama. Bojim se da vjerujem, a tako bih rado da srcu amneziju podvalim, da sve te slike naivnog maštaroša bacim i da napravim sopstvenu režiju naivnog cirkusa. Preplaši me tišina i ćutanje, i teške noći pune vlage jer moja prostranstva isparavaju, jer ni suza više nema. Preplaši me milion leptira koji se odnekud rode iz mraka, obasjani osmijehom, nahranjeni poljupcem i onda boje purpura krenu u osvajanje mraka. Ne znaš da tada trebam da me zagrliš, da ne drhtim, da mi kažeš da se ne bojim. Ako ti takav postojiš. Ako te nisam izmislila u svojoj prezrenoj samotnoj noći. U mraku često pišu najveće tajne.

Odglumiću da sam jaka. Sakriću nasukane brodove svih mojihneuspjelih bitki. Sve razderotine ću pokriti mahovinom, i krvave tragove sakriti u zemlji, nećeš ni znati. Možda ćeš naslutiti iza mog pogleda da se ponovo bitke vode, možda ćeš osjetiti miris ranjenih zveri, i nagorelih misli. Možda ćeš pitati. Možda ćeš ljubiti da me prođu sve besane noći. Možda ćeš znati da zagrliš cijelu mene, i prihvatiš moje ludake vezane, plašljive poput poljskih miševa. Ne znaš koliko mi je potrebno da vjerujem da ćeš ovu bitku dobiti ti. Da ću konačno moći da se predam i bijelom zastavom se pokrijem. Ratovi su me pola odnijeli.