Friday, November 20, 2015

Hiljadu tvojih lica



Htjela bih da ti napišem najljepšu pjesmu, da okitim sve tvoje ulice na ovaj dan, da vrištim od smijeha, da te pamtim, da utonem u sve tajne staze koje tako dobro znam. Htjela bih da se radujem jer još zime nisu ušetale svečano u tvoje šume, još uvijek se poneki leptir provuče tvojim selima i još uvijek mirišeš na jorgovan i lipu, na dušu i ljude.

Položiće se vijenci na Stražici, pročitaće se unaprijed spremljeni govori, vještački napisani, i pamtiće samo neki, preživjeli zašto se slavi današnji dan. To gdje svi oni vide samo mermer, ja vidim krv i čujem vrisku, i osjećam hrabrost jer su tu pali svi oni koji su se borili za mene, za tebe, za naše danas. Borili su se za budućnost. Da li bi se borili da su znali kako će Pljevlja ostati sama i pusta, kako će magla biti najveći saveznik? Da li bi se borili da su znali da će biti toliko mržnje i sujete među ljudima? Da li bi se borili za oslobođenje?

Nije baš neko vrijeme, nije baš neka budućnost, ali i dalje su to moja Pljevlja. I dalje su to moji ljudi. I ja sam njihova. Ma gdje bila. I ponosna sam. Onako baš istinski ponosna na sve što je taj grad iznjedrio jer nema tog kutka svijeta gdje neko od nas nije stigao. Nema pjesme bez nas. Nema suza bez nas. Nema prijatelja nigdje kao što su naši. Možda pričaju viceve o nama ali smo mi neodvojivi dio slagalice. Nigdje se ne osjeća toliko razdor među ljudima, a opet ogromna bliskost nego što je to među nama. Mi smo spremni da o nekom ispričamo sve najgore, a opet  - tu smo kad treba da se pomogne, svi trčimo, svi sebe dajemo. Mi smo takvi. Mi smo Pljevljaci.

Ja pamtim Pljevlja iz nekih srećnijih vremena. I takva će mi uvijek nedostajati. Uvijek ću u sebi nositi pljevaljsku zimu, jorgovan i majeve, rijeku i virove. Uvijek ću pamtiti nebo sa vidikovca, i vodu sa izvora. To je neizbrisivi dio mene. Pamtiću i pričaću. Vjerujem u neku ljepšu budućnost, u sreću i ljubav, i vjerujem da ovaj tekst neće ništa promijeniti. Ali ipak, grade moj, hvala ti za ljubav, hvala ti i za suze. Za padove i uspone, za ponos i rijetko za stid. Hvala što si uvijek bio moje utočište. Moj Rim. Temelj i svaki zid moje duše. Jer u tebi sam postala ovo što sam danas. Zbog onih koji su nekad ginuli da bi mi mogli biti rođeni.

Srećan ti tvoj dan, grade moj!