Friday, December 18, 2015

Kad odlučiš da budeš živ



Nije da vjerujem u bajke i čuda. Možda malo u ljude. Malo više u sebe. U ljubav najviše. Ma koliko puta se okliznula i pala i dalje vjerujem. I dalje mislim da je život beskrajna igra i da treba vjerovati životinjskoj strani srca. Podvukla sam liniju, citron žutu, vrišteću. Nova godina, novi početak, valjda je sve novo. Samo stara ja. Starija, ali da li i pametnija?

Odbrojavanje je počelo. Jelka je okićena, odluke zapisane ili bar zamišljene. Život usporen. Srce stalo, bar moje jeste. Smijem li pomisliti na novi početak? Na prethodno veče? Smijem li misliti da je to možda nešto značilo? Ne vjerujem u bajke, ali vjerujem u sebe. I već danima sam na svom životnom kantaru, mjerim i vagam ovu proteklu godinu. A bila je... Rekla bih surova, sa primjesom osmijeha.

A obilježilo je mnogo toga:

Napustio nas je Kemal Monteno. Tih dana su se samo puštale njegove pjesme, čitalo se o njemu, a danas ga se niko više ne sjeća. Danas Su svi zaboravili svoja djetinjstva, svoja odrastanja i sebe.

In Memoriam 

Deseto nebo i ta mala knjižica u koju je stalo pola mene. Postoje neke stvari koje se nikad ne mogu opisati dovoljno, koje jednostavno moraš da osjetiš. Znam da nikad neću zaboraviti taj trenutak kad sam prvi put uzela u ruke svoju prvu knjigu, i koliko sam bila ponosna i srećna. Ne mogu zaboraviti ni ljude sa kojima sam podijelila tu radost, poglede i osmijehe. Ni srce u grudima koje je skakalo kako drogirano. Ne mogu zaboraviti promociju u Podgorici, a još manje u Pljevljima. Možda svom gradu nisam ponos, ali svojim prijateljima sigurno jesam.

U saobraćajnim nesrećama poginuli su Nikola Mitrović, moj kolega sa fakulteta, i Jelena Petrović, moja drugarica iz školske klupe. Ostala sam siromašnija za dva čovjeka, za dva divna srca.

Ne mogu reći da nije bio prisutan u mom životu. MrRight je uvijek tu, pa čak i kad nismo razgovarali, pa čak i kad se nismo sretali, kad sam izbjegavala da ga pogledam, kad sam ćutala i gutala nostalgiju. Uvijek je tu. I još uvijek je možda jedno od najvećih nedostajanja mog života. Smijem li reći da je naša priča završena? Smijem li reći da mi više neće nedostajati i da neću pisati o njemu? Smijem li ispuniti obećanje? Ne znam,

Znam da neću zaboraviti osjećaj koji su Pljevljaci izazvali u meni kad su se ujedinili svi do jednog da se pomogne skupiti novac za liječenje našeg sugrađanina. Pljevlja su poznata po svojoj jedinstvenosti, i po dobroti građana, ali smo ovaj put nadmašili sami sebe, i možda nikad kao tada nismo disali kao jedno. Možda nikad više nećemo biti tako vezani, ali smo sigurno dobili najveću bitku. I zato sam ponosna kad kažem da sam rođena u Pljevljima. To su korijeni. To je ličnost.

Ali isto tako osjećaj koji se rodio kad je Aylanova slika osvanula na medijima je nešto što ne mogu zaboraviti. Taj surovi rat u kom je toliko djece poginulo, gdje je toliko života otrgnuto i spaljeno, taj surovi rat u kom samo pojedinci profitiraju... Jedna od najtužnijih uspomena ove godine.

Ono što je bilo ljepša strana je deifnitivno dopisništvo za Adria daily. Možda nije luksuz i možda nisam popularna ali znam da je to jedna od daski na pozornici života po kojima svi gazimo. Na neku propadneš, na neku odskočiš.

Bilo je razočarenja, bilo je muvanja, bilo je katastrofalnih pokušaja romantike, bilo je početaka i krajeva. Neki ljudi za koje sam mislila da su izgubljeni za mene su ponovo tu, možda sudbina ima neki novi plan za mene. NekoMoj je ušetao, i možda prije šest godina nismo umjeli da trajemo, možda nećemo ni sad ali trenutno, kad se mnogo toga srušilo oko mene, priznaću da je sinoć zasijao kroz moje mrakove. Bilo je zaista lijepo pričati sa nekim potpuno prirodno, posle svih izvještačenih razgovora i maskiranih uloga.

I tako. Ne mogu se pohvaliti predivnim ljetovanjima, ludim provodima, putovanjima u središte zemlje, ali mogu reći da su moji jednodnevni izleti bili sjajni, da su moji prijatelji bili moja svjetlost u ovim sumornim vremenima. Kraj godine je bio možda najteži. Donijeti najtežu odluku u životu. I živjeti sa tim. Nije lako. Nije jednostavno. Ali imam dva izbora - da potonem u svojim emocijama, prepustim se bolu i depresiji i izgubim ovo što sam stvorilao od sebe, ili da dišem, da se borim, da nastavim da gazim naprijed i možda nekad oprostim sebi, i možda nekad uspijem da prebolim.

Sjutra u moj život ulazi neko novi, mala čupavica na 4 šape. Možda to bude neko novo prijateljstvo. Možda bude neka nova ljubav.

Ove godine sam naučila ono o čemu nikad nismo pričali u školi. Svijet se boji drugačijih ljudi. Boje se kad ne obraćaš pažnju na njih, kad se ne uklapaš u njihove nametnute standarde, kad si svoj. Svijet je preplašen i razumijem ja to. Kad sam bila klinka slušala sam samo šta mama kaže. Kad sam bila tinejdžerka željela sam se uklopiti u društvo i slušala sam samo šta društvo kaže. Danas, znam da treba da slušam samo svoje srce. Prijatelja je jako malo, i moje vrijeme je dragocjeno, Zašto bi ga trošila na lažne ljude, na izvještačene osmijehe, na pogrešne muškarce? Ne želim. Imam pravo da kreiram svoj život onako kako želim, i to je samo moja stvar.

Naučila sam da svijet ne možeš promijeniti nikakvom čarolijom, ali možeš promijeniti sebe. Možeš da naučiš da cijeniš sve što imaš jer na kraju, oko tvoje glave ne lete borbeni avioni, i ne padaju granate, nemaš srušeno djetinjstvo i ukradenu mladest. Možeš da se odrekneš stvari koje ti nisu potrebne i da podijeliš to svoje srce i drugima. Možeš promijeniti svijet jedino ako mijenjaš sebe.

Neke nove odluke za novi početak? Pa svaki dan je novi početak. Nova godina je samo još jedna šansa. Da, imam ciljeve - biti bolja nego što sam,biti veći čovjek, pomagati koliko god budem mogla, objaviti još jednu zbirku poezije, posvetiti se malo više pisanju, trenirati snažnije i jače, eliminisati što je ostalo od loše ishrane, i tako... Sve su to neke sitnice, sve su to malecne odluke. Možda zaljubiti se? Tu mogućnost nisam nikad odbacila. Jer ipak, u ljubav bezuslovno vjerujem.