Friday, December 30, 2016

I onda snevaš snove što se snuju jednom u životu...

Ne, neću da svodim račune. Nije moj život samo jedna kalendarska godina stiješnjena između godišnjih doba, noći i dana, osmijeha i suza. Neću napraviti listu odluka jer znam da se neću držati ni jedne. Život ne treba da bude spisak odluka koje polupijan napišeš. Ali treba da bude gomila osmijeha, polupijanih od ljubavi i radosti, od iskrenosti i čežnje. Treba da bude uzdah između dva treptaja. Vrisak između dva otkucaja srca. 

Ako već moram da pogledam unazad i da ovu godinu pohvalim kao dobrog psa, ili pokudim kao nevaljalo dijete, rekla bih je zaslužila makar jednu pljusku posred lica i jedan osmijeh koji nije zaleđen. Meni tijelo cvokoće od zime i od vjetra, od ove kalendarske studeni. Mnogima su srca zaleđena preko cijele godine, i tome nije kriv ni položaj zvijezda, ni datum na kalendaru, ni sistem, ni vlada. Krivi su ti isti smrznuti ljudi koji su dozvolili da im ideali budu izraženi u brojevima umjesto u osmijesima. Hm, brojevi i dimenzije. Kakav egoističan spoj. 

Ovu sam godinu najmanje provela sa dragim ljudima i sa roditeljima. Najmanje sa njima. I onda kad zamislim da sutra opet neću biti tamo, smrzne mi se arterija i srce otupi. Nije meni hladno samo od zime. Hladno mi je od nedostajanja. Od praznog zagrljaja i suvih, ispucalih usana. Od soli na trepavicama. Njih niko neće zagrliti u ponoć, njih dvoje starih koje je iskustvo sažvakalo i centrifuga života nemilosrdno zgužvala. Niko im neće obrisati suzu iz oka jer eto, ostali su sami, svoji, usamljeni jasenovi. Zgrudvaće oni svoje srce, znam, stegnuće ono što je ostalo od zuba progonjeni nedostajanjem i željom da me vide dok sam se ja liječila od sopstvenih duhova. I to je najviše što me proganja ovih dana kad me pitaju gdje ću dočekati ovaj novi broj neke godine. Njihova lica uklesana u vosku, i srce koje neumitno bije. Nedostajanje se tu završava.

Nekad, kad su hormoni upravljali mojim postupcima, i strahovi mojim razmišljanjem, kad je srce bilo samo ranjeni vuk na preriji, tad su mi bila važna slavlja, grljenje prijatelja koji su me neke od tih godina povrijedili na najjače, bila su mi važna pijanstva, haljine i što veće ludilo. Tada nisam znala šta je važno. Danas...

Eh, danas vjerujem da odlazak u diskoteku, klub, na trg, u gužvu, u to ledeno kraljevstvo smrznutih srca i nije neki način za slavlje. Obući raskošnu haljinu zbog koje narednih par mjeseci nećeš imati ni za kiflu, obuti cipele i odići se od poda dodatinih desetak centimetara da bi posle sat vremena blaženi osmijeh zamijenila bolna grimasa (jer mi žene znamo koliko ljepota i štikle bole), našminkati se kao za naslovnicu magazina i piti svjestan užasa koji se dešavaju svuda u svijetu, i u tvojoj ulici čak... Nije to baš neki način za slavlje. Pustiti da te nepoznati ljudi, potpuni stranci grle i tapšu po ramenima, dok ti nepoznate žene ostavljaju trag karmina na obrazu ili košulji ili... Nije to neki način za slavlje. Slavlje je za porodicu i prijatelje. Slavlje je za ljubav, i držanje za ruke, i zvijezde u očima. Slavlje je za svijeće, i čokoladu, i iskrene želje onih koji su te na svijet donijeli. Slavlje je za najbolje prijatelje s kojima dijeliš i hljeb i krompir. Slavlje je...

Ne, neću da svodim račune jer bih se sigurno zasramila što sam pustila da prođe toliko vremena a da ne posjetim oca, i majku. Sigurno bih bila i ponosna na ono što sam postigla ove godine, i na svoju drugu knjigu, i na to što su me priznali u mom gradu kao pjesnika. Sigurno bih se ustreptalo nasmijala kad bih se sjetila ljubavi, i smijeha, i plavog džempera. Možda bih i zaplakala kad bih shvatila da sam ove godine dom ustupila nedostajanju, i kad bih shvatila da je moj rođendan bio rastrgnut između raskida predivne ljubavi i ostavljanja uplakane majke na hiruško odeljenje, bojim se da bih se raspala na komade, i zato ne, neću da svodim račune. 

Oprostiću se od ove godine onako kako najbolje znam. Ovim pismom i jednom suzom. Oprostiću sve što ima da se oprosti, i još jače ću stegnuti ovo malo ljubavi u sebi što imam da u grm procvjeta na proljeće. Biću zahvalna na svemu što sam naučila, na miru koji sam pronašla i na vrijednostima koje sam utemeljila. Biću zahvalna za svako novo srce koje se nađe u mojim redovima, i između njih, jer ovakvih kao ja ima još, samo možda nemaju riječi kojim bi se opisali. 

Srećan ti put godino stara. 
Blagosloveni bili!

Tuesday, December 27, 2016

...perce andjela je teg spram svih zemaljskih tegova

Otkucavaju poslednji dani. Takt po takt. 
Pjesnički se izgubim u izmaglici svojih misli, utonem u oči, pobjegnem u srce i tamo tražim sakrivene zvijezde. 
Tražim samu sebe, moje rasute komadiće, da se ušijem, da budem potpuno novi osmijeh ove sezone. 
Da li je moguće posle padova, posle poraza, posle borbi i ratova, da li je moguće biti "onaj stari" koji je zvijezde mogao jednim pogledom da otrese s neba? 
Da li je moguće ikad više vjerovati u oluje, u ludovanja pod zvijezdama, u pružene ruke i otete korake? 
Da li je moguće ponovo disati i biti živ? Pa naravno da nije. 

Nikad više zvijezde ne mogu imati isti ukus nevinosti nakon što ih pomiješaš sa zverima, skineš ih sa neba i pustiš da trče divlje i slobodno po prašumi tvog bića. 
Nikad više ne možeš biti ono isto zaljubljeno dijete kao što si bio prije nego su te rastrgli kao žrtvu paganskim bogovima. 
Nikad više neće usne biti iste prije nego su ti ih poljupcima izgrizli. 
Ne može da bude isto. Ni ruke neće isto grliti, ni prsti neće isto pričati, niti će srce ikad više voljeti tako. Sve bude drugačije. 
Promijeniš se, možda osijediš, možda grumen zemlje sa asvalta pojedeš da zagorčiš istinu. 
Možda odeš u prvu kafanu i častiš sve te bezzube ljude mlakim pivom i korom hljeba. Zapališ srce, i zakopaš ga napola živo. 

Ne osjetiš kad novo nikne. 
Ne osjetiš kad počneš da se smiješ za jedan pedalj šire, i zvijezde ti budu preblizu pa posegneš za nekim drugim univerzumom. 
Ne osjetiš kad počneš da grliš ramenima, u dva kruga ruke obaviješ pa ti i to bude malo. 
Ne primjetiš da su se lampioni uselili u tvoje zenice pa sijaš u mraku kao jedan veliki svitac, a mjesec... Mjesec izgleda smiješno naspram tebe, ali postane ti najbolji drug. 
Sa njim svake večeri praviš piknik, i izvadiš parče hljeba i bokal uskislog vina. 

Promijenio si se. 
Jesi, porastao si za neku tugu, za par bolova, i nema tog analgetika koji može pomoći da prestaneš da rasteš u sebe. 
Jer više nisi samo mala šuma na obronku grada. Postaješ divljina. Postaješ džungla, predator. 
Nikad neće biti moguće da budeš ono malo uplašeno dijete koje se plaši pauka. 
I kad odrasteš, i u planinu se pretvoriš, kad te bol i tuga iskuju u snagu, nećeš zaboraviti. 
Ostaće ti slike tog djeteta iscrtane na zidu pećine u kojoj si se krio, i izgledaće ti kao da si stotinu života proživio, i bolovao, i stotinu smrti pregurao i iz svake ustao još luđi, još življi, još bješnji nego ikad. 
I svaki put tako. Jer tako se duša hrani. 
Tako se čovjek postaje. 
Tako se raste, i nemoj da se plašiš. 
Svako malo, to dijete sa pećinskog zida će te podsjetiti da treba da se smiješ svijetu, da treba da budeš drug i podijeliš klikere. 
Sjetićeš se da treba da voliš cijelim bićem, a ne samo srcem, ili rukom, ili jezikom. 
Sjetićeš se da treba da pomogneš zverima oko sebe, ma koliko te ujedale, i grebale, i krvlju se tvojom hranile. 
Ostani uspravan i budi i dalje razlika. 
Budi maslačak u džungli, jer učili su te da tamo maslačak ne cvjeta, da je tamo nemoguće biti živ. 
Učili su te da tebi tamo nije mjesto, da ne možeš bolje od toga do da budeš trava. Učili su te o pogrešnom životu, i pokušavali su te posaditi u zemlju. 
Sve su pokušali, ali djeca... Kako da djetetu objasniš da čuda ne postoje, da trave ne lete, i da je kokoški jedino mjesto na zemlji. 
Da si povjerovao, i ti bi bio na zemlji. Ali vidiš, ti letiš. 
Rekli su ti možda i da si lud, da je nemoguće da održiš krila.
A vidiš, baš sve, sve je moguće. 


Tuesday, December 20, 2016

Ništa, želim ti sretnu novu godinu, ćao!

Zabudalim nekad. Zateturam se nogama pijanim od ludila, i kao na perajama prohodam. Kao da imam krila. Kao da ću svakog trena zavući glavu u zemlju i omirisati majku prirodu. Zabudali budala u meni pa se nasmijem, raširim ruke na ulici, i poput djeteta zaskakakućem. Više liči na ples skakavaca ali nema veze. Meni je lijepo. 

Ostalo je još samo deset dana. Deset najdužih dana u godini, iščekivanja, odlučivanja, prekrajanja i matematičkih rezultata ove nam godine. Ja nikad nisam bila dobra u matematici osim na fakultetu. Ja sam bila dobra u emocijama. Bila sam dobra u srcu i duši. To mi je uvijek bilo važnije. Nisam nikad pravila liste odluka, nisam nikad pisala liste želja, one su se poput zvijezda rađale u srcu, i naseljavale cijeli moj univerzum. Mnoge se nisu još uvijek ostvarile, i zato još vise po mojim tavanicama. Rasula sam ih svuda gdje me bilo i svuda sam osmijeh lijepila kao tapete po zgradama, po nebu, po parkovima Suze nisam nigdje prosipala osim u svoja četiri zida sve dok me mačja njuškica ne bi prenula i rekla mi da sam srećna uprkos suzama. Suze znaju biti izvanredan lijek. 

Zarobljena sam u ovoj maloj kancelariji u kojoj živim život računovođe, menadžera, asistenta, i poslovne žene. Zarobljena sam u ovoj kutiji u kojoj sajarim o svojim snovima, o nebu iznad glave, tropskom ostrvu, Kanarima, toploj vodi i još toplijem srcu. Zarobljena sam u nekom svijetu koji možda nisam željela ali mi se desio. Neko će pitati zašto ne izađem iz male kutije, iz te ušuškane kancelarije ako me ne čini srećnom. Zašto ne dišem vazduh koji želim, posvetim se svoji talentima, željama, zenicama? Jer još uvijek nije pravo vrijeme za to. Jer još uvijek nije moje vrijeme. 

Ostalo je još deset dana da prebrojim poraze i pobjede. Da poželim želje. Da napišem pjesme. Da oprostim, podvučem crtu i okrenem novo poglavlje. Da napišem neko novo pismo. Možda čak i knjigu. Možda i srce u hartiju pretvorim pa krila razmahnem i vinem se do sunca, da me u prah pretvori. Da se raspem svuda i da me svuda ima. Kako divno može biti da si vjetar. Napraviću vudu lutkicu po liku ove godine, i u ponoć joj nakačiti krila i baciti je sa terase. Poletjeće. Mora.

Okitila sam jelku, ukrasila dom, zapalila svijeće. Vrijedi li to čemu ako ti srce nije okićeno ljubavlju, mirom, radošću, istinom, slobodom? Vrijedi li mi šta vijenac na stolu ako mi je srce osušeno trnje? Vrijedi li mi puna trpeza ako znam da tamo ratovi bijesne? Okitila sam nebo željama za svako srce koje se otvori i pogleda u svijet. Želje punjene ljubavlju, srećom, mirom, iskrenošču i divljinom, poput onih bombona koje smo jeli kao klinci - tvrde spolja a unutra slatkoća. Takve su moje želje. Kujem ih u ovoj mojoj maloj zalagaonici ludila, radim marljivo na njima i svako veče ih pred spavanje puštam da lete. Da budete zahvalni za sve što niste.

Još samo koji tren, još samo koji dan i vjerovaćemo da je nastupila nova neka era ludila. Neke nove generacije koje će da zabudale zajedno sa mnom, ruku pod ruku, srce uz srce. Uvijek ima neko srce da stane uz tebe, makar i mačje. Ja imam dva. I neću ih se odreći. One su moje tajne utkale u krzno, one su moje suze pojele, one su moje snove čuvale. Ljubav će se uklopiti oko njih. Isprešćemo zajedno neke niti. Povezaćemo se. 

Jel shvataš koliko sam izvrnula džepove i najljepše želje istresla iz njih, poderanih? Zaista, toliko toga bih ti poželjela da samo imam moć još jedno nebo stvoriti, jer ovo mi malo za sve zvijezde. Da bar mogu u more se vinuti, srcu let skrojiti. Da bar mogu... To možeš ti, za sebe kreiraj najdivnije duge, najljepše čokoladne boje. Ja znam šta želim. Meni je tako malo dosta. Meni je dlan ruke i toplo srce dovoljno za sreću. Sve ostalo će ionako donijeti Deda Mraz. 




Sunday, December 18, 2016

"Sve što ti nikad nisam rekla", Selest Ing

Nije baš da je svaki dan poseban, osim ako ga ne učiniš takvim. Nije baš da je sve fol i komedija, da je baš sve maska? Ili možda jeste? Koliko zapravo poznajemo sopstvene dubine? Koliko poznajemo ljude oko sebe? Svoju porodicu, roditelje, djecu? Kad bi znali da ih od sutra više nikad nećete vidjeti, šta bi im rekli? Iskreno, nisam sigurna da bih znala.

Jedna od onih knjiga koje me ostave u nedoumici, koje me ostave potpuno zamišljenom. Jedna od onih knjiga koju pročitaš za jedan dan. Jedna od onih knjiga zbog kojih poželiš da opsuješ i razbiješ nešto. Jesi li se ikad zapitao zašto roditelji toliko guraju svoju djecu ka naprijed, zašto im nameću stavove, karijere, izbore, odluke, škole, garderobu, pa čak i boju čarapa? Zar to već odavno nije jasno? Taj očajnički pokušaj da svoje propale ambicije i svoje neostvarene želje ostvaruju kroz svoju djecu. Zar nikom nije jasno da je to potpuno pogrešan put? 

Nametnuti djetetu pravila ponašanja, pravila življenja, pravila odlučivanja, zanemariti njegove osjećaje, njegove želje i emocije. Podjseća li te to na Balkan? Različitosti među ljudima po boji kože, imenu, razmišljanju, boji jakne ili starosti cipela. Meni i to zvuči kao Balkan, a znam - toga ima svuda u svijetu. Taj primitivizam neće izaći iz čovjeka tako lako. O svemu tome, o uklapanju u društvo, o dječijim neshvaćenim pogledima, strahovima, mislima, o napuštenosti i zaljubljenosti, o pokušaju da se uklopiš u neuklopivo, o želji da odeš... O svemu tome pa i mnogo više sam pročitala među ovim stranicama. 

Sjetila sam se svog djetinjstva. Sjetila sam se kako je odrastati kao drugo dijete, mlađe dijete, kako je kriti se pod stolom i kako je ispunjavati tuđe hirove umjesto svojih. Sjetila sam se toliko toga, da me na trenutak Hana podsjetila na mene. Hana, najmlađi lik knjige, ona koju niko ne vidi, koju niko ne primjećuje, a koja je jedina spona među cijelom porodicom.

Vjerujem da svaki roditelj treba da pročita ovu knjigu, možda drugačije počnete posmatrati svoje dijete. 

Kako se nositi sa bolom, kako se nositi sa gubitkom, neuzvraćenom ljubavi... Kako je bježanje pogrešan način rešavanja problema... Kako je bijeg na dno jezera nekom poslednji izlaz, šansa, mogućnost... Sve to ćeš naći u ovoj knjizi. Sve to i mnogo više. Sebe, svoje dječije snove, svoje roditelje, braću i sestre. Djelići svakog od nas. I još mnogo više. 

I onda se zapitam - stvarno, koliko toga ima što nikad nisam rekla. A trebalo je. 
I još nešto - nikad se nemoj smijati ako ti nije do toga. 


Sve što ti nikad nisam rekla...

Kraj godine. Odbrojavaju se dani. Ja brojim dane od našeg poslednjeg susreta u aprilu. Jednog jedinog ove godine. Nije da nismo razgovarali posle toga. Nije da nisam pokušala. Ne znam ni zašto i dalje vjerujem da si MrRight, možda ne za mene, ali jesi sigurno. Ti takav, slobodan, i besciljan, i opet toliko lud i beskrajan, i prepun ljubavi sa kojom ne znaš šta ćeš. 

Rekao si mi da mogu sve da ti kažem. Da mogu srce da otvorim i pričam ti o svemu što ne znaš. Htjela sam, toliko puta pokušala ali... Nisam umjela. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam sama bila i koliko sam puta sa mrakom spavala, grčeći se od bola, i koliko su me ti mrakovi prisvajali u godinama bez tebe. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam drhtala onog prvog našeg susreta, i koliko sam se borila da te ne pogledam ni jednom.

Nikad ti nisam rekla koliko sam puta pokušala da ti ispričam bar djelić sebe, ali nisam umjela. Bojala sam se da nećeš shvatiti, da ćeš me žaliti, da ćeš pobjeći od mojih demona. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam se borila da ostanem budna svako veče pored tebe, da ne zaspim, jer plašila sam se da ću se probuditi i vidjeti da sam te sanjala. 

Nikad ti nisam rekla koliko si bio cijela moja porodica tih dana kad sam bila usamljena do srži. 

Nikad ti nisam rekla koliko je tvoj dom bio jedini dom koji sam imala tih dana kad se svijet srušio oko mene. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam se plašila da te izgubim, makar i kao prijatelja, jer tvoje prisustvo mi je i danas, godinama kasnije, važno. Ti si mi važan. 

Nikad ti nisam rekla koliko su boljele tuđe usne na tebi, ali sam ipak rekla da je u redu, jer važno mi je da si srećan. 

Nikad ti nisam rekla da sam sve tvoje suze poslednjeg dana decembra na koži nosila svih godina, kao žive rane, jer ja sam ih stvorila. 

Nikad ti nisam rekla da je svih ovih godina tvoja rečenica ostala da odjekuje po mojim odajama, kao uzvišena molitva za ljubav. 

Nikad ti nisam rekla koliko mi je bilo važno da znam da si nasmijan, da se raduješ, da si potpun i ispunjen, da si srećan i najvažnije, da si voljen, iako znam da te na ovaj način niko neće voljeti. Neće ti niko umjeti dati krila i slobodu na poklon. 

Nikad ti nisam rekla da si poslednja misao u noći. 

Nikad ti nisam rekla da nisam prestala pisati o tebi. 

Nikad ti nisam rekla da si ostao moja žal, iako sam srećna i bez tebe, iako mogu živjeti bez tebe. Žao mi je što nisam umjela s tobom, i što smo bili pravi u pogrešno vrijeme. 

Nikad ti nisam rekla ništa o sebi jer nikad nisi pitao. A htjela sam, sve sam ti htjela reći, srce ti otvoriti i dušu razapeti.

Nikad ti nisam rekla koliko sam beznadežno, nezaustavljivo, nepobitno, opijeno i do same životne niti duboko zaljubljena u tebe. I da to ne treba da te plaši. Da me ne boliš.

Ma gdje bio, ma s kim svoju sreću gradio, znaj ja sam ti slobodu dala, ja sam ti ta krila vječnosti pokonila. Znaj da sam te kroz sve moje prošle živote voljela, sad sam sigurna. I ne moram nikad biti tvoja, možda ću sa nekim drugim imati radost, ali to nikad neće biti ta ljubav zbog koje ću i u poslednjem udahu misliti na tebe.

Nikad ti nisam rekla, a evo sad ti kažem...!

Wednesday, December 14, 2016

Ne znaš ti šta znači ubiti grad...

Ovaj tekst, sigurna sam, neće ništa promijeniti. I ako bude pročitan, ostaviće u ustima trag krvi. Ali to neće biti moja krv. Biće to krv djece iz Aleppa koja su ginula i plakala. Biće to krv silovanih žena, i osramoćenih muškaraca. Biće to krv nevinih nedužnih ljudi čiji se život pretvorio u pakao, dok ti mirno spavaš. Možeš li spavati? Ja ne mogu. 

Žica mi oko vrata stegnuta, bodljikava, olovna, kida mi glas i ostajem nijema. Ne znam ni kome da kažem. Ne znam koga da molim. Ne znam kome da pišem. Nesvjesna vazduha koji mi puni pluća, skliznu mi suza niz obraz. Ne znam gdje je umrla. Kao što ni ljudi u Siriji ne znaju gdje su grobovi njihovih najmiliijih koje će iskopavati za neku deceniju, a ko će identifikovate milione? Kao što ne znaju više gdje pripadaju, gdje žive, gdje su im djeca i porodice. Možeš li da spavaš? Ja ne mogu.

Tvoju djecu čeka topli krevet, čeka ih hrana u firžideru, imaju tople čizme, AJfon i Samsung, planiraju slavlje za Novu Godinu. Ne mislim da se trebaju odreći toga zarad nesereće u svijetu. Nesvjesni su oni i svog postojanja a kamoli tog brda soli u Siriji što je ostao iza isplakanih suza. Barbike i autići tvoje djece leže ispod kreveta, na tavanu, ili su uredno složene u vitrinu. Njihove lutke u Siriji plaču i jecaju ispod ruševina, jauk se čuje jer nema ko da ih grli. Nisu oni sreće kao mi što smo. Možeš li da spavaš? Ja opet ne mogu. 

I kod nas se ratovalo. I kod nas se ginulo. I naše su zemlje tukli i mlatili kao sijeno. Kosili su i naše živote poput mlade pšenice. I rekli smo "Da se ne ponovi". Zašto su nas učili o Holokaustu u školi? Da se ne bi ponovilo. A evo se ponavlja. I traje već godinama. Sve do zadnjeg djeteta. Čovječe moj, znaš li šta znači kad ti oduzmu pravo na dom, na slobodu, na govor, na život? Znaš li šta znači kad moraš da pobjegneš, da djecu kriješ u njedrima, kad si gladan i bos, kad na zemlji spavaš i nebom se pokrivaš? Znaš li Čovječe, znaš li kako je kad oko sebe čuješ jecaj i plač, i dišeš smrt? Ne znaš. Ne znam ni ja. Ne želim nikad da saznam. Ali znam da me boli Sirija. Podigni glavu i vidi ovo plavo nebo iznad nas. Udahni Decembar i novogodišnje ukrase. Vidiš li u kakvoj ljepoti živimo dok tamo, na drugoj strani svijeta cijela jedna nacija nestaje u ruševinama i krvi. Možeš li da spavaš? Ja ni sad ne mogu.

Sirija je odraz čovječanstva. Aleppo je ogledalo svijeta. Sviđa li ti se to što vidiš? Hoćeš li samo podijeliti sliku i tekst, napisati "Jao tuge" i otići na neodoljivi dojč, uplatiti tiket, i poći kod manikira? Sigurna sam da hoćeš. Šta se tebe tiču tamo neka poginula djeca, i tamo neki islamisti, i tamo neki rusi i neki amerikanci... Šta se tebe tiču tamo neke izbjeglice u dronjama sa zaleđenim jaukom u grudima. Ti imaš sve! Šta bi radio da iznad tvoje glave ponovo proleti granata? Da ti okupiraju grad i krenu ubijati od kuće do kuće? Šta bi radio da znaš da će ti djecu ubiti, silovati, u pepeo pretvoriti? Da li bi tada htio da ostatak svijeta okrene glavu i ostane nijem? Nisam ni mislila. Možeš li da spavaš? 

Crvenim se i stidim se u ime čovječanstva. Stidim se vijeka, i suza, i stidim se zemlje po kojoj gazim, jer neko je na njoj ginuo da bih ja bila slobodna. Hoće li neko dići spomen ploču poginulima u Siriji, u Aleppu? Hoće li neko ovu krvavu bajku ispričati tvojim unucima, hoćeš li se postidjeti svog jezika, i svojih očiju što si ih okrenuo. Crvenim se jer ne znam koga da molim, jer ne znam kome da pišem, jer ne znam šta da uradim i kako da pomognem. Stidim se plača i suza ovih mojih jer ja imam sve i zahvalna sam nebu iz same koštane srži. Stidim se što mene boli, što jecaju oni koji su nemoćni. Stidim se jer smo i mi nekad bili oni, samo su mnogi zaboravili. 

Ne mogu pomoći ljudima u Siriji, ali znam da ću moći da učim svoju djecu pravim vrijednostima. To možeš i ti. Učiću ih da ne postoje podjele među ljudima, i učiću ih da je ljubav jedino za šta se vrijedi boriti. Učiću ih da se najmiliji grle, i to često, stalno, dok ih još imaš. Učiću ih da svađe i tričarije nisu ništa u poređenju sa ratovima, i da su jači od ljutnje i bijesa. Učiću ih da budu djeca svijeta, da im ljubav bude religija a sloboda i istina jedina molitva. 

Šta ćeš ti uraditi? Hoćeš li moći spavati?

Ostala je knjiga sa par neprocitanih strana i neke stvarcice...i jedan pulover u kom si bila

Sinoc sam te sanjala. Ali to nisi bio ti. Nismo bili mi. Nisu bile naše ruke, nije bio tvoj osmijeh, ali si bio ti. Džemper je kriv, zašto sam ga pobogu izvukla iz ormara? Vazduh i zima, oni su krivi. Decembar, nostalgičan i okićen, prošaran vinom i prevejanim sjetnim varalicama. Decembar je kriv. Ne znam ni zašto su mi se riječi obisnule oko prsitju pa ličim na novogodišnju jelku, sva nagizdana i ustreptala kao gospođa u pubertetu. Sa šljokicama i perlicama, šepure mi se osjećaji kroz kožu, kao po modnoj pisti. Biramo najljepšu balsku poemu za kraj godine. Zašto li mislim da će pobijediti ona o tebi? 

Prošao si me, preležala sam te. Ne fali mi ništa tvoje osim ovog džempera koji kao avet viri iz ormara. Poželim da ga bacim, da ga poklonim, uzmem ga i kažem mu da je bilo dosta. Sjednem svaki put na ivicu kreveta jer mi od njegove težine zadrhte koljena i nasmijem se trenutku kad si ga trapavo i elegantno u isti mah prebacio preko moje smrznute kože, da ne drhtim. Kao da mi je tog aprila i moglo biti hladno. Oprala sam ga. Isprala sam tvoj miris iz njega. Al ne znam odakle opet izbija. Njuškam po šavovima i tražim ga kao lovac zeca, da ga rastrgnem, da me ubije još koji put. Ne fali mi ništa tvoje. Osim tebe ponekad. 

Rekla sam ti, zatvorili su restoran u kojem smo se smijali do sitnih sati, gdje nam konobar nije umio donijeti vino i gdje si mi srce otključao. Zatvorili su ga ubrzo nakon našeg kraja. Sigurno su čuli za nas. Rekla bih ti ja još toliko toga jer si mi uskratio priliku rastanka, uskratio si nama kraj kakav smo zaslužili. Mi, onako ludi i iskreni, zaljubljeni i potpuno oduševljeni. Zaslužili smo puno više od ovog džempera koji leži razbacan na krevetu. Znaš, htjela sam da ti ga vratim. Da ga spakujem u paket, sa žutom mašnom, i da ti ga vratim. Šta će meni muški plavi džemper? Htjela sam, ali sam se plašila da će izvući rukave iz paketa, da će pokvariti nešto u adresi i da će mi ga poštar vratiti nazad. Možda mu je lijepo kod mene. Ne diram ga. Pogladim ga ponekad po rukavu, uzdahnem jer se sjetim, ali me ne boliš. Ne fali mi ništa tvoje. Prestani da mi dolaziš u san!

Voljela bih da te sretnem nekad, za neku godinu, kad te prođe ta kriza godina, i kad te prođu predrasude koje su nakitili na tebe kao na ove usamljene ulice grada. Užasan smisao za stil (kaže neko ko ne mari za to). Voljela bih da te sretnem da držiš ponovo nekog za ruku, i da budeš onako divlje lud kao što smo mi to bili. Nije to život za tebe. Za tebe je žena da te čeka kod kuće, da imaš neki glupi mir, ljetovanje, običan i dosadan život. Šta će tebi neko ko nosi leptirova krila i glavu u oblacima, srce u dlanovima i ko hoda na rukama. Šta će tebi neko da ti piše pjesme, da te voli, da divlja s tobom i da pothranjuje tvoju glad za ludilom. Šta će tebi neko ko bi sve ostavio da bi te volio? Neeee, nije to za tebe bilo. Ne brini, naći će ti drugi nekog ko neće biti mlad i lud, i ko neće sijati zvijezde iza sebe kad korača. Naći će ti poslušnu ženu koja zna da napravi štrudlu od jabuka sa kupovnim korama i koja ćuti kad muž priča. Nekog kome nećeš ostavljati džempere po ormaru. 

Godina izmiče. Još koji dan i ulazimo u neku novu budućnost u kojoj se možda sretnemo ponovo, usput, namjerno. Sumnjam da ću ti ponovo pisati, mada to kažem svaki put, ali onda se ti pojaviš u snovima, džemper mi iskoči u krilo i moram da ti pišem. Ne zato jer mi fališ, ne fali mi ništa tvoje. Jedino eto, ponekad, mi fali osmijeh. Moj, nikako tvoj. I molim te, ako krijući nekad pročitaš i zalutaš u ovaj moj svijet emocija gdje srce tandara u svakom bitu, priznaj da ti falim. Zašto bi inače harao po mojim snovima, i mučio me nesanicom kao čičkovim cvijećem. Uzmi svoj džemepr, i idi. Pusti da budem i dalje tupavi mjesečar koji zvijezde nosi u sendviču. 

Čekaj! Ostavi mi džemper ipak. Trebaće mi nešto da me grije u ostatku ove zime. 

Sunday, December 11, 2016

...di ces stim trepuskama gustim zivot bas ne zna sta je dosta

Sine moj, 

Jednom, kad budem znala šta znači biti majka, moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana. Jednog usamljenog decembra. Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen, bio u svakoj kapi moje usirene krvi, prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem. Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris. Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni bez tvog plača, i tvog smijeha. Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala jer sam bespovratno izgubila kartu na kojoj je pisao put do tebe. Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem, i da te pogladim po glavi, da ti kažem kako si divan i koliko si mi život promijenio, tako nerođen. 

Nekad, kad i sama zemlja budem, držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam. Sve su to ostvareni putevi, i sve su to nacrtana srca ostala. Proći će hiljadu godina od sad, a ti nikad nećeš prestati da budeš moj plač u decembarskoj noći. Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove koje sam sama nacrtala. Ni jedan ne odgovara. Ni jedan nema tvoje ime. Ni jedan se ne zove ljubav. Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza, držaću tebe za ruku i poći u nepovrat. Držaću te i nikad te neću više pustiti ma koliko mi govorili da je to u redu. Ja znam šta je najbolje za mene. Za nas, oči moje plave. 

Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja. Niko neće zapaliti svijeću u prozoru nadajući se da ćeš doći da je ugasiš, trapavo i dječije, poput pravog mangupa. Niko neće znati da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo, za laku noć, da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir. Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime i kažem da je u redu. Da sam tu. Uvijek i zauvijek, tu pored tebe. Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ. I kad ti izgleda da sam sve zaboravila, i da ti se imena ne sjećam, kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena, i tada ću biti tu, prvo moje. Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe, i da svaki put kad se kazaljke sklope osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu. I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe. Da mi se ostvariš još neki put. 

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli, i ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu, i tada ćeš biti svaki skriveni uzdah iza bijele salvete za ručkom, i bićeš ona sjeta u staračkim očima. Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila, ti ćeš znati i mislima da se odazoveš, i u snove da mi dođeš. Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana, kad i sama budem prah, oprosti mi što sam bila slaba ponekad, i što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke. Jednom, pronaći ćeš ove riječi i znaćeš da sam sa tobom odrasla, i da sam s tobom naučila živjeti i voljeti. Naučio si me kako se ustaje i kako se ponovo hoda po žici. Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam, kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku da je nikad neću pustiti. Ljudi ne znaju, ali ti znaš koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim. 

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola, i mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo. Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se - srce je ono što je navažnije, ono nikad ne može da se slomi. Srce će te voditi kuda ja nisam stigla. Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti. Samo ga slušaj. Kao što ja nisam.


Friday, December 9, 2016

"Bosonoga kraljica" Ildefonso Falkones

Šta je za tebe sloboda?
Šta je za tebe porodica? 
Koliko daleko bi bio spreman da ideš zbog svoje krvi?

Decembar mi se uvukao i u krv, i u kosti, i u zenice. Takav je. Lijen i hladan, sposoban samo za topli čaj, kafu, kuvano vino, kolače sa cimetom, Balaševića i dobru knjigu. Zima je to. To su njene čari. I upravo sam ostala bez dobre knjige. Pročitala sam je. Bosonogu kraljicu. I ostala sam sa suzama u očima. I ukusom krvi u ustima. 

Ova ciganska priča je život svakog od nas. Svi smo mi u duši Cigani. Željni slobode da živimo život ne povinujući se zakonima, željni slobode da idemo kuda god želimo, da pjevamo i igramo, da hodamo bosi bez nametnutinh pravila i osuda drugih ljudi. Šta nas, pak, i briga šta drugi kažu? Ostala sam naprosto oduševljena ovom pričom, ne samo zato što sada bolje razumijem ciganski način života, već zato što sam postavila sebi i sta ova pitanja s početka. Šta je za mene sloboda? Šta je za mene porodica? Kolliko daleko bi bila spremna da idem zbog svoje krvi? Zbog ljubavi?

Vidiš, ono što posebno volim u knjigama je mogućnost da zaroniš u sopstevene dubine, ma kako ti priča izgledala izmišljena. Jer Ti nisi izmišljen i tvoje srce je živo, od krvi, mesa, atoma, ćelija, emocija. Da li zaista misliš da ne bi mogao da oprosiš svojoj krvi, ma koliko težak grijeh bio? Vjerovala sam  da nisam sposobna za praštanje. Mešutim, kad sam naučila praštati, i kad sam konačno prevalila oproštaj preko srca, ova knjiga mi je pomogla da shvatim koliko snage nosi to u sebi. Shvatila sam koliku snagu nosi ljubav. I što je najvažnije - koliko snage ima žena. 

Jer biti žena je stvar ponosa, ideala, uzvišenosti. Bila ona Ciganka, crnkinja, bogata ili siromašna - žena je oličenje snage i jačine, emocije i suze. Žena je sposobna za oproštaj, za ljubav, za snagu, za borbu, za istrajnost, za ponos. Ona je ta koja je oslonac, ona je ta koja je mudrost, ona je ta koja je ljubav. Ona je ta koja prati muškarca kojeg voli, ona je ta koja gine za njega, ona je ta koja je prkosna i snažna i sposobna da zaštiti svoje. Na kraju ovih stranica sam bila ponosna što sam žena. 

Ako ikad poželiš da svoju ćerku naučiš snazi i istrajnosti, ljubavi, slobodi, poštovanju, prkosu i borbi, kupi joj na poklon ovu knjigu. Sve smo mi Ana, sve smo mi Milagros, i sve smo mi garavuše. Spremam knjigu na policu, osmjehujem se i bogatija za još koji gram ponosa i ljubavi, sa ukusom krvi u ustima, sama sebi kažem "Pjevaj..."

Wednesday, December 7, 2016

... te su visnje bile svevisnje...

Opet mi je mjesec. 
Kroz prozor se razvukao njegov sjaj, kao da sam pučina mora. 
Gleda me i ispituje, osluškuje mi otkucaje kao da ima stetoskop, kao da će svakog trena iz grudi mi čuti šum mora. 
Šum palmi na vjetru. 
Kao da će svakog trena more vrisnuti iz mene, poput oluje praćene smijehom. 
Ustajem i uzimam japanke, istresam plažu iz njih, i ogrnem se peškirom u čijim šavovima još uvijek ima soli. 
Kako mi samo nedostaje more. 
I sunce. 
I nebo plavo kao somot. 
I ja morski zaljubljena poput vilinog konjica da lepršam na vjetru, da se otisnem među zvijezde. 
Nedostaje mi i ljubav. 
Koliko ima otkad joj ukus nisam osjetila? 

Ne puštam uspomene tako često iako znaju kucati na vrata poput gladne djece. 
Ne bole me, ali našto se sjećati? 
Da mi trnci opet grizu usne, i da mi krv vodi ljubav sa čulima. 
Zašto bih sa uspomenama dočekivala jutra? 
Nije mi više to potrebno iako mi nedostaje zdenac crnih očiju. 
Nedostaju mi krila. 
Nova su izrasla, ali nisam još letjela. 
Ne bojim se, samo nisam sigurna da želim. 
Zatvorila sam ta vrata, stavila preko njih rešetke kao da se sprečavam od opsade. 
Povukla sam izvidnice, i ostavila sve da obraste u paučinu istorije. 
Ne bojim se, samo nisam sigurna da želim letjeti. 

Nedostaje mi rose vino, šetanje bosonoga i buđenje u zoru. 
Nedostaje mi ljeto u kosi, sunce na koži. 
Nadomjestim sve što mi nedostaje, ali more ne mogu nikako. 
Kad samo pomislim da sam bila spremna mijenjati more za ljubav. 
Možeš misliti koliko znam da volim? 
A more je oduvijek bilo moja najveća ljubav, uz knjige. 
To mi je neraskidivo. 
Volim ga zbog širine, mirisa i boje. 
Zato jer je ono sve što je život za mene. 
Širina pogleda, boja ljubavi i dubina osjećaja. 
Suština života. 
Esenccija mene.

Nije da mi smeta zima. 
Smetaju mi čarape. 
I smeta mi moje toplo ćebe u koje se umotam kao nekad u njegove ruke. 
Smeta mi ugriz hladnoće za nos, i hladne noge. 
One možda i najviše. 
One su poput Aljaske. 
Nikako mi nije jasno zašto muškarci uporno misle da treba da mi srce osvoje. 
Ne znaju da je dovoljno noge da mi zagriju. 
Mjesec mi čita preko ramena i smije se mojim glupavim šalama i kaže da će ljeto opet doći, brže nego što mislim. 
Kaže mi da je svaki dan vrijedan zagrljaja i osmijeha. 
Kaže mi da sam porasla, da nisam musavica, i da sledeći put kad budem trčala bosonoga obavezno budem umazana višnjama. 
Kaže da je to tajni trik od kog ću letjeti. 
A gdje su  moje višnje? 
Gdje su da ih razmažem usnama? 

Višnje moje ljubavi... 

Wednesday, November 30, 2016

Novembar koji je prošao pamtice se prvenstveno po tome što je došao

Pozdravljam Novembar. Pakujem ga u prokislu kartonsku kutiju, i šaljem na prvi voz odavde u juče. neću mu mahati bijelom vezenom maramicom od čistog pamuka, niti ću zamišljeno gledati duž linije kolosjeka kad voz već odjuri. Neću se sa sjetom zagrliti, i neću pustiti suzu. Neće mi nedostajati. Već odavno mi vozovi za juče ne nedostaju. Stajaću sama na peronu, i neće biti nikog da me zagrli i kaže da će sve biti u redu. Nekad sam toliko trebala takav zagrljaj, nekad mi je tako bilo potrebno da me ubjeđuju da će ono "sve je u redu" stići i na moju adresu. Već odavno mi nije potreban lažni dodir na ramenu. 

Ljudi često imaju tu potrebu da ih neko grli i tješi, ne mareći za iskrenost srca i čistoću zagrljaja. Imaju tu potrebu da ih neko drži za ruku, i da zajedno sa njima psuje život i proklinje sudbinu prizivajući tako još veće rane jade. Mislila sam da je i meni to potrebno, ali ja nisam imala kome da plačem na ramenu kad su mi kule od karata bile srušene. Mislila sam da mi je potrebna podrška, i očekivala sam je od onih koji su, po nekom usađenom osjećaju porodičnog pripadanja, trebali da mi je pruže. Mislim da bi mi lakše bilo da sam kaktus grlila umjesto što sam čekala da mene zagrle. Ovo nije žalopojka. Ovo me naučilo da u stvari, sve u životu mogu sama. Da imam toliko snage, i još više volje. Ali isto tako shvatila sam da drugi ljudi zaista ne umiju da te podrže sa iskrenošću sopstvenog srca. Jednostavno ne umiju, jer ni njih niko nije podržavao. Emotivno hendikepirani ogranci ljudi. 

Možda sam isto tako na nekom peronu stajala i čekala ko će da me zagrli i kaže mi da ne patim za onima koji odlaze. Da ljudima treba dati slobodu, da voljenima treba dati krila, ljepša od tvojih. Nije mi niko rekao da se na rastancima ne plače, jer ćemo se opet negdje sresti, život se okreće i vrti u krug. Knjige su me naučile da se voli cijelom dubinom svog postojanja, i naučile su me kako se prašta. Jer moramo praštati. Šta bi bili kad bi u sebi nosili gnev i želju za osvetom, i bol zato jer neko nije znao da je čovjek. Umislio da je zver pa za srce ujeo. Pusti. Tebi će uvijek novo srce izrasti, a njemu će i to jedno propasti. U mrak se pretvoriti. Zato oprosti, jer to je sve što će zver ikad imati.

Bilo je dana kad me moja samoća plašila. Bilo je dana kad sam bila usamljena. Kad nisam vjerovala da sam vrijedna. Da sam voljena. A jesam bila. Vidiš, na kraju, kad prođu neke godine i kad ti tvoja samoća nije breme na leđima, shvatiš da ti nije potrebno odobravanje svijeta, već samo ono što ti srce kaže. Shvatiš da uopšte nije važno šta će ljudi da kažu, oni će uvijek imati komentar, ali važno je ono što ti vjeruješ da jesi. Ta krila, okićena samopouzdanjem, radošću, i iznad svega ljubavlju su samo tvoje djelo. Sa njima jedino možeš letjeti. Sve drugo bi bili tegovi i katran ljudske rase. Vjeruj da je novi voz iz sutra krenuo, staje na tvojoj stanici samo danas, i onda ga pusti, nek ide u juče. Nek ide, i nemoj mahati bijelom maramicom, nemoj trčati za njim da ga stigneš, i nemoj misliti o rastanku. Jer sa sobom i dalje ostaješ. 

Negdje u nekom od tih vagona naći ćeš moje zapise, možeš pronaći i stihove, i možda negdje još ima tegla uskislih osmijeha. Vjerujem da će nekom koristiti dok ne nauči kako se smije iz sebe. Nemoj da te bole ožiljci od zveri, one ionako nikad nisu umjele da se maze. Nemoj da te bole osude drugih ljudi, oni nikad ne izlaze na perone, pretvorili su se u utvare i ne znaju za život. I nemoj da te bole rastanci. Ljudi odlaze da bi napravili mjesta za nove ljude. Za nova srca, nove ljubavi, nova iskustva. 

Vozovi su čudesni. Oni nose magiju i ako vjeruješ u bajke, vidjećeš kako se sve tvoje želje ostvaruju. Zato nikad ne plači na rastancima.

Sunday, November 27, 2016

U tvom ogledalu je lik iz bajke, za kim zvone daire i balalajke.

Jutro, jesenje i sunčano. Sjedim za pisaćim stolom, i kroz prozor me jesen miluje sa išaranog drveća. Leonard Cohen pjeva kao da nikad nije umro. Možda i nije, ko će ga znati. Čudna su ovo vremena. Jesenja. Miris kafe, i grebuckanje mojih mački. Nedeljno jutro može samo tako savršeno da bude. A nije ni život daleko od toga. Ovakav kakav je. Mi smo ga birali. Mi smo ga kreirali. Sve više vjerujem u svoju  kreaciju. Znam da će jednog dana moje najskrivenije želje biti java i ponekad se uplašim - šta ako nekad prestanem da sanjam. Šta ako se nekad odovojim od sebe? 

Pogledaj i ti kroz prozor. Pogledaj u svoj život, udahni ga, oživi ga. Sejeti se ko želiš biti, sjeti se šta želiš iskusiti. I kreni u svoju avanturu. Jednom, kad shvatiš da je sve onako kako treba, kad shvatiš da si savršen takav biće ti puno lakše da živiš. Moći ćeš i da ideš na posao, i da šetaš, i da se družiš, moći ćeš da voliš bez bola, bez straha. Jer voljeti nekog ne znači posjedovati ga. Naprotiv, voljeti nekog znači dati mu slobodu. Slobodu da bude sa tobom koliko god želi, i kad poželi da može da ode. Jer ništa i nikog ne posjedujemo. Kad naučiš da sa lakoćom puštaš stvari, biće ti lakše da pustiš i ljude.

Znam, zvuči toliko jednostavno kada se napiše, još lakše je pročitati, ali živjeti takav život je živjeti sreću. I ljubav. Bez ljubavi ništa ovo ne bi imalo smisla. Drugi su nam je iskvarili, iskvarili su mišljenje o njoj, i svoju viziju. Moju nikad nisu mogli jer ja i dalje živim u bajkama, i vjerujem u nju kao što vjerujem u sebe. Voljeti je najvažniji posao u životu. Biti srećan je jedina karijera koja je važna. Svijet je postao materijalan, ali sreća nije gomilati stvari, već uspomene. I nemoj niko da ti kaže kako je loše imati novac, i kako je loše biti bogat. To su izmislili oni koji nikad neće naučiti da vole sebe i koji ne vjeruju da zslužuju više od mišje rupe u koju su se uvukli željni sažaljenja. Ali imati novac nije uslov za sreću. S novcem možeš samo lagodnije da živiš, ako ne škrtariš i ako kao veverica ne skupljaš novčiće po računima i ako ne gomilaš stvari i drangulije koje ti nikad neće trebati. Bogatstvo je stvar duha a ne imovine. 

Zavoli sebe, zavoli svoj odraz u ogledalu. Znaj da nikad nisi sam. Znaj da si uvijek voljen. Možda ne vidiš, ali jesi. Zavoli svoje krivine, svoje površine, svoje dubine. Zavoli sebe samog, i ne daj da ti drugi kažu kako si loš. Nisi. Loša je njihova vizija tebe. Diši, i uživaj u svakom udisaju. Zagrli one koje voliš, priznaj onima kojim nisi, pomozi, uvijek pomozi slabijem od sebe, ne iz sažaljenja već zato jer to tako treba, Nasmiješi se. Stalno se smiješi. Nemojbda crtaš osmijeh, već pusti da ti se usne same razliju po licu. Zagrli roditelje, reci im da ih voliš, ne zato jer su ti kupili auto, već zato što je to tako - voliš ih. Ma koliko misliš da su loši bili. Svi radimo najbolje što znamo u uslovima u kojim se nađemo. Oprosti. Ne moraš da zaboraviš ako nećeš, ali oprosti. Veliki su oni koji praštaju. Pjevaj. Igraj. Pleši. Idi u šetnju. Iskoristi dan, Ne zatvaraj se u svoje odaje sa televizijom i internetom. 

Evo, pročitao si ovo. Gasi računar, ostavi telefon, i idi. Idi i budi živ. Najbolje što možeš. I malo više. 

Tuesday, November 22, 2016

Ne, nisi ti kriv sto si u blizini bio tako daleko mada cisto sumnjam da ces ikom biti blizi

Budim se jutros nekako naopako okrenutog srca. Otvaram oči sanjive i pokušavam da ispetljam nos iz zamršene kose. Nasmijem se, mada ne znam zašto bih mislila na tebe. Bio si bolji u mršenju mojih trepavica nego ja u traženju krajeva. Ustajem i pravim kafu a odnekud, sa najnižeg vrha sjećanja dopire miris višanja sa čokoladom. I opet se nasmijem, i mada nisam dugo, pomislim na doručak u krevetu, i upetljane prste, zamazane usne i pogled.

Krećem na posao, i tu, na kapiji, kao da sam potpuno poludjela od nostalgije, zaustavljam korak i vidim tebe kako me čekaš. Odzvanja vazduh smijehom u ponoć, kao kad se vampiri probude željni smijeha. Gledam u stopala pa podižem pogled jer znam da si samo fatamorgana mojih usnulih čežnji. Nedostajem li ti? Golicam li te ovako kad pomislim na tebe, jer znam da osjetiš. Ti si osjetio moj strah, i za ruku ga držao. Žuljam li te noćima kad te sanjam? Nasmiju li ti se trepavice kad te spomenem jer me pitaju za tebe, hoće da ti sude, ali te branim, kažem da nisi znao za bolje. I nisi. Saznaćeš. Onda kad te usamljene noći priviju u skute, i ogrnu ti kaput težak kilometrima. Znam da ti nedostajem iako mi nećeš nikad reći. Jer našto sad da pričamo, sad kad smo sve rekli i oćutali suze.

Znaš, nije mi žao. Nikad neće biti. Nikad se ne pitam zašto, jer znam. Zapitam se da li si srećan. Voljela bih da jesi. Zaslužio si, mada nisam sigurna da možeš biti. Nisam sigurna da će tvoji snovi imati temelje, jer ako si mogao tako lako da pustiš ljubav, kako ćeš pustiti one koje ljubav nisu. A jesmo bili. 

Posle nas nije ostala tuga. Ne brini, nisam patila, nisi me povrijedio. Nisi me ubio iako sam vjerovala da ćeš biti kapitulacija svih mojih snova. Bila sam slobodna da ponovo budem rođena za let. Znam, tvoja uloga je odigrana. Čak su i naš restoran zatvorili, tamo gdje smo prvi put pili vino, i smijali se kao ludaci u polju makova. Nije da prolazim često, ali još odjekujemo u tom praznom staklenom prostoru. Izgleda da smo ljubav utopili gdje god smo nogom stali.

Neću ti pisati više. Možda ako me opet sjećanje zagolica, i ako osjetim da ti moram reći da mi nedostaješ. Znam da tamo kod tebe i dalje stoje nepročitane knjige iznad kreveta, i prazna šolja od kafe. Patentirana teglica, naizgled prazna. Znam šta je u njoj. I neću nikom reći. Znam svaki dio te kuće koju zoveš dom. I da si želio psa, i djecu. I znam, eho je ostao da ti pravi društvo svaki put kad te prijatelji pitaju za mene. Jer moraju te pitati. Jer nikad srećniji nisi bio, ni luđi, ni slobodniji. Znam da prećutiš, i samo kažeš da je prošlo. A kad dođeš kući i shvatiš da se još uvijek negdje u nekom uglu smijem i navijam na tvoj tim u fudbalu, poželiš da mi napišeš nešto. Odustaneš. Znam. Ne pitaj kako. 

Mnogo više od srca je ostalo u tvom džepu. Nije ona ruža tek tako uvela. 

Monday, November 21, 2016

U jednom gradu...Ne znam mu ime

Dugo nisam bila tamo. Neko bi rekao da je previše vremena procurilo, kao med kad se slije niz prste. Neko bi rekao da nisam ništa propustila. Možda. Vrijeme je bilo da pođem. Mi, koji odemo iz roditeljske kuće, veoma često zaboravljamo put za nazad. Mnogi dolaze u vrijeme praznika, slava, odmora, raspusta. Ja ni tada. Ja sam to parče srca odlomila i skrckala, pa mi te ulice ne nedostaju previše. Svi moji prijatelji su se rasuli na sve strane svijeta, pojelo ih vrijeme, ugrabile obaveze, okovale borbe za preživljavanje. Ja sam vojevala neke druge bitke. One sa sobom, sa sjećanjima. Oni su učili ekonomiju i pravo i kako se mijenjaju pelene. Ja sam morala prvo da saznam ko sam. 

Krenula sam, i možda po prvi put posle dugo godina sam bila iskreno otvorena da pustim srce da protrči ulicom u kojoj smo se sankali iako me niko tamo ne poznaje. I kako to biva, otac me čeka na prozoru, smederevac gori, poznat miris Majke. Kuća na uglu ulice brigade. Miriše kuhinja, i posle toliko godina potpuno drugačije doživljavam tu staru kuću. Snijega nema, al mirise ugljena prašina i dim. Snijega nema, i ne peče se domaća pogača. Al miriše kafa, nekako drugačije. Mora da je zbog komšinice, ona to prži nekako posebno. Miriše neka jesen kao kad sam bila tinejdžerka, al od tih dana samo je sjećanje ostalo. 

Ni korzo nije isti, ni čaršija, ni ljudi. Sivi su, ostarili, kao bambusove trske se drže na toj goleti koju su svi zaboravili. Moj grad, veći za srce, manji za ponekog čovjeka. Lijep je, samo rašminkan, i pomalo tužan. Iskrzan po ivicama kao ponjava stara po kojoj se previše gazilo. Skupili smo se, mi pisci, mi koji smo otišli, koji smo ostavili dio sebe u rijekama i u parku, koji smo korijen zakopali negdje gore na Vidikovcu, da odatle vidimo šta ostavljamo. Skupili smo se da na jednu noć okitimo grad stihovima, i emocijama, zagrljajima i novim rukovanjima. Dok koračam ka tom centru stihova, vidim poznata lica i svi oni pružaju ruku, domaćinski, kako i pamtim. Ostali Ljudi u tom napuštenom gradu. Kažu mi da je divno poznavati nas, pisce, i mene među njima. A ja kao da helijum dišem, rastem i letim gore do planinskih vrhova, da jedan vrisak pustim, direktno iz sreće.

Slušam stihove kako se nižu, čujem aplauze. Izlazim i ja da očijukam sa poezijom, da dio sebe ostavim tu, u vremenu, kao kad skloniš omiljenu majicu iz djetinjstva u seharu. Vidim ta lica, i kao da je od kvasca srce mi raste, jer još jednom u tom malom gradu mgu da kažem da sam srećna. Da sam na tim ulicama rođena i procvjetala. Nije grad nikad bio loš. Nije ga ni vrijeme pokvarilo. Samo su ljudi previše disali prašinu pa im je istekao rok trajanja. 

Kafa sa prijateljima, i druženje sa porodicom. Par sati i već odlazim. Ostavljam opet moj mali grad i vraćam se u svoj dom, tamo gdje mi je srce slobodno. Majka ostade, još me željna, a otac... On je svoje želje skupio u sebi. Ostade i kapija, i avlija, i moja ulica. Spakovah stihove i srce, i želje. Vratih se životu.




Wednesday, November 16, 2016

"Razgovori s Bogom", Neal Donald Walsh

Ovaj tekst pišem dok sam još uvijek pod utiscima nakon knjige "Razgovori s Bogom". Tek sam je završila, trebalo mi je tri cijela dana da je pročitam, i da je djelimično shvatim. Da, djelimično, jer knjigu zaista morate pročitati više puta da bi mogli da "svarite" samu suštinu knjige. Da, znam, oni religiozni će reći da je knjiga bogohuljenje i u vašem svijetu religije - u pravu ste. U mom svijetu, u mojoj religiji koju ja zovem ljubav - ova knjiga je potpuno drugačije iskustvo. 

Pisala sam o tome koliko se moj život mijenjao, i kako poslednjih par godina živim potpuno drugačijim životom u odnosu na moju okolinu, prijatelje, roditelje, i religiju. Pisala sam o tome kako sam u meditaciji pronašla sebe, i ono što želim biti. Pisala sam koliko je promjena načina života uticala na promjenu mog načina ishrane, i posebno sada, dok učim jogu, sve te kockice dolaze na moje mjesto. Kažem "moje" jer ne shvata svak to na taj način. Ova knjiga je samo upotpunila ono što sam osjećala i što več duže vrijeme doživljavam. 

Knjigu ne preporučujem onima zatvorenog uma i srca, jer oni ne mogu ništa naučiti iz nje. Oni će reći da je to gomila gluposti, da to ne radi, da postoji unaprijed sve zapisano i da je karma kučka kakve nema. Da, bila sam i ja nekad jedna od njih. Oni će reći da novac ne možeš "privući" već moraš mukotrpno raditi i štedjeti, i mučiti se i krasti, ili te ovac jednostavno neće. To su one stvari koje su nam usadili od rođenja naši roditelji, i mediji i društvo. Kažu da je novac korijen sveg zla. Hm, pa i ja sam tako mislila nekad. Ali, zapravo, svi mi želimo imati novac. Poenta je da li samo želimo?

Vidiš, shvatila sam da je veoma važno kako se osjećaš kad misliš o nečemu/nekome. Važno je da znaš zašto se tako osjećaš. Važno je da znaš zašto nekog voliš. Važno je da znaš šta želiš imati. Najvažnije - šta želiš biti. Srećan. Tužan. Voljen. Očajan. Veliki. Mali. Savršen. Osujećen. Važno je znati ko želiš biti. Srećan. Tužan. Bijesan. Ne, nisam pogriješila. Ako želiš biti nešto od toga - budi. I onda stižemo do sledećeg - želim biti srećan, ali kako. Tako što ćeš odlučiti da budeš srećan, jer i jesi srećan samo si zaboravio. Zvuči komplikovano, znam. Bilo je i meni prije ove knjige. 

Reakcije će biti različite sigurna sam. Ali cijeli naš život je stvar perspektive. Stvar izbora. Stvar našeg ličnog iskustva. U životu, sve radimo iz ljubavi ili iz straha. Iz straha obično ne radimo ništa. I kad shvatiš da rezultat nije važan, već osjećaj i isustvo, onda potpuno drugačije počneš da doživljavaš "probleme" i ponašanje drugih. Šta još možeš da naučiš? Toliko toga i ne može to da stane u jedankratki post na blogu. Knjiga se prosto doživi. Shvatićeš da u životu imaš izbor. Tvoj l ični izbor da budeš, da imaš, da osjećaš, da iskusiš bukvalno sve, da ništa nije zabranjeno, da ne možeš spoznati lijepo ako ne znaš šta je loše, i da se sve svodi na "hoću" i "neću". 

Ja sad znam da sam na ovoj planeti samo da dijelim sreću. Da budem sreća. Zašto si ti ovde? 

Monday, November 14, 2016

Samo da znaš da nikad mi neće bit' svejedno...

Danas bih samo stajala na ulici na ovom sjeveru, da me dobro išamara i istrese iz mene sve što bih mogla osjetiti. Samo danas. Nije to ni malo poseban dan. Možda je očajan. Možda je predivan. Možda izgubljen. Sve sam to i ja bila na ovaj dana u nekoj godini prethodnoj. Zašto vraćam film, zašto pisati o prošlosti? Zašto ponovo osjećati sve to isto? Zar nisam ja od onih koja je prošlost ostavila iza sebe i nastavila dalje dan za danom, živeći punim plućima, svakog trena? Jesam. Ali danas ne živim za sutra. 

Danas je rođendan. Čovjeku kojeg sam ja slomila. I onom koji je mene. Njih dvojica, potpuno različiti, rođeni na isti dan, i ne znam ko mi od njih više nedostaje danas. On, kojeg nisam vidjela sedam godina, ili MrRight kojeg ne smijem da vidim a smrtonosno želim. Da, nisam ga pominjala toliko dugo, a opet, toliko toga je napisano o njemu. Čestitam im svake godine. Napišem tako neku čestitku i kažem da je dovoljno. A nije. Meni nije. Njima je i previše. Veže me isti strah za obojicu. Bojim se njihovih škorpijskih očiju, plaše me njihovi osmijesi, glasovi. Lažem. Plaši me moje srce. Jer toliko je veliko da kuca za obojicu. Na drugačiji način, ali kuca. Ja nikad nisam vjerovala da je srce skrojeno da voli jednom. 

On, kojeg sam krckala poput čokolade smrznute, koji me toliko volio... I MrRight kojeg sam ja toliko voljela. Koja ironija zar ne? Da obojici danas želim baš onoliko sreće koliko bih zadržala za sebe. I da ih sretnem opet jednom. Da ih zagrlim cijelom dušom, i da im bar jednom u životu kažem da ih volim. Jer im nikad nisam rekla. Šta strah učini od žene.

Strah koji me prošle godine poveo na neku treću stranu, samo da ne bih pisala, da ne bih čestitala, da ne bih mislila. I sad, zbog toga, svake godine na ovaj dan, neću misliti na njihove rođendane, ni na želje, ni na ljubav. Misliću na sebe, i na jedno smrznuto jutro u Beogradu. Zapaliću svijeću kad dođem kući, i pustiti je da gori. Neću plakati. Možda. Lažem, hoću sigurno. Nije mi žao što sam kreirala svoj život na taj način. Neću plakati zbog žala ili kajanja. Možda sam samo malo tužna jer sam tada udahnula život u svoje neostvarene sne. Zbog te ljubavi, od koje sam toliko bježala, kreirala sam novu koja mi je srce rastrgla. 

Jednom, u nekom od pisama za Anabell, toj ljubavi ću dati ime. A njima ću i dalje čestitati rođendane, i željeti im radost, istinu i ljubav. I sigurna sam u jedno. Da mi zaista nikad neće biti svejedno kad me neko za njih pita. Moje ljubavi, ti muškarci koje sam voljela cijelim srcem, sigurna sam da će uvijek imati dom u meni. Jer oni su mi pomogli da budem to što jesam danas. Jer oni su tako neki divni muškarci. Jer oni su bili moji. A ja sam dijelom srca i dalje ostala njihova. Oni su mi srce skrojili u ovu beskrajnu somotnu ljubav sa kojom ću nekog znati još hiljadu puta jače da volim. 

A svijeća... Ona će da gori za ono za šta nisam gorela ja. 


Saturday, November 12, 2016

"Kuća orhideja", Lusinda Rajli

Sjedim juče u "Terminal"-u u novootvorenom tržnom centru i pričam s drugarom o životnim temama, i u jednom trenutku me pita "Kad si ti postala takva? Kad si odlučila da se promijeniš, da promijeniš svoj život?". Vratim se malo unazad usporenim snimkom, i tačno se sjetim tog trenutka. Kao da je juče bilo kad se u mojim grudima otvorila crna rupa i kad nisam vidjela svoj lik u ogledalu. Nije ga bilo tamo. 

Ni danas nije jednostavnije. Mnogo sam naučila iz knjiga. Mnogo toga proživjela. One su glavni krivac što sam danas tako romantično zaljubljena u ljubav, što vjerujem u Deda Mraza i što sam ubijeđena da bajke postoje. Knjige su krive što su moje emocije tako smotane u klupko želja koje već neko vrijeme pokušavam da pratim. Ima dosta čvorova ali snalazim se. Ranije je sve bilo tako racionalno, analitički, sve je bilo zašto i zato. 

Znam da sve ima svoje razloge. I isto tako znam da postoji razlog zašto je ovak njiga došla u moje ruke. Kuća orhideja je u samom startu bila baš od onih "Joj što me smori početak" knjiga. Ono kad se ne mogu danima natjerati da pročitam pola stranice. Predvidive rečenice i ni traga od emocije. Ali i kao mnoge prije nje, i ova knjiga je bila jedna od onih "iznenadila sam te" knjiga, 

Toliko mene na tim stranicama, toliko situacija zbog kojih sam poželjela po ko zna koji put da odem na Tajland, samo dah da osjetim. I ta enormna "jednom u životu" ljubav. Porodične tajne, i ispunjavanje tuđih hirova, stavljanje svih drugih na prvo mjesto. Sve sam to prošla. Sve sam to vidjela. I osjetila. I zato me knjiga zaista oduševila. Jer kad shvatiš da je važno da ti budeš srećan, i da samo tako možeš i druge usrećiti onda ćeš prestati da život posmatraš kao gomilu planova za budućnos. Jer budućnost ne postoji. Postoji samo ovaj sad trenutak, kad voliš, kad si voljen, kad si sam u tišini sa sobom i srećan si tako. Prošlost jedino postoji da ti se prikrade kad ne gledaš i ujede te za guzicu. Eto, samo zato. 

Sa ovom knjigom sam potvrdila još jednu jako važnu stvar u životu - oprosti drugima ma koliko da su ti srce zagrizli. Oprosti, jer život koji živiš sa gnevom nije život. Moraš da vjeruješ da nove šanse uvijek postoje, da je svaki trenutak kad važnim ljudima kažeš da ih voliš dragocjen, da je orhideja negdje korov, a negdje rijetkost. Ono što je drugome prokletstvo nekom je sreća. Nauči da stvari gledaš srcem, i znaćeš da si na pravom putu. 

Bilo je knjiga s kojima sam plakala, neke sam htjela baciti sa terase, zbog nekih sam psovala i provodila besane noći. Ova knjiga je u meni izazvala neke neobično nove reakcije jer sam i sama na putu otkrivanja sebe, i shvatanja činjenice da je u redu da ne budeš jak svakog trena. U redu je pustiti da se neko brine o tebi. Ovde ćeš pronaći bol, gubitak, ljubav, mržnju, putovanje, strast, prijateljstvo i odanost. Ne znam šta bi više mogla da poželim u jednoj knjizi,

Do sledeće o kojoj ću pisati. 


Tuesday, November 8, 2016

Sine moj, sve su to barabe...

Posadili su te tu. Tu ćeš rasti. Ne znam kako. Zalivaće te suzama, i brigom, grdnjama, kritikama. Poturaće ti komplekse i govoriti da si glup. I očekivaće da rasteš. Ako i iznikneš među tim kamenim srcima, bićeš više nalik suvoj šljivi nego čovjeku. Ako i razviješ bilo kakav osjećaj pripadnosti, biće to samo površinski korijen, račvast i zakržljao. Nećeš imati srca. Naučićeš da se takmičiš sa drugima, željećeš da si visočiji, ljepši, drečaviji, mislićeš da si suncokret, a govoriće ti da si maslačak. Na kraju neće ni stručak djeteline ostati od tebe. Pićeš njihovu kišnicu, hranićeš se zabludama i završićeš kao izgužvani stog sijena u nekom senjaku. Poješće te. 

Šta radiš to?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići. Niko nije rekao da moraš tu da rasteš. Nisi drvo. Zalivaće te suzama, hoće, ali ti to samo otresi sa sebe kao rosu. Niko ne kaže da moraš da upiješ sve što ti daju. I hoće, govoriće ti da nisi vrijedan, ali otkud oni to znaju? Ko su oni da određuju šta je vrijedno? Potkupiće tvoj ego da te gura, i željećeš da si veći i bolji, drečaviji. Ali ti budi ipak svoj, za svaki slučaj. Nema veze što oni kažu da si maslačak, ti budi šta god želiš biti. Možeš biti i svitac. Možeš biti i bubamara. 

Na kraju krajeva, zašto ne bi bio čovjek?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići. Neće te naučiti kako se cvjeta, jer ako to naučiš onda ćeš biti drugačiji, onda ćeš biti prijetnja za njihovo sivilo. Bićeš radostan a oni ne vole radosne ljude. Oni ne vole ni cvijeće. Tražiće da budeš korov. Pokušaće da ti ga podmetnu ispod jastuka, da te začaraju svojim životom odraslih. Reći će ti da je normalno da ideš u školu, učiš kao magarac i pri tome i dalje ostaneš glup za život, da nađeš posao i opet radiš kao magarac za nekog konja, da se upariš, napraviš svoje krdo, i od njih da napraviš još veće budale nego što si sam. To je za njih normalan život. Al ti osjećaš u sebi da nisi za to došao na ovu predivnu planetu. Znaš i nemoj da popustiš pred njihovim obećanjima da je život samo rad, rad, laž, rad, rad i smrt. 

Ne popuštaj, ne daj da ti odrežu krila!


Posadili su te tu. Niklo ti je srce. I to je problem. Njima. Ne tebi. Ne daj ga. Brani ga životom, očima, rukama, ne daj da te aputiraju i pretvore u korov. Ne daj da te hrane pesticidima. Ne daj, ne vjeruj u đubrivo upakovano u kutiju za čokoladu. Vjeruj sebi. Samo sebi. Svom unutrašnjem tandrčku koje ti stalno šapće da možeš, da vjeruješ, da voliš. Oni će ti reći da je ljubav iluzija, da ljubav boli, da je to zamka. Reći će ti da je ona izmišljena za naivce i da se od nje ne živi. A ona je jedini razlog zbog kojeg ti ovo pričam. Budi naivac, i vjeruj u nju. Nisu te posadili tu da bi bio direktor, ni kamataš, ni doktor. Tu si da bi bio srećan i to je jedina karijera koja ti mora biti važna. Tu si da voliš, da učiš, da upoznaješ, da iskusiš, da osjećaš. Sve da osjećaš. Tu si da plačeš, i da se smiješ, da vrištiš i plešeš, da spavaš i da piješ, tu si da bi bio živ. Ne daj da te umrtve, da ti mozak u paštetu pretvore. Ne daj da te u stog sijena skupe. 

Možda nisi maslačak, ni suncokret, ni zaljubljena makova glava, ali jesi jedinstven, i drečav i živ. Budi ono što želiš. I ne daj da ti udare etiketu, da biraju za tebe, da ti kažu kako moraš da odrasteš. 

O nipošto to ne daj. Nikada! 

Sunday, November 6, 2016

...moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug

Nedelja. Gromovi lupaju svoj tam tam ples. Kiša. Pljusak. Svira svoj ritam, dok moji prozori plaču. Mjesec me odnekud sažaljivo gleda. Odjekuje Mišo Kovač u stanu, i nisam sigurna da znam zašto sam danas i ja tako plačna. Znam. Rođendan mu je. Novembar je. Datumi i godišnjice, rođendani... 

Život je ponekad toliko čudan. Desi se da odmotam prašnjave rolne filma, i da pustim neki djelić iz svog bioskopa. A bilo je tu svega. Od prve ljubavi, preko cijele močvare poljubljenih žaba u nadi da će neka od njih postati princ, pa preko svih onih lopova koji su mi ukrali po dio srca, i čarobnjaka koji su znali da me začaraju da ih volim... Bilo je i prinčeva, samo ne mojih. Mogla bih da okrivim magiju, i snove, i mogla bih da kažem da ljubav ne postoji, ali to jeste bila ljubav, sve to. Samo nije bila ljubav po mojoj mjeri. 

Voljela sam, ljubila sam, bila sam voljena, griješila sam, plakala, patila, kao i svi na planeti. I ne, ne vjerujem da je ljubav samo jedna i da je moguće voljeti samo jednog muškarca. Da, voliš onog jednog potpuno i ludački i posvetiš mu se, ali u sebi nosiš još toliko ljubavi prema onima koji su billi tu ranije i koji su te učili, oni ostanu u tebi ne samo kao uspomene. Ljubav nema ni oblik, ni granice, ni boju, ni količinu. Ljubav ne možeš odrediti, samo pokazati, i osjetiti. Zalud ja pišem pjesme i oblačim kostim pijanog pjesnika, i zalud me melanholija obavije kao biljka ljudožderka, ljubav je nemoguće opisati. Ni sve moje pjesme, ni Balašević, ni svi moji romani... Zalud je. A znaš ko me naučio šta je ljubav? Baš on! 

Mi nikad  nismo bili par, iako nam srca već godinama kucaju zajedno. On je neodraslo derište, i izluđuje me kao takav. Nekarakteran i neodgovoran i potpuno nepodnošljiv. On je moj najbolji prijatelj kojem mogu da kažem sve, ali baš sve, iako mu nikad ništa nisam ispričala. On ne zna ništa o meni. Ne zna ništa o mojim demonima, ne za ništa o mojim roditeljima iako ga moj Tata obožava a nikad ga nije upoznao. Ne zna koliko je trebalo da budem to što jesam danas. Ne zna kad mi je rođendan, koje boje su mi oči, koja mi je omiljena boja, i ne zna koje mi je omiljeno jelo. Reklo bi se da je njega nemoguće voljeti. I jeste. Ali ga ipak volim, na svaki mogući način. Nije to opsesivna ljubav, i nije to "ne mogu da  živim bez tebe" ljubav. Mogla je biti, ali nikad nije bilo pravo vrijeme. On je još uvijek dječak koji leti. Ja se ponekad zaletim u nebo, ali uglavnom stojim na zemlji. On leti za oboje. On nikad nije bio tu kad se zemlja otvarala, ali mi je zato priuštio trenutke kad nisam znala šta ću od sreće. Nikad nije ispunio ni jedno obećanje, ali je zato bio iznenađenje toliko puta. Znao je toliko puta da me nazove kasno u noć samo da bi mi pustio zvuke gitare. Zna zašto je volim. Bio je ljubomoran na moje veze, na moje ljubavi, na muškarce koje sam voljela, i nije to krio. Ali mi nikad nije rekao da ih ostavim. Toliko me volio. Toliko me voli i sad. 

On me naučio kako se vole mane, i da ne možeš voljeti nekog samo zato jer je dobar i nježan i pažljiv. On me lomio, ali me i lijepio. Nikad nije otišao od mene iako sam ga psovala i tjerala od sebe, iako sam mu spuštala slušalicu i prekidala vezu, iako sam toliko puta ga molila da me ostavi na miru, da ode od mene, nikad nije otišao. Pustio bi me da se izduvam, ne bi se javio neko vrijeme, i onda opet. Zakači se i ne pušta. Ne znam da li bi me isto volio kad bi znao baš sve o meni. On me vidi kao ljubav, kao nebo, kao mir i divlje rastinje. On me naučio kako se voli jednostavno, bez pitanja. I možda nikad neću biti apsolutno njegova, ali uvijek će biti moj najbolji prijatelj i osmijeh u srcu, ma s kim djecu rađala, ma kome pjesme pisala, i kojem god princu da jednog dana kažem Da.  

E baš njemu je danas rođendan, i možda ne bih trebala da mu pišem tekstove, napisala sam mu dovoljno za tri života, ali uvijek ostajem nedorečena. Iako smo prije par minuta razgovarali telefonom, i smijali se kao djeca, opet sam ostala nedorečena. Jer nisam mu nijednu lijepu riječ rekla, mada on zna sve što sam mislila. Zna on i moje neizgovoreno. Dao mi je krila da letim, da budem slobodna, da budem svoja. Danas je na poklon dopbio dva džempera, i parfem i pedeset eura. Nije mu niko napravio ruske kape, i nije ga niko zagrlio kao ja, i niko mu se nije nasmijao kao ja. Ali ja nemam više ništa da mu poklonim, osim par riječi, i osmijeh, i neko novo pero za njegova krila. Jer onog trenutka kad sam ga pustila da slobodno leti, tad sam mu dala najveći poklon koji ljubav može dati. Jer voljeti znači dati nekom slobodu pa čak i ako se nikad ne vrati u tvoje gnijezdo. 

Tako, srećan ti rođendan. Znam. Voliš me. 

Wednesday, November 2, 2016

Kažu puštaš brodove rijekom papirne...

Čuči u meni neka bol. Kao serijski ubica sa nožem u ruci. Čuči u sjenci moga srca i čeka da me iskasapi, srce da mi probode, dušu da mi iscjepka na komadiće. Ostatak zapaliti na lomači. Ostaviti tijelo da se koprca, da vrišti, da boli. Da živi tako prazno i iskasapljeno. 

Čuči u meni neka bol svakog dana. Potisnem je nekad da lakše dišem. Stavim ruku preko grudi i udaram ritam otkucaja. Da znam da je tu. Da je još živo. Suze progutam. popijem svakog dana po jedan bokal, da ne zagorči tuga. Sručim na bol da razvodnim krv, da lakše odustane. Kažem sebi da je u redu. A nije bilo. Nisam se borila. Prelako sam odustala. Prelako sam se predala. Nisam umjela drugačije. Dok sam stajala u sopstvenoj lokvi krvi i vrištala držeći u ruci srce iskasapljeno, nisam umjela drugačije. Svakog dana od tada nosim u sebi upaljenu svijeću. Za svoje srce. Za svoju dušu. Onu koju sam ja iščupala. 

Radujem se sitnicama. Smijem se. Šetam i gledam u nebo. Boljelo je svakog dana od tada. Duga je to bol. Boljelo je svakog dana, ali sam ćutala. Nikom nisam rekla da ne umijem sa mjesta da se pomjerim. Vidjeli su marionetu, navijenog robota, iščašenu dušu okačenu na drvetu da vijori na vjetru poput najveće budale. A bol čuči i dalje. Kriva sam. Jesam. Prebrzo sam digla ruke. Podigla bijelu zastavu i rekla da je u redu. A nije bilo. Nikad neće biti. 

Rastapa se noć poput kocke šećera u vrućem čaju. Rastapa se noć da se ne čuje pucanje brane. Nisam plakala. Od tada nisam, ni jednom. A moram. Moram oprati dušu, i moram reći da je konačno u redu što sam pustila taj papirni brod niz rijeku da potone. U redu je. Naći ću ga jednom opet. Naći ću ga, spakovati u džep i nikad ga više neću pustiti. Moj mali papirni čamac bez jedra. Bez imena. Nisu sve suze zle. Ne mogu biti. Trebalo je da ih pustim još tada. Ali rekli su da je u redu. A nije bilo. Tada nije bilo. Sada, kad sam oprostila sebi tu nesmotrenost i brzopletost, kad sam naučila da živim sa četvrtinom srca, sad je u redu. Sad je u redu plakati. Potopiti bol koja čuči svakog dana. Sad je u redu zakrpiti se, oprati krv sa stopala, i ostaviti svijeću da gori. Sad je u redu biti živ. 

Sipam čašu crnog vina, dok moj mali brodić odlazi niz rijeku suza. I nije mi žao jer ću ga naći u ovom vrtlogu vremena. Ponovo, negdje, vidjeću njegove bijele obrise i znaću da sam kompletna. Meni je moja četvrtina srca dovoljna za sreću. Jer sad je u redu biti srećan. Sad je u redu, sad kad sam oprostila svojoj nemani. Možda će me svaki put kad je posjetim u tamnici ugristi za prst, ili dlan, ali u redu je. Neću misliti više na nju s bolom, i neću je svaki dan obilaziti. Neću je halucinirati noću. Vrijeme je da obje mirno spavamo. 

Znaš, nije jednostavno kao što ljudi pričaju - ma hajd u redu je, bilo i prošlo, gledaj pravo. Nije lako rvati se sa mrakom. Pričati je lako. Ući u ring i boriti se, za to treba imati snage. 

Završila sam svoj poslednji  meč. Sad je u redu. 

Mirno spavaj papirna barko mojih pocijepanih snova. 


Monday, October 31, 2016

Kad odem, kad u prozor staviš prvu hrizantemu...

Svanulo je jutro. Sunčano, začinjeno vjetrom. Pospana sam i ne radi mi se ništa. Želim ostati u krevetu, prespavati. Vidim datum na kalendaru. Nema veze što je ponedeljak. Ima veze što mi se Svi Sveti uvijek prikradu neopaženo i kao kad proliješ bočicu sa crnim mastilom, razlije se tuga negdje svuda po meni. Smrznu mi se trepavice, a trnje i očima poraste za broj. Srce ne kuca. Stavljam ruku na grudi, na lijevu stranu, ali ne kuca. Danas štrajkuje. 

Ne idem na groblja. Ne zato što su tužna, već zato što u ovom gradu u kom ostavljam blatnjave tragove nemam nikog svog. Tamo odakle sam, tamo ljudi ne znaju da su danas Svi Sveti. Njima je Noć vještica. Kao da im život nije već nalik tome. Ali čak i kad sam tamo ne idem na groblje. Imam jedno u sebi već. Pogledam ka nebu, poput ludaka razaznajem obrise, tražim neki znak, nešto, da znam da su oni gore, moji, dobro. Da su srećniji od nas koji smo ostali ovde, živi među mrtvima. Ovi bez srca moraju biti dobro. Njih ništa ne boli. Oni neće osjetiti kišu suza koja će se proliti za ljudima kojih nema. 

Ne znam dal' iko ide na groblja. Možda su tužna, i izgledaju kao ukleta, ali to je jedino mjesto gdje možeš razumjeti život. Tu, među mermernim pločama shvatiš da se ništa nikad ne čuva za specijalne prilike jer je svaki trenutak u kom si živ specijalan. Ne razumiju to ljudi. Oni misle da se umire kad ti srce prestane kucati. Sve te ploče sa datumima ugraviranim, one ti govore kako je danas važnije od sutra. Da je ovo sad jutro važnije od noći koja će prekriti grad. Važno je smijati se, radovati se svakom trenu, biti živ, šetati. Da mogu sve bi ti oni sad rekli. Rekli bi ti da je trebalo više da se grlite, i više da pokazujete ljubav. Natpisi ugravirani u pločama ne grle isto kao ruke, ne vole isto kao srce. Džabe sad na pločama utiskujete riječi. 

Nedostaju mi moji živi. Oni koji su još uvijek tu. Nedostaju mi i oni kojih nema. Moja nenuška u čijem sam zagrljaju jedino bila dijete, da me zamota u dimije i prigrli svojim mirisom. Da izvuče pokoji orah iz kredenca i nasmije se toplo kao ognjište. Nedostaje mi moj jaran. Da mu čujem smijeh, da nas zasvrbi nos i da se pogledamo ispod obrva. Nedostaju mi i moje kolege sa fakulteta kojih više nema. Nedostaju mi i neki dragi ljudi. Život je previše kratak da bi ti neko nedostajao. Hiljade svijeća noćas će plamtiti u oknima za neke nemirne snove. Za one kojih nema i koje ne možemo zagrliti. Hiljadu i jedna svijeća će gorjeti u meni. Na mjestu gdje sam srce zakopala, ono staro srce, pohabano. Zapaliti svijeću, proliti bokal suza, zaliti trnjiku da ponovo kuca. 


Privuku se Svi Sveti neosjetno, kao mačka uz nogu. I srce zastane. I odmahnem glavom, nasmijem se jer srećna sam što sam imala moje ljude u životu, srećna sam što sam ih upoznala, i znam da su dobro, da motre na mene, i da ćemo se opet negdje jednom sresti. I ono moje srce poabano, naće će svoj put da ponovo izraste. Otresam tugu kao poslednju mandarinu sa drveta, i uvlačim se u radost. Zovem mamu, nasmijem se... Možda cu veceras i vino popiti, ono staro desetak godina, koje čuvam za neku posebnu priliku. 

Saturday, October 29, 2016

"Sedam pisama iz Pariza", Samantha Verant

Koliko je već prošlo a da nisam pisala o knjigama koje čitam? Predugo ako mene pitaš. A nije da nisam čitala. Jesam. Samo ne nešto što bih mogla da ti preporučim kao krišku hljeba sa maslacem. Moj život je oduvijek ispunjen knjigama. I sigurna sam da je to moja prva ljubav. A znaš već, prva ljubav nikad ne prolazi. Jesen je stigla, i osim mirisa vlage u vazduhu, kod mene već neko vrijeme kuća miriše na kuvano vino, cimet i karanfilić. Tople papuče, Balašević, moja plava deka, i moja mačka. Tačnije moje sada već dvije mačke. Moja krznena djeca.

Ušuškam se tako u tu toplinu i ljubav, i zagnjurim nos u papirne stranice novog života. Odlutam i prepustim se. Pročitala sam neke knjige koje su mi pomogle da shvatim i prihvatim život, da oprostim, da budem otvoreni cvijet. Knjige koje su mi život promijenile. Knjige koje me uče svakog dana da budem bolja, da budem sveža, da budem dijete, da dišem. Poslednju knjigu "Papina kći", nisam uspjela da završim. I toplo ti preporučujem da je zaobiđeš.

U mojim rukama se sinoć našla jedna naizgled obična ljubavna priča. Nešto da razgalim veče, da opustim ovu rastopljenu kašu u glavi, nešto da zagrijem prste na nogama. "Sedam pisama iz Pariza". Samanta koja posle dvadeset godina pronalazi svoju evropsku avanturu. I ljubav koja nikad nije prestala ponovo živi. Znam, zvuči prosto. Ali ova knjiga je sve samo ne prosta. Proživljavala sam svaki mail, svaki poziv telefonom, njen odlazak u Pariz, strepnju na aerodromu, sjetila sam se moje poslednje ljubavi i mog odlaska preko granice, i leta, i te iste strasti i ljubavi, snova i maštanja. Sjetila sam se carinika koji mi je udario pečat u pasošu, i zagrljaja pri susretu, i poljubaca, i vožnje i predivnih dana. Smijala sam se na trenutke, kolutala očima, i nisam prestala da je čitam dok nisam zatvorila korice. Ostala sam sa knjigom u rukama pitajući se šta se desilo.

Jedna pretopla ljubavna priča koja mi je ugrijala ne samo prste na nogama, nego i cijelo tijelo i srce, i oči, i kosu. Jer ljubav, ona zbog koje vrijedi ostaviti sve, i poći na drugi kraj svijeta, postoji. Disala sam je. Ljubav zbog koje poželiš okrenuti svijet naopako. Duše se prepoznaju, sretnu se. Za ljubav se bori, od nje se ne odustaje, ona se diše svakog trena. I kad uspiješ pronaći onog nekog s kim možeš da pričaš o svemu, kome možeš sve svoje da otkriješ, onog nekog s kim možeš da se držiš za ruke, to ne puštaš više nikad. Ja nisam htjela, ali mene su pustili. Samanta je svoju ljubav sačuvala.

Nisam nikad bila u Parizu, mada imam osjećaj ako jednom tamo pođem da neću željeti da se vratim. Valjda to u meni neka umjetnička budala govori. Čitajući ovu knjigu ponovo sam poželjela poći, vidjeti polja suncokreta koje toliko volim, vidjeti polja lavande koju obožavam, osjetiti istoriju... Piti vino, i mirisati nebo. Voljela bih napisati priču iz Pariza dok sjedim u nekom ćošku, i gledam let slobodnih ptica.

Eto takva je knjiga. Preporučujem ti je kao kroasane za doručak, ali one prave domaće, sa malo maslaca i vanil šećerom u prahu.