Tuesday, February 23, 2016

I kako da opišem nju jednu kad nemam riječi



Kako da vam opisem moju Dadu? Njen osmijeh, i oči. Njenu kosu. Njenu snagu. Njenu borbu. Kako da vam objasnim da smo mi svi mali miševi za nju? Sove. Prosto me sramota kad pomislim oko čega sam ja brinula dok je ona ležala i primala albumine svaki dan. A ona nije skidala osmijeh sa lica. Nikad. I kad je sve boljelo. I kad su grčevi paralisali njene mršave noge. I kad se nije imalo. I kad se nije moglo. Ona je išla naprijed. Ona se borila. Ne znam kako i odakle njoj ta snaga.

Pet godina su je bockali u bolnicama, vršili oglede na njoj, pokušavali da uspostave dijagnozu, cijedili višak vode, reckali djeliće, sve dok joj ne bi vene popucale na rukama. Propustila je cijelu drugu godinu fakulteta ali joj nismo dali da odustane. I diplomirala je. Zajedno smo slavile naše desetke na diplomskom. Zajedno smo se smijale. Svaki dan pričale. Pričala sam joj o mojim glupavim problemima, o muškarcima koji su me muvali, o MrRight-u, o psihozama, o mački, o knjigama, pričala sam joj o bilo čemu samo da joj na kratko skrenem misli sa njene bolesti, sa vena, sa infuzija.

Znam da nikad to nije rekla, ali sigurno se osjećala kao da se ne uklapa u svoju generaciju, Mlađa je od mene a toliko toga je prošla, a opet ništa šta je sve čeka. Ona je moja nezaljubljena mala sestra i čini mi se da je ne bih mogla voljeti ništa manje nego da nas je jedna majka rodila. A njena majka... To nije majka, to je junak. Herkules u ženskom rodu. Ni jednog trenutka je nisam vidjela tužnu ni zabrinutu. Njih dvije, uvijek jedna uz drugu, snažne i jake kao vulkasnki kamen. Ni jednom je nisam vidjela da joj suze zamute vid jer zna koliko mora da bude jaka, a vjerujem da je bilo proplakanih noći. Divim se snazi te žene. Ona koja daje pola sebe da naša Dada ozdravi.

Kad su mi rekle da treba transplatacija jetre znala sam da će doći trenutak kad ću pisati ovakav tekst. Mislila sam da ću umjeti da ga napišem jer već sam to radila, ali jako mi je teško dočarati ljudima ko je Andrijana. Jer nju treba doživjeti, njen smijeh treba čuti, njena snaga treba da je uzor svima nama. Ja ne znam kako se nosi sa svojom bolešću, i odakle joj snaga ali joj nikad nisam rekla koliko sam ponosna na nju i koliko joj se divim. Posebno sada. Jer dok je njoj potrebna transplatacija jetre, njen otac leži u kliničkom centru i bije svoju bitku za život, da dočeka da mu ćerka ozdravi. Njemu je dijsgnostikovan kancer na debelom crijevu sa metastazama najetri i plućima. Ne, ovo nije pjesnički rečeno, ovo je surova direktna istina, surova stvarnost jedne porodice kojoj treba pomoć. Ja molim za nju. Ja je tražim. Ja pišem unjeno ime. Jer Dada mi ništa manje nije sestra, i ništa je manje ne volim. Jer njenu porodicu volim ko svoju, a ja znam koliko ljubavi ima tamo.

Mojoj Dadi treba pomoć. Njenoj sestri treba pomoć. Njena sestra je mlađa od nje, i najbolji je student. I ona na svojim leđima nosi teret cijele porodice i mogu samo da zamislim koliko joj je teško i koliko je ona odrasla prije vremena. Ali važno je da nije sama,. Važno je da zna da nikad ne mora da bude sama. Ona je snažna mlada žena i sjajan pisac. A ja samo gledam u zvijezde i tražim one padalice da poželim želju. Da poželim samo da mi Dada bude dobro. Da poželim da ima dobrih ljudi koji žele i mogu da joj pomognu.

Ne znam kako sudbina udesi da tako jedno stvorenje prođe zemaljski pakao, ali sramota me pisati o mojim glupim problemima i nemirima. Sramota me da se pogledam u ogledalo. Ona je moj heroj, moj junak, ona je moja super žena, ona i samo ona.

Za sve koji žele da pomognu mojoj Dadi mogu pomoć uplatiti u CKB banci CG na broj 510250299627701428 ili na devizni račun